TRENUTNO za Hrvatsku nije važno hoće li cijena nafte do kraja godine biti 200 ili 2000 dolara po barelu. Ono što zabrinjava je to što se sasvim jasno pokazuje kako Vlada RH uopće nije sposobna odgovoriti na globalnu financijsku krizu.

Drastičan rast cijena nafte nije ništa novo, on je konstantan već tri godine. Zajedno s njim, povećana inflacija i pad životnog standarda diljem svijeta uzrokuju socijalne nemire. Hrvatsku pravi socijalni nemiri nisu zahvatili, ali mali su izgledi da se to ne dogodi ovog ljeta, kad zajedno sa cijenama energenata ozbiljno porastu i cijene hrane.

Odgovor premijera Sanadera na to je - cijene su takve u svijetu i država tu ne može ništa. Ne može se intervencionistički utjecati na globalne cijene, Hrvatska se mora pokoriti globalnim cijenama i učiniti što može na domaćem tržištu. Sanaderov pokušaj obrtanja teza je simpatičan, ali besmislen.

Jednako tako je jučerašnja najava o diferenciranoj cijeni struje naoko još jedan robinhudovski potez Vlade, a u stvarnosti je samo nova kozmetička mjera nošenja s padom standarda. Naime, Vlada je 168 milijuna kuna koje će dati HEP-u već unaprijed namirila iz povećanih prihoda od poreza, kao što je već namaknula i 650 milijuna kuna za povećanje neoporezivog dijela plaće, tako da tu zapravo nema pravog državnog odricanja, nego se zapravo radi gotovo isključivo o, narodski rečeno, presipavanju iz šupljeg u prazno.

Problem nije međunarodna kriza, nego domaća nesposobnost

Stvarni problem u Hrvatskoj, kao što nam pokazuje ova recesija, nisu u tolikoj mjeri kretanja na međunarodnoj sceni, nego loše stanje hrvatskog gospodarstva i potpuna nesposobnost vladajuće garniture da amortizira udare na domaćem tržištu. HDZ, koji danas priča o opasnostima intervencionizma, već je djelovao intervencionistički, i to na najgluplji mogući način - dogovaranjem privremenog održavanja cijena energenata i nafte. Kupovanje socijalnog mira u vrijeme oko izbora i nedugo nakon njega primjer je najočiglednijeg agresivnog intervencionizma. Samo što taj intervencionizam nije imao nikakvo tržišno, nego sitno dnevnopolitičko opravdanje.  

Umjesto da dopuste realno postepeno poskupljenje cijene energenata i hrane, HDZ-ovci su te cijene "branili", a za narodnu predstavu osnovali su ona famozna povjerenstva. Najpoznatije od njih, Povjerenstvo za praćenje cijena, jedna je sasvim besmislena konstrukcija, kojoj je jedini cilj obmanjivanje javnosti.

Kad se Krešimir Sever i Ana Knežević, u tržišno funkcioniranje neupućeni i potpuno nesposobni vođe sindikata, prave da se bune, onda traže hitno sazivanje sjednice Povjerenstva za praćenje cijena. Kad se Vlada nađe u škripcu, zato što ne zna odgovoriti na to zašto Hrvatska ne može ublažiti udar na standard građana, najavljuje se sazivanje sjednice Povjerenstva za praćenje cijena.

Povjerenstvo za obmanjivanje javnosti

No, što to točno radi Povjerenstvo za praćenje cijena? Ništa. Ono Vladi ne može reći ništa što joj već nije poznato – globalna recesija uhvatila je krhko i nazadno hrvatsko gospodarstvo u stanju potpune nespremnosti, a Vlada nije u stanju utjecati na olakšavanje udara na građane ničime osim demagoškim potezima.

Vlada može podići neoporezivi dio plaće i tako povećati plaću tri četvrtine Hrvatske za 35 kuna, može odigrati demagošku partiju s diferenciranim cijenama struje, ali niti time može ozbiljno utjecati na pad standarda građana, niti ima ikakvih ideja za dugoročnim restrukturiranjem gospodarstva. A bez dugoročnih planova, samo će se gomilati problemi koji kad tad moraju dovesti do kraha. Ova kriza možda se preživi bez većih posljedica, ali iz dosadašnje HDZ-ovske prakse jasno je da ona neće poslužiti kao upozorenje za uvođenjem ozbiljnih promjena, nego samo kao anegdota hrvatskog političkog života. Nakon toga čekat će se sljedeća kriza.

Ekonomski balon samo čeka krizu od koje će puknuti

Trenutni pad standarda u Hrvatskoj nije samo posljedica globalnog kretanja cijena energenata i hrane, nego i općeg stanja u hrvatskom gospodarstvu. Jedan od prvih poteza ove vlade bilo je donošenje proračuna u kojem su se povećali izdaci za državnu administraciju. Hrvatska skoro da ima jednog umirovljenika po jednom zaposlenom. Energetska politika ne postoji, postoje samo najave o tome kako će se svakih 6-8 mjeseci "razmisliti" o Družbi Adria. Grade se zgrade bez da se prije toga riješi kanalizacija, prometni projekti su ili prilika za nestajanje novaca, kao ceste u Zadru i Sisku, ili notorni populistički potezi, kao pelješki most.

Da bi se svi ti problemi riješili, trebalo bi malo više od tri populističke mjere. Naravno, ništa do toga neće biti riješeno, jer divlji istok još uvijek odgovara načinu poslovanja u Hrvatskoj. Stoga ni ne možemo drugo nego čekati ono krizu od koje će se hrvatski ekonomski balon potpuno raspuknuti.

Jovan Dragišić
Foto: Index