Prvi Voyo Original piše ispod naslova serije "IQ 160", prve RTL-ove produkcije namijenjene direktno za prikazivanje na njihovom streaming servisu. Iako mnogi smatraju kako je vrijeme tzv. Quality TV ili Peak TV nepovratno završilo, lijepo je vidjeti da je i RTL, bolje ikad nego nikad, načuo za taj trend kvalitetne televizijske produkcije koji je započeo prije nešto više od četvrt stoljeća.
S obzirom na RTL-ovo gotovo nikakvo iskustvo sa zahtjevnijim dramskim sadržajima nije nelogično što su za početak posegnuli za tzv. scripted formatom, odnosno za lokalizacijom neke već uspješne strane serije prema produkcijskoj bibliji. Malo je toga originalnog u prvom Voyo Originalu, no smjer je dobar: umjesto da se bakću s originalnim scenarijima za što ionako nemaju resurse, odlučili su napraviti domaću verziju francuske serije originalnog naslova "HPI: Haut Potentiel Intellectuel" koja je već dobila nekoliko lokalnih inačica, u Grčkoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, ali i u SAD-u, što je čini jednim od najuspješnijih europskih dramskih formata posljednjih godina.
Kreator američke verzije pod naslovom "High Potential" je ugledni Drew Goddard, vrsni scenarist ("Marsovac", "Projekt Spasitelj") i televizijski kreativac ("Alias", "Lost", "Daredevil"), pa se, zahvaljujući i sjajnoj Kaitlin Olson u glavnoj ulozi, serija prometnula u jedan od najgledanijih naslova na Hulu platformi.
Čistačica s visokim kvocijentom inteligencije u lovu na zločince
Ukratko, format serije činio se kao čisti zicer i za hrvatsko tržište te je prije desetak dana konačno osvanuo i na platformi Voyo na kojoj su zasad dostupne prve četiri epizode. Premisa je jako zgodna, a oslanja se na lik čistačice u policijskoj postaji koja zahvaljujući iznimno visokom kvocijentu inteligencije pomaže policijskim istražiteljima riješiti jedan slučaj ubojstva pa joj oni ponude trajni angažman.
Štos je u tome što tako visoki IQ kod glavne junakinje, koja se u hrvatskoj verziji zove Marina Kapov, ima i neke negativne posljedice: samohrana je majka s troje djece kojoj je privatni život u totalnom kaosu, a komunikacija s okolinom u većini slučajeva završava katastrofom. Posebno je nategnut buddy-buddy odnos s policijskim detektivom Ramljakom (Luka Peroš) kojemu ova beskrajno ide na živce, no ne može ignorirati njezinu sposobnost uočavanja i povezivanja naoko banalnih detalja uz čiju pomoć pronalazi krivce.
Ključan je bio izbor glavne glumice i RTL-u se mora priznati da je to obavio sjajno. Dajana Čuljak praktički je u svakom kadru, sve se vrti oko nje, no ona bez problema to izdržava, vrlo je duhovita i dinamična te, rekao bih, jedina od glumačke ekipe uspijeva uhvatiti zahtjevan registar u kojemu se spajaju klasičan policijski procedural s luckastom komedijom. Nažalost, taj prvi dobar produkcijski potez ujedno je i posljednji.
Zašto je hrvatska verzija toliko lošija od američke
Usporedba s američkom verzijom možda i nije najsretnija, Ameri naprosto takve žanrovske formate imaju u malom prstu pa s lakoćom rade hibride bilo kojih žanrova, a krimi komedije ili tzv. light procedural snimaju gotovo zatvorenih očiju. Uostalom, godinu i pol prije "High Potential" pojavila se još jedna serija slične premise, "Poker Face", u kojoj je Natasha Lyonne, zahvaljujući sposobnosti da prepozna tko laže, podjednako šarmantno i uspješno rješavala kriminalističke slučajeve kao i superpametna kolegica Olson.
Ono što, međutim, najviše imponira u američkoj verziji nije produkcija i kvaliteta scenarija, već nevjerojatna lakoća dijaloga, odnosno uvjerljivost glumaca koji ih izgovaraju. Sve se odvija u nekom ležernom ritmu, a glumci svoje replike izgovaraju brzo, ali, čini nam se, posve prirodno. Naravno, ništa od toga nije prirodno, riječ je također o stilizaciji govora na filmu i televiziji, ali stilizaciji na koju smo navikli te je bez zamjerki prihvaćamo kao realističnu.
Pokušaj RTL-a na istom terenu nije donio isti rezultat, upravo suprotno. Podsjetio me na Balaševićeve stihove "štogod noćas da zapevam vući će na sevdalinku" - tako je i s RTL-om, štogod da snimi vuče na telenovelu.
Bizaran odabir redatelja
Očito je cijela produkcija projektirana na jedini način na koji na RTL-u znaju - sapuničasti, no i u takvom je okviru bizaran odabir Ivana Livakovića za scenarističku adaptaciju i režiju. Riječ je o mladom redatelju s mnogo talenta, ali malo televizijskog iskustva, tek jednom TV serijom za mlade "Nemoj nikome reći" koja je, doduše, na televizijske ekrane donijela neki novi mladenački način izražavanja, no kako se našla u pogrešno vrijeme (2015. godine) na pogrešnom mjestu (na televiziji koju gledaju većinom stariji), njezin potencijal, ako ga je i
bilo, nije uspio doći do izražaja.
Svojedobno je Livaković slovio za mladu nadu domaćeg filma, no nakon prvog (i, pokazat će se, do sada jedinog) cjelovečernjeg filma "Svinjari", komorne satire televizije, turbofolka i još mnogo toga, i taj je epitet zaboravljen. Otada je prošlo desetak godina, a kako ni moja memorija niti IMDb ne bilježe novije Livakovićeve profesionalne angažmane, zaista se njegov angažman, nakon desetogodišnje pauze, na ovako zahtjevnom i ambicioznom projektu čini, blago rečeno, hrabrim potezom. Koji se, međutim, nije isplatio.
Sama scenaristička adaptacija i nije loše napravljena, no režija dijaloških scena, a skoro sve su takve, montaža dijaloga i rad s glumcima – sve to izgleda i zvuči kao telenovela, a ne kao Quality TV. Dijalozi su plasirani kao u telenoveli, lijepe se jedan na drugi bez dramskih pauza, stalno u istom prebrzom ritmu i bez trunke suptilnosti.
Što je i razumljivo s obzirom na to da je za montažu bio zadužen RTL-ov pouzdani slovenski montažer telenovela Gorazd Kernel. I to bez utjecaja redatelja, već pod supervizijom kreativne producentice Angy Ntrivae, Grkinje, koja ne govori hrvatski.
Ništa bolje nije ni s vizualnom komponentom, studijskim interijerima dominiraju zasićene boje, što je atraktivno za ekran, no teško je njima dočarati policijsku postaju. Sve u kadru podjednako je dobro osvijetljeno, ne pokušava se ni fingirati filmska rasvjeta, svaki prostor koji vidimo doima se jeftino i lažno, a nažalost, slični su i glumački nastupi.
Trebalo je više prepisivati iz stranih predložaka
Nema potrebe da glumce poimence prozivamo, oni su tu najmanje krivi. Luka Peroš pokazao je da može solidno funkcionirati u prestižnim međunarodnim produkcijama, čak i u takvoj kakva je La Casa de Papel, pa vjerujem da bi u kvalitetnijoj produkciji i on bio mnogo bolji nego što jest u ulozi inspektora Ramljaka, a ista ocjena vrijedi i za veći dio casta.
Zapravo, dojma sam da je režiser odlučio ne robovati ranijim verzijama serije, da ga je njegov jak autorski nerv naveo da, umjesto da jednostavno kopipejsta, krene svojim putem. Šteta, jer mislim da bi serija imala mnogo više šanse da je pokušala više učiti, pa i prepisivati,
iz stranih predložaka.
Prilagodba i lokalizacija dramskih i drugih TV formata nije ni izbliza tako jednostavna kao što se čini - nije mali broj stranih formata kod nas krahirao jer se autori nisu pridržavali biblije - pa bi uspješan remake, odnosno doslovno prepisivanje, bio sasvim legitiman izbor kojeg se nema razloga sramiti. Ovako ispada da glavni problem prvog Voyo Originala nije u tome što je neoriginalan, već što je nedovoljno neoriginalan.