NAKON što dijete doživi ispad bijesa, rješavanje situacije u mnogim obiteljima izgleda ovako: roditelj djetetu daje "timeout" ili ga šalje u sobu, a kada se ono smiri, vraća se ostatku obitelji. Sve se nastavlja kao da ispada nije ni bilo. Psihologinja sa Stanforda, Caroline Fleck, smatra da ako se dijete i ispriča, to je "usputno i na brzinu".
Ova klinička psihologinja je za CNBC otkrila više o ovoj temi, a smatra da je ovaj pristup nedovoljno dobar. "Takav pristup nije nužno štetan, ali je daleko od potpunog. Umjesto da se dijete pohvali jer je uspjelo regulirati svoje emocije, njegov se trud ignorira. Umjesto da se priznaju stvarne emocije, one se odbacuju", pojašnjava psihologinja.
Ako želite odgojiti djecu koja su dobra u rješavanju sukoba, psihologinja je otkrila što sve morate početi raditi u odgoju.
Razgovori nakon sukoba trebali bi biti nježni i odvijati se tek kada su svi smireni. "Po mom iskustvu, utvrde od plahti ili zamračene sobe s mekanim pokrivačima stvaraju idealno ozračje", ističe ona.
U tim razgovorima koristim pristup "kako si ti to doživio/doživjela", pri čemu svatko redom opisuje što je primijetio, mislio i osjećao tijekom sukoba, dok druga osoba traži nešto što može potvrditi i razumjeti.
Cilj je naučiti djecu kako prepoznati i uvažiti vlastite osjećaje. To što djeca nisu znala upravljati njima ne znači da su emocije koje su osjećala bile loše ili pogrešne. Možda je prikladno da se dijete osjeća krivim zbog svog ponašanja, ali nikada ne želimo da se osjeća posramljeno zbog toga tko je ili kako se osjeća.
"Tijekom tih razgovora uvijek puštam djecu da prva govore, naravno, ako to žele. Taj mali čin vraća im osjećaj kontrole koji su možda izgubili tijekom sukoba", nadalje pojašnjava psihologinja.
Ako primijenite ovaj pristup, budite spremni da vas dijete možda potpuno pogrešno opiše ili krivo interpretira situaciju iz svoje perspektive. Usmjerite dijete da izrazi što je mislilo i osjećalo tijekom sukoba, umjesto da se fokusira na to što ste vi kao roditelj "izazvali". To je jedan od načina da izbjegnete razgovore koji se pretvore u prepirke.
Ako morate ispraviti djetetovu verziju događaja, pokušajte to učiniti na način: "Vidim kako ti je to tako moglo izgledati", prenosi CNBC. Iako se možda ne slažete s nekim dramatičnim detaljima koje dijete iznosi u priči, uvijek nastojte prepoznati i potvrditi djetetove osjećaje.
Potražite priliku da se ispričate zbog svega što ste tijekom sukoba rekli ili učinili, a za čim sada žalite. I izbjegavajte one fraze poput "Žao mi je što si se tako osjećao", ističe psihologinja.
Isprike trebaju jasno navesti što ste učinili pogrešno, uključivati riječi "žao mi je" i završiti prijedlogom kako planirate popraviti odnos ili promijeniti svoje ponašanje. Ako možete priznati vlastite osjećaje, a ujedno preuzeti odgovornost, na pravom ste putu.
Zapamtite, ako želite da vaša djeca preuzimaju odgovornost za svoje pogreške, morate im to prvo sami pokazati.
Nakon što dijete iznese svoje viđenje i vi potvrdite njegove osjećaje, red je da podijelite "kako ste vi to doživjeli". Objasnite što ste mislili i osjećali tijekom sukoba. Pokušajte imenovati osjećaje koji nisu samo ljutnja, frustracija ili iritacija – dijete već zna da ste bili ljuti. Slobodno to spomenite, ali pokušajte se prikazati kao više od nacrtanog lika kojemu se puši iz ušiju.
Potaknite dijete da potvrdi i vas, pitanjima poput: "Ima li to smisla?", "Jesi li se ti ikad tako osjećao?", "Možeš li razumjeti zašto sam se tako osjećala?". Budući da ste im upravo pokazali kako izgleda potvrđivanje osjećaja, ovo je savršena prilika da i sami to vježbaju.