AMERIKA je napala Irak prije točno 20 godina. Još uvijek nije odgovarala za ratne zločine počinjene u toj zemlji. Zračna invazija se dogodila 19. ožujka 2003. godine, dok su akcije na kopnu počele 20. ožujka i trajale su nešto više od mjesec dana. Koalicijske snage (koje su uz Amerikance većinom činili Britanci) zauzele su Bagdad 22 dana nakon prvog dana invazije.
Bitka za Bagdad trajala je šest dana i formalno je završila 1. svibnja 2003. kad je američki predsjednik George W. Bush proglasio "kraj velikih borbenih operacija". Nakon osvajanja Bagdada, uslijedila je duža druga faza u kojoj su se okupaciji Iraka suprotstavili pobunjenici.
Kako je došlo do rata? "Irak, Iran i Sjeverna Koreja su osovine zla"
Nakon što je nasilje počelo opadati 2007., Sjedinjene Države postupno su smanjivale svoju vojnu prisutnost u Iraku, službeno dovršivši svoje povlačenje u prosincu 2011.
Kako je uopće došlo do rata? Te 2003. godine pozornost svijeta bila je usmjerena na to hoće li Saddam Hussein popustiti pod američkim i međunarodnim pritiskom da se odrekne oružja za masovno uništenje za koje se vjerovalo da ga posjeduje.
Ukratko, predsjednik George W. Bush tvrdio je da ranjivost Sjedinjenih Država nakon 11. rujna 2001., u kombinaciji s iračkim navodnim kontinuiranim posjedovanjem i proizvodnjom oružja za masovno uništenje i njegovom potporom terorističkim skupinama, uključujući Al-Qaidu, opravdava rat s Irakom.
Poznate su i Busheve riječi kako su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla". Službeni Bagdad je izjavio da ne posjeduje oružje za masovno uništenje. U studenom 2002. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje, što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.
Početkom 2003. godine Bush i britanski premijer Tony Blair izjavljuju da Irak zapravo nastavlja kočiti inspekcije UN-a. Drugi svjetski čelnici, poput francuskog predsjednika Jacques Chiraca i njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, htjeli su Iraku dati više šanse da ispuni ono što se od njega traži.
Smatrajući daljnje diplomatske napore Vijeća sigurnosti uzaludnima, Bush je proglasio kraj diplomacije i izdao ultimatum iračkom predsjedniku Sadamu Husseinu od 48 sati da napusti Irak. Rat je uskoro počeo.
"Irak je uništio svoja oružja za masovno uništenje još prije 10 godina"
CIA je još u veljači 2002. poslala veleposlanika Josepha Wilsona da istraži tvrdnje o izvještajima prema kojima Irak pokušava nabaviti uranij od Nigera. Wilson se vratio i informirao CIA da su izvještaji o prodaji uranija Iraku "potpuno krivi".
Vođa UN-ovih inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao ikakve tragove zabranjenih oružja. On je u veljači 2003. iznio razmjerno negativno izvješće o suradnji Iraka s međunarodnim inspektorima, ali ipak je izjavio da nije našao "ikakav dokaz da Irak skriva ili posjeduje oružje za masovno uništenje". U intervjuu u rujnu 2003. Blix je čak iznio procjenu da je "Irak uništio svoja oružja za masovno uništenje još prije 10 godina".
U svakom slučaju, koalicijske snage nakon početka rata počele su postizati sve veće uspjehe, vojnici Iraka počeli su dezertirati: nakon pada Bagdada, Hussein je pobjegao te je uhvaćen u prosincu 2003. godine. Pogubljen je 2006. godine.
Kopnena prisutnost SAD-a dosegla je vrhunac 2007. s više od 170.000 vojnika prisutnih u toj zemlji, a upravo te godine koalicijske snage su pretrpjele najveće gubitke. Naime, gubici koalicije bili su maleni u početnim borbama 2003. godine s oko 150 mrtvih do 1. svibnja.
Međutim, smrtnost američkih trupa nakon toga je naglo porasla, dosegnuvši oko 1000 do američkih predsjedničkih izbora u studenom 2004. i premašivši 3000 početkom 2007. godine, što znači da su koalicijskim snagama najveće gubitke zadali pobunjenici u kasnijim fazama rata. Bile su to godine i kada je sektaško nasilje zahvatilo zemlju i izazvalo ogroman kaos.
Nakon što nuklearno oružje nije pronađeno, danas se smatra kako je glavni razlog bio kontrola bogatog izvora nafte u Iraku. Ubrzo nakon Saddamova uhićenja, Busheva je administracija priznala da su njezini prijeratni argumenti o prisutnosti zaliha kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja u Iraku neutemeljeni.
Amnesty tražio da Amerikanci osnuju povjerenstvo, to nije učinjeno
Kako piše NY Times, oko 200.000 civila poginulo je od ruku američkih snaga, militanata Al-Qaide, iračkih pobunjenika ili terorističke skupine Islamske države, prema projektu Cost of War Sveučilišta Brown.
Najmanje 45.000 pripadnika iračkih vojnih i policijskih snaga i najmanje 35.000 iračkih pobunjenika također je izgubilo živote, a deseci tisuća ostali su sa smrtonosnim ozljedama. Na strani SAD-a, oko 4600 vojnika i 3650 američkih suradnika ubijeno je u Iraku, a bezbrojni drugi su preživjeli, ali nose fizičke i mentalne ožiljke.
Na 20. obljetnicu invazije i kasnije okupacije Iraka, Amnesty International podsjetio je na teška kršenja ljudskih prava i ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje je počinila koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama.
Između 2003. i 2011. Amnesty International dokumentirao je angažman američkih snaga u neselektivnim napadima koji su ubili i ozlijedili civile, a nabrojali su i tajna pritvaranja, prisilne nestanke, mučenja i drugo ponižavajuće postupanje.
Amnesty International je još prije apelirao na američku vladu da osnuje potpuno, neovisno istražno povjerenstvo o američkoj politici i praksi pritvaranja i ispitivanja u Iraku, ali do danas američke administracije to nisu učinile.
"Do danas Iračani pate od razornog utjecaja ratnih zločina i drugih zločina koje je počinila koalicija predvođena Sjedinjenim Državama u svojoj invaziji i kasnijoj okupaciji Iraka", rekla je Elizabeth Rghebi iz američkog Amnesty Internationala.
Skandal u Abu Ghraibu
Prvi veći skandal po pitanju američkih ratnih zločina izbio je 28. travnja 2004., nakon što su objavljene fotografije o tome kako američkih vojnici zlostavljaju zatvorenike u Abu Ghraibu, koji se nalazio tridesetak kilometara zapadno od Bagdada.
Kako piše The Intercept, deseci tisuća Iračana u prvim godinama rata prolazili su kroz mjesta za ispitivanje gdje su agenti CIA-e, kao i vojni policajci i obični vojnici, mučili Iračane.
Fotografije objavljene 2004. prikazivale su ponižene, gole muškarce vezane poput pasa, pretučene, s nasmijanim pripadnicima vojne službe koji se smiju i podižu palac iznad tijela svojih žrtava. Međutim, kad je skandal izbio, viši dužnosnici opisali su Abu Ghraib kao izolirani incident, djelo nekoliko loših pojedinaca. Predsjednik George W. Bush rekao je novinarima: Mi ne mučimo.
Jedanaest američkih vojnika suočeno je s kaznenim presudama za mučenje u Abu Ghraibu, a još nekoliko njih suočeno je sa stegovnim mjerama. Bila je to sva pravda za iračke žrtve mučenja koju je američka vojska mogla prikupiti. Baher Azmy, američki odvjetnik iz Centra za ustavna prava, rekao je za The Intercept kako je Abu Ghraib samo mali dio užasa invazije koja je raselila i ubila tisuće Iračana
Većina muškaraca zatočenih diljem Iraka nakon invazije bili su nevini, prema istrazi Crvenog križa. Časnici vojne obavještajne službe rekli su Međunarodnom odboru Crvenog križa da je od 70 do 90 posto osoba lišenih slobode u Iraku zapravo uhićeno greškom.
“Vjerujem da postizanje pravde počinje otkrivanjem svih detalja o mučenju i njihovim priznanjem iz Sjedinjenih Država, zatim davanjem odštete preživjelima koji su nepravedno mučeni”, rekao je Salah Hasan, također član Centra za ustavna prava.
Provedene su istrage koje su dovele do toga da su deseci američkih vojnika, uglavnom nižih činova, izvedeni pred vojni sud u vezi sa zlostavljanjem zatvorenika. Međutim, nijedan viši dužnosnik američke administracije nije izveden pred lice pravde za zločine počinjene u Iraku od 2003. godine.
Silovanje i ubojstva u Mahmadiyi
Poznat je slučaj iz Mahmadiye. Radilo se o silovanju i ubojstvu 14-godišnje iračke djevojčice Abeer Qassim Hamza al-Janabi 2006. godine. Ubijeni su i članovi njezine obitelji. Majka, otac i sestra. Dvojica braće preživjela su jer su bila u školi. Petorica vojnika američke vojske iz 502. pješačke pukovnije optuženi su za silovanje i ubojstvo. Jedan od njih, Steven Green, u intervjuu za The Washington Post je rekao:
"Došao sam ovamo jer sam želio ubijati ljude. Mislio sam da je to iskustvo koje će mi promijeniti život. I onda sam to učinio, rekao sam: u redu, kako god. Upucao sam tipa koji se nije htio zaustaviti kad smo bili na prometnoj kontrolnoj točki, bilo je to kao ništa. Ovdje je ubijanje ljudi kao zgnječiti mrava", rekao je Green, koji je počinio samoubojstvo u zatvoru 2014. godine.
Poznat je i primjer Johna E. Hatleya, on je bio prvi narednik kojeg je vojska kazneno gonila 2008. za ubojstvo četiri iračka zatvorenika u blizini Bagdada 2006. Osuđen je 2009. na doživotni zatvor u disciplinskoj vojarni Fort Leavenworth.
"Prvo pucajte, kasnije postavljajte pitanja"
Masakr u Hadithi dogodio se 19. studenog 2005. godine. Uzrok je bilo ubojstvo Lancea Miguela Terrazasa, koji je bio ubijen improviziranom eksplozivnom napravom uz cestu. Kao čin odmazde, stožerni narednik Frank Wuterich poveo je marince iz 3. bataljuna u Hadithu. Ubijeno je 24 iračke žene i djece.
Wuterich je na vojnom sudu priznao da je svojim ljudima naredio da "prvo pucaju, a kasnije postavljaju pitanja". Osuđen je na 90 dana zatvora uz smanjenje čina i plaće. Nijedan drugi marinac koji je bio uključen tog dana nije osuđen na zatvorsku kaznu. Za masakr marinci su platili ukupno 38.000 dolara obiteljima 15 poginulih civila.
Oči svjetske javnosti bile su uprte 2004. na masakr u Mukaradeebu. Radi se o malom selu blizu sirijske granice. U američkom napadu ubijena su 42 civila. Svi oni bili su u svatovima. Američki vojni dužnosnik u Bagdadu rekao je da je "to bio legitiman vojni cilj", dodajući kako je postojala sumnja da je tu ruta krijumčara ili stranih boraca.
Niže rangirani vojnici su išli pred vojni sud
Hoće li itko od bivših dužnosnika odgovarati zbog ovih zločina? Human Rights Pulse donio je zanimljivu analizu u kojoj stoji da je dio problema u tome što institucije koje razmatraju zločine ustvari u obzir ne uzimaju velike sile. Pravda zahtijeva sud ili tribunal voljan istražiti i donijeti presudu. Iako međunarodna zajednica ima nekoliko takvih institucija, nijedna od njih nije doista uspostavljena da procesuira zločine koje su počinile velike sile. Navodi se da Međunarodni kazneni sud gotovo sigurno nikada neće optužiti Amerikance, što vrijedi i za Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojim dominiraju velike sile.
Nije za očekivati ni da će se američki sudovi nositi s teškim problemima kao što je rat. Dakako, tu je i pitanje imuniteta, budući da i zakoni predviđaju imunitet za bivše šefove država.
U analizi se navodi da je jedini pokušaj da se američki čelnici privedu pravdi za rat u Iraku udario u zid, kad je Prizivni sud SAD-a potvrdio da predsjednik George W. Bush i drugi imaju pravni imunitet za planiranje i vođenje rata u Iraku.
Je li Bush trebao biti optužen?
No kad bi postojala ta mogućnost, postavlja se pitanje je li Bush trebao biti optužen za ratne zločine? Michael Mansfield, odvjetnik i jedan od vodećih britanskih stručnjaka za građanske slobode i ljudska prava, pisao je za CNN o ovoj temi.
"Dok se čin agresije ne može procesuirati, ratni zločini počinjeni nakon toga mogu. Na primjer, pokretanje napada, kao što je invazija na Irak, sa znanjem da će učinak vjerojatno uzrokovati slučajnu smrt ili ranjavanje civila, učinit će počinitelja odgovornim za kazneni progon.
Korištenje kazetnih bombi i osiromašenog urana u Iraku snaga koalicije protiv ranjivih civila spada u ovu definiciju. Kao rezultat toga, pravni konzorcij čiji sam bio dio, i druge organizacije u Europi, podnijeli su zahtjev ICC-u za akciju protiv britanskih političara zbog njihove umiješanosti u rat. Ništa se nije dogodilo.
Izvođenje američkih čelnika pred sud još je problematičnije. Vijeće sigurnosti bi moglo uputiti Amerikance sudu, ali SAD je stalni član Vijeća i može staviti veto na svako potencijalno upućivanje.
Cijela epizoda u vezi s ratom u Iraku je bezobrazna priča koja je potkopala vladavinu prava i ukaljala ugled međunarodnog prava. Bez odgovornosti zapadnih država, kako možemo očekivati da ostatak svijeta poštuje ta načela?
Vrijeme je da se Bush i Blair temeljito, neovisno i sudski istraže zbog zločina za koje sugeriram da su počinjeni i vrijeme je da se procesuira zločin", njegove su riječi koje je prenio CNN.
Posljedice rata: Jačanje ISIS-a, utjecaj Irana
Jedna od posljedica ovog rata je jačanje Islamske države koja je proglasila svoj "kalifat" i 2014. zavladala gotovo trećinom zemlje. Njihova divlja vladavina okončana je tek 2017. nakon iscrpljujuće vojne kampanje.
Kakav je Irak danas? New York Times donio je priču uz 20. obljetnicu od početka invazije. Navodi se kako je danas on drugačije mjesto, slobodnije nego što je bilo pod režimom Saddama Husseina. Radi se o jednoj od otvorenijih zemalja na Bliskom istoku, s više političkih stranaka i uglavnom slobodnim tiskom.
Mnogi Iračani vide turobnu ekonomsku budućnost jer unatoč bogatstvu prirodnih resursa, prihodi zemlje od energije troše se prvenstveno na golemi javni sektor, izgubljeni su zbog korupcije ili potrošeni na velike projekte koji su ostali nedovršeni. Relativno malo je otišlo u transformaciju javne infrastrukture ili pružanje javnih usluga, kako su se mnogi Iračani nadali.
Neželjena posljedica američke invazije bio je golem porast utjecaja koji Iran sada ima u Iraku. Iran i Irak vodili su dugotrajni rat 1980-ih, ali susjedi imaju i bliske kulturne i vjerske veze kao većinski šijitske zemlje.
A što je s Amerikom? Kako je pisao NY Times, sada centri moći u Washingtonu ovaj rat vide kao lekciju neuspješnog kreiranja politike. Procjenjuje se da su Sjedinjene Države potrošile 2 trilijuna dolara u Iraku tijekom dva desetljeća. Navodi se i kako je rat duboko narušio ugled obavještajnih agencija.
Dva desetljeća kasnije postoji sve veća averzija prema interveniranju u inozemstvu, ne samo među demokratima, nego i među republikancima.