Budućnost Europe ovisi o ratu u Ukrajini. Samo idioti mogu tvrditi da to nije naš rat

Foto: EPA

RAT je najgora stvar koja se može dogoditi u životima ljudi, a i najgora stvar koju su ljudi u stanju učiniti jedni drugima. Ratno stanje je po definiciji izvanredno, u njemu se ruše sve inače uobičajene norme i zakoni mirnodopskog života, u njemu se ljudi vrlo lako pretvaraju u krvoločne zvijeri. Rat je sam po sebi zločin. Sve to mnogi od nas koji smo proživjeli ratove raspada Jugoslavije 1990-ih znaju i iz osobnog iskustva.

Sada ponovo imamo rat u Europi, agresorski rat na Ukrajinu koji je započela Rusija pod vodstvom predsjednika Vladimira Putina. Unatoč tvrdnjama ruske državne propagande i njezinih korisnih idiota diljem Europe, među koje se svojevoljno ubrojio i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, taj rat Ukrajina nije isprovocirala ni željela, a on nije bio ni želja ni interes NATO-a, koji se često spominje kao proxy-strana u tom ratu. 

Putin želi Ruse pretvoriti u ubojice

Putinova invazija na Ukrajinu je s ruske strane isprva predstavljena kao "denacifikacija", što je bilo toliko neuvjerljivo da se priča onda počela mijenjati kako bi se opravdalo sve zločine koje je Rusija već počinila.

Dapače, ruske propagandne laži idu toliko daleko da tvrde kako se u Ukrajini uopće ne vodi rat, nego "specijalna vojna operacija", u što više ne vjeruju ni milijuni Rusa koji panično bježe od mobilizacije i mogućnosti da ih njihova država, vođena Putinovim suludim fiksacijama i falsifikatima povijesti, pretvori u ubojice. Ne zaboravimo, sudjelovanje u ratu podrazumijeva i ubijanje drugih ljudi, stvarnih ili izmišljenih neprijatelja, a nitko normalan ne želi sudjelovati u tome. 

S druge strane, kada si napadnut, moraš se braniti, osim ako se nisi odlučio odmah predati. Rusija je napala Ukrajinu, a Ukrajina se brani uz pomoć NATO-a i Europske unije, bez čije podrške bi vjerojatno odavno bila pregažena, baš onako kako je Putin fantazirao.

Vara se svatko tko misli da su hrabri ukrajinski vojnici, koji su se pokazali daleko opasnijim ratnicima nego što je itko od njih očekivao, pa možda i od njih samih, sretni zbog toga što sada ratuju. Ali Putin im zapravo nije ostavio drugu opciju.

Posljedice rata u Ukrajini već se osjećaju u ostatku Europe

Podrška koju Ukrajini pruža ostatak Europe - s indikativnim izuzetkom Srbije - između ostaloga uključuje isporuke oružja, ali i ekonomske sankcije Rusiji, koje ekonomske i društvene posljedice ostavljaju i u zemljama koje su ih uvele.

S obzirom na ovisnost o ruskim energentima, rat u Ukrajini je proizveo i brojne potrese unutar Europske unije, koja sada dočekuje jednu od najizazovnijih zima u novijoj povijesti. Tu je i rast inflacije, tu su i stotine tisuća novih izbjeglica, tu je ekonomska nestabilnost, tu je opravdani strah od razvoja događaja koji bi uključivao i rusku upotrebu nuklearnog oružja.

Htjeli mi to ili ne, ruska invazija na Ukrajinu je i naš rat, koji od veljače do danas ostavlja manje ili više vidljive posljedice na živote 500 milijuna stanovnika Europske unije. U Ukrajini se danas odlučuje o budućnosti Europe, koja je zbog svojeg geopolitičkog položaja i utjecaja i dalje (nažalost) sposobna proizvesti i svjetski rat. Dvaput je to Europi uspjelo, nadajmo se da neće i treći put.

Opasnost trećeg svjetskog rata

No da bi se izbjegao treći svjetski rat, potrebno je Putinovu agresivnu politiku pobijediti u Ukrajini. Ukrajinci za to daju svoje živote, što se ni od koga od nas ne očekuje. Dapače, sve dok je zauzet agresijom na Ukrajinu, Putinu je vrlo teško ratovati drugdje. 

S obzirom na sve što je dosad pokazao u dva desetljeća svoje autokratske vlasti, Vladimir Putin moguću pobjedu u Ukrajini sigurno ne bi promatrao kao znak da treba stati. Baš obratno, bila bi mu to potvrda da treba nastaviti. Uostalom, ruski predsjednik još od napada na Gruziju 2008. godine svako malo ratuje u susjedstvu Rusije, ponekad direktno, a ponekad preko svojih verzija Milana Martića. 

Putinu se više od 10 godina popuštalo, pokušavalo ga se razumjeti, pokušavalo se s njime dogovoriti, prešlo se i preko toga što je anektirao Krim, a rezultat nije bio smirivanje Putinovih ekspanzionističkih ambicija, nego njihovo povećanje.

Putin jednostavno smatra da on ima pravo određivati sudbinu i budućnost država koje graniče s Ruskom Federacijom te da demokratske odluke njihovih građana u tome ne igraju spomena vrijednu ulogu.

Ne možemo računati na zdrav razum ruske vlasti

Zamislimo na trenutak da je Putinov prvotni plan uspio i da je u Kijevu marionetska vlast, a Ukrajina pod kontrolom Rusije. Time bi novi susjedi Rusije postali, primjerice, Poljska i Mađarska.

Za Poljake znamo kako bi se u tom slučaju postavili, s obzirom na njihovo povijesno iskustvo, no što bi činila Mađarska pod vodstvom Viktora Orbana? Postala vazalna država Rusije? Je li Orban doista siguran da Putin sutra ne bi krenuo i u "denacifikaciju" Mađarske? Može li itko u to biti siguran nakon svega što je Putin, čedo KGB-a, već učinio?

Nevjerica kojom su mnogi dočekali početak ruske agresije na Ukrajinu ne svjedoči toliko o njihovoj naivnosti koliko o tome da je taj iracionalni i zločinački potez bilo teško shvatiti koristeći se zdravim razumom.

To je jedan od ključnih problema trenutne situacije, problema koji su najbolje oslikali Putinove sulude tirade od početka rata do danas - čini se da ne možemo računati na hladni razum aktualnog predsjednika Rusije, kojemu je dugotrajna i maltene apsolutna vlast itekako udarila u glavu.

Jezik sile

Ne treba zaboraviti ni sljedeće: Putin osobno nikad nigdje nije ratovao. On nema osobno iskustvo ratnog horora, za njega je borba na frontu nešto apstraktno, nešto o čemu više zna iz, recimo, ratnih filmova koje je gledao nego iz onoga što je ikada iskusio.

Pokazao je nemilosrdnost ne samo prema Ukrajincima nego i prema svojim vojnicima, koje je u invaziju poslao bez potrebne opreme i u mnogim slučajevima na prevaru. Poslao je svoje ljude u rat a da oni na početku to nisu ni znali!

Jedino što Putin razumije je jezik sile. Jedino što će doista osjetiti i što će ga pokolebati jest poraz u Ukrajini. 

Što nas uči hrvatsko iskustvo iz Drugog svjetskog rata?

Ideja da Hrvatska u toj cijeloj priči treba mačekovski čučati pod stolom dok se veliki tuku ima smisla kao što je imala i 1941. Ako nas hrvatska povijest ičemu uči, onda je to da se suradnja s agresivnim fašistima ni pokoravanje ne isplate.

Hrvati bi kao nacija zauvijek propali, o hrvatskoj državnosti da ne govorimo, da su u Drugom svjetskom ratu kao lidere imali samo Antu Pavelića i Vladka Mačeka. Ovo što Putin radi i ideologija koju širi zapravo su neka verzija rusofašizma, a fašizam uvijek želi još. Ukrajina danas, iako to nije htjela ni izazvala, brani ostatak Europe od Putinove Rusije.

Stoga je rat u Ukrajini i naš rat. Ne zato što ga itko želi, nego zato što je tu. Samo treba pogledati realnosti u oči.

Pitanje obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj

Tako smo došli i do pitanja obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Tu treba razlikovati dvije stvari.

Prva se odnosi na ustavnu proceduru u vezi s tom odlukom, koja se prelama kroz ionako nepodnošljiv sukob predsjednika Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, sukob u kojem nema nevinih. O tome neka se oglašavaju ustavni stručnjaci i Ustavni sud, kada se već ni predsjednik, ni premijer, ni sabor nisu u stanju usuglasiti kao zreli i odrasli ljudi.

Druga se pak odnosi na pragmatični interes Hrvatske, koja bi trebala željeti pobjedu Ukrajine kako sama ne bi, kao članica NATO-a, došla u situaciju da direktno ratuje s pomahnitalom Rusijom. U tom kontekstu se dolazak ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj itekako isplati jer to u drugom koraku spašava hrvatske vojnike od sudjelovanja u ratu. 

Dok Ukrajinci ratuju, Hrvati ne moraju ratovati

Ostavimo, dakle, po strani paralele na Domovinski rat i hipertrofirane emocije te pogledajmo ogoljeni, pragmatični interes RH. Interes RH je da, budimo posve brutalni, Ukrajinci ratuju s Rusijom kako mi to ne bismo morali činiti sutra.

Svaka pomoć ukrajinskoj vojsci da pobijedi Putinove snage dugoročno se Hrvatskoj itekako isplati. Potrebno je samo malo hrabrosti s hrvatske strane da se ne podvija rep i da se napusti onu odvratno kukavičku nacionalnu egidu "ne bih se štel mešati". 

Već smo umiješani, neovisno o tome želimo li to ili ne. Sitničarenje tu neće pomoći ni Hrvatskoj, ni Europskoj uniji, a naravno ni Ukrajini. Fiškalski argumenti i putinofilska naklapanja Hrvatsku neće zaštititi u svijetu u kojem bi Putin pobijedio.

Putinov je poraz u Ukrajini nacionalni interes Republike Hrvatske. Tko to ne shvaća, idiot je.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.

Pročitajte više

 

Pročitajte više