EUROPSKA komisija je najavila novu inicijativu pod nazivom Global Gateway s ciljem promoviranja "održive i pouzdane veze koja radi za ljude i planet, kako bi se uhvatila u koštac s najhitnijim globalnim izazovima, od klimatskih promjena i zaštite okoliša, do poboljšanja zdravstvene sigurnosti te jačanja konkurentnosti i globalnih lanaca opskrbe".
U pitanju je nova strategija EU kojom se planira investirati 300 milijardi dolara tijekom sljedećih pet godina u infrastrukturne, razvojne i društvene projekte u zemljama izvan EU, tj. zemljama u razvoju.
Alternativa Kini
Iako se to nigdje izričito ne navodi, Global Gateway je samo EU verzija kineske Belt and Road inicijative, tj. Ekonomskog pojasa Puta svile (Silk Road Economic Belt). Čak se dogodila bizarna situacija da u dijelu priopćenja za medije koje se odnosi na moguća pitanja medija sama EU postavlja pitanje (praktički sama sebi): "Je li Global Gateway odgovor na kinesku inicijativu Belt and Road Initiative i u kakvom je odnosu s drugim inicijativama?", a u odgovoru se ne spominje ni Belt and Road Initiative ni Kina.
Ali stoji da će se Global Gateway EU i Build Back Better World, što je slična inicijativa zemalja G7 koje predvodi SAD, nadopunjavati. Time je na diplomatski način najavljeno ekonomsko i geopolitičko savezništvo EU i SAD-a u svrhu ograničavanja utjecaja Kine. Čak se ide toliko daleko da se implicitno proziva Kinu zbog toga što svojom inicijativom uzrokuje neodrživo zaduživanje zemalja u razvoju.
Put svile
Kina je 2013. pokrenula inicijativu Put svile da bi proširila svoj gospodarski i geopolitički utjecaj u svijetu ulaganjem (uglavnom) u infrastrukturne projekte, posebno one vezane za prijevoz i trgovinu (ceste, željeznice, luke, naftovodi...).
Tom inicijativom se želi omogućiti lakši izvoz proizvoda iz Kine te lakši uvoz sirovina iz zemalja Azije i Afrike.Kopnenim putevima se povezuje zapad Europe i zapadna Rusija sa zapadnom Kinom, nafta i plin iz Kaspijskog mora preko država Srednje Azije, Indijski ocean preko Mjanmara (nekadašnja Burma), koridor preko Pakistana, a čak se planira nekoliko projekata preko Himalaja prema Nepalu. Kako je kontejnerski pomorski prijevoz najekonomičniji, onda je pomorski dio Puta svile daleko privlačniji Kini od kopnenog.
Zbog toga Kina puno investira u luke jugoistočne Azije, Oceanije i Afrike. Kako se na Europu gleda kao važno tržište, onda su i europske luke privlačna meta. Grčku luku Pirej već su kupili Kinezi, a u planu su investicije u luke Portugala i Italije. Posebno je zanimljiv Trst, kao moderna alternativa povijesnoj važnosti Venecije, koja je bila jedan od krajeva srednjovjekovnog Puta svile, ali više nije prikladna za moderni prometni teretni prijevoz. Luke u Hrvatskoj nisu u planu investicija vezanima za moderni Put svile.
Pad i uspon Kine
Iako je kineski moderni Put svile nesumnjivo razvojno jako važan mnogim državama, a kroz rast svjetske trgovine dugoročno doprinosi rastu svjetskog gospodarstva, s njim su vezane i mnoge kontroverze.
Naravno, Kini je glavni cilj promocija vlastitih interesa i povratak središta svijeta sa Zapada na Istok. Kinesko Carstvo je cijelu povijest sebe smatralo središtem svijeta kojem sve ostale države i narodi moraju iskazivati poštovanje i pokornost. 19. i 20. st. su bili katastrofalni za Kinu, puno međusobnih ratova, vojnih invazija, masovne gladi i općenito strahovitog pada Kine u društvenom, vojnom, ekonomskom, političkom, kulturološkom i znanstvenom smislu. Period od 1839. do 1949. se danas u Kini naziva Stoljećem poniženja.
Od prvog poniženja u Opijumskim ratovima protiv Britanskog Carstva, preko poraza u ratovima protiv carske Rusije i Francuske, poraza u Boxerskom ustanku protiv koalicije europskih sila i Japana, pa do Japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, Kina je doživljavala udarac za udarcem. Traumu kineskog društva nisu stvorili sami vojni porazi, nego primarno ponižavajući uvjeti mira nakon tih sukoba. Kina je komadana, mučena i sramoćena. Ispravak tih povijesnih trauma i povratak centra svijeta u Kinu je jedan od ciljeva kineske politike, posebno kod tzv. "jastrebova", nacionalističkog krila Komunističke partije.
U kontekstu inicijative modernog Puta svile zanimljivo je primijetiti kako je veliki povijesni pad Kine samonametnut. Carevi Kine su u 15. st. zabranili daleka pomorska putovanja i uništili većinu carske flote, što je ideološki podržano drevnom kineskom filozofijom konfucijanizma. Iako nije sasvim jasno je li to bilo presudno za postupni pad Kine, jer samom stanovništvu nije bilo zabranjeno putovati morem izvan Kine, nego su prestala carski/državno sponzorirana putovanja, znakovito je što zatvaranje Kine u samu sebe dovodi do propadanja Kine, a danas na suprotan način, otvaranjem Kine prema svjetskoj trgovini, Kina pokušava ponovno postati centar svijeta.
Diplomacija zamkom duga
Neki analitičari i aktivisti smatraju moderni Put svile samo pokušajem Kine da zamijeni SAD kao globalni hegemon, a korištene metode opisuju kao neokolonijalizam sa sinocentričnim licem.
Jedna od metoda tog neoimperijalizma je "Diplomacija zamkom duga". Taj pojam označava situaciju u kojoj neka bogata država daje prevelike kredite manjoj i siromašnijoj državi, s namjerom da izvuče političke i ekonomske ustupke kada ta država ne bude mogla vraćati dug. Termin je skovao indijski ekonomist i geostrateški analitičar Brahma Chellaney da bi opisao predatorske prakse Kine prilikom kreditiranja, koje nadilaze mogućnosti siromašnijih zemalja da ih redovito vraćaju i time ih prisile na razne strateške, političke, vojne i ekonomske ustupke Kini.
Najpoznatiji primjer je izgradnja luke Hambantote u Šri Lanki za koju je uzet kredit od kineske državne banke Exim u iznosu 300 milijuna dolara, a gradila ju je kineska državna kompanija. To je bila prva faza. U drugoj fazi je uzet dodatni kredit od 757 milijuna dolara za dovršetak gradnje, ali s uvjetom kreditiranja da lukom upravljaju i budu u vlasništvu 65% dvije kineske kompanije. Kako je luka bila neisplativa nakon izgradnje, a Šri Lanka je nagomilala dugove nevezane za samu luku, prestala je vraćati dug. Zatim je, nakon puta premijera Šri Lanke u Kinu, stvorena nova kompanija koja će upravljati lukom na rok od 99 godina, a vlasnik 85% nove kompanije će biti kineska većinski državna kompanija Chinese Merchants Port Holdings Co.Ltd.
Ima i onih poput politologinje Deborah Bräutigam koji tvrde da je pojam diplomacije zamkom duga marketinški izmišljen termin bez uporišta u stvarnosti. Nekoliko think-thankova i istraživačkih centara je također osporavalo postojanje dokaza o kineskoj diplomaciji zamkom duga te da je većina dugova 2001.-2017. reprogramirana ili oproštena.
Pokretač gospodarskog rasta
Osnove dosadašnje geoekonomske politike Kine su jednostavne; proizvodi jeftinije od SAD-a i EU, zaradi od izvoza u SAD i EU, investiraj u Kinu. Put svile je sljedeća faza, iskorak u investiranje po svijetu da bi se razmjestili glavni trgovački pravci u smjerovima koji će odgovarati Kini i u infrastrukturu koja će omogućiti lakši izvoz proizvoda te uvoz sirovina.
Iako EU ukupno izvozi više proizvoda nego što uvozi, to nije pokretač gospodarstva u istoj mjeri kao Kini. Kina apsolutno ovisi o izvozu u SAD i EU jer ima još relativno slabo unutrašnje tržište. Stoga joj je nešto poput modernog Puta svile samo potpora dosadašnjem načinu rasta, ulaganje u budućnost. EU, iako neto izvoznik roba, ne ovisi u istoj mjeri o izvozu jer ima razvijeno unutrašnje tržište. Iz same te činjenice proizlazi da će profitabilnost ulaganja u projekte Global Gatewaya biti manja nego Kini isplativost ulaganja u projekte Belt and Road Initiativea, tj. modernog Puta svile.
Politički problemi
Dodatan problem po pitanju davanja kredita državama u razvoju je gruba stvarnost kako velikim brojem tih zemalja vladaju autokratski režimi koji imaju, blago rečeno, sumnjiv odnos prema demokraciji, ljudskim pravima, slobodi tiska i sl. A Global Gateway se poziva na demokratska načela i vladavinu zakona te time politički ograničava ekonomski aspekt plana/inicijative. Problem sa zemljama u razvoju je što često nemaju jako razvijenu demokraciju, vladavinu prava, ljudske slobode i sve ono što ljudi u EU smatraju odlikom normalnog društva. Kina ne postavlja takve političke i ideološke uvjete, što joj omogućuje da se fokusira na ekonomski aspekt i samim time veću isplativost.
Strateške prednosti EU
Ali EU ima razne prednosti u odnosu na Kinu koje može iskoristiti.
Prosječna primijenjena carina za robu uvezenu u EU vrlo je niska. Više od 70% uvoza ulazi u EU po nultim ili sniženim carinama. To ju čini poželjnijim partnerom u odnosu na Kinu koja često vodi protekcionističku politiku po pitanju trgovine i u prosjeku ima više carine od EU.
Osim što je EU nastala zbog ukidanja trgovinskih barijera među državama članicama, ima i najviše sporazuma o slobodnoj trgovini s ostalim državama u svijetu, potpisanih ili u fazi pregovaranja. Zbog toga EU uvozi daleko više iz zemalja u razvoju od Kine.
EU je ujedno najveći investitor u svijetu i istodobno najveći primatelj investicija. Ta najživlja investicijska klima u svijetu se može iskoristiti kao institucionalna podrška u vidu javno-privatnih inicijativa i partnerstava.
Euro je također velika prednost EU u odnosu na Kinu. Dok ni sami Kinezi ne trguju s inozemstvom u svojoj nacionalnoj valuti nego uglavnom preferiraju dolar, EU kontrolira drugu najjaču valutu na svijetu. Prema podacima iz 2020., države svijeta ukupno imaju 60% deviznih rezervi u dolarima, a 20% u eurima. Kineski renminbi s udjelom od 2.25% jednostavno nije dovoljno jaka valuta da se može natjecati s eurom. Dodatno, osim što su neke zemlje u Europi koje nisu dio EU vezale svoju valutu za euro, to je učinilo i 15 država u Africi. To su uglavnom bivše francuske kolonije u središnjoj i zapadnoj Africi čije su valute prije bile vezane za francuski franak te Maroko.
I EU i zemlje u razvoju mogu imati koristi od inicijative Global Gateway, kao i cijeli svijet. Gospodarski napredak na jednoj strani svijeta se polako prelijeva na drugu. Stoga Global Gateway EU i kineski Belt and Road Initiative (moderni Put svile) ne moraju biti konkurentni jedan drugome nego komplementarni, na korist i EU i Kine i zemalja u razvoju.