HDZ krade, vara i vlada 30 godina. Opozicija se raspada

Foto: Grgo Jelavic/Pixsell

HRVATSKA politička scena rijedak je društveni fenomen: poslije tri desetljeća katastrofalne vladavine jedne stranke, pokroviteljice svake ambicioznije pljačke i korupcije, raspada se opozicija. Tjedan dana nakon što je Miroslav Škoro neočekivanom ostavkom šokirao članove Domovinskog pokreta, Peđa Grbin šokirao je članstvo SDP-a izbacivanjem Zvane Brumnića, Nikše Vukasa, Rajka Ostojića i Gordana Marasa.

Oba su šoka, po principima djelovanja potresa, izazvala niz manjih podrhtavanja: u Domovinskom pokretu čitali smo o pravom sestroubilačkom ratu, Škorina sestra Vesna Vučemilović prijetila je u WhatsApp grupi Mateji Jozeljić, stranačkoj PR savjetnici. Jozeljić je, naime, na Škorinom i stranačkom Facebooku objavila tekst njegove ostavke, uz popratni komentar da ih je "pomalo zatekla", ali je prihvaćaju." Vučemilović joj je napisala: "Pošalji još jednom ovakvu poruku u grupu i osobno ću ti zakrenuti vratom."

Škorina sestra ne voli da joj sude

Potom je vršitelj dužnosti stranačkog predsjednika Mario Radić objavio da su prihvatili Škorinu, kao i ostavku glavnog tajnika Darija Žepine, te pokrenuli stegovni postupak protiv Vučemilović zbog zloupotrebe stranačkog položaja i nanošenja štete ugledu stranke. Vučemilović je napustila sjednicu Predsjedništva nakon svega 25 minuta, a potom i istupila iz stranke. Očito ne podnosi da joj sude.

Ova faza razvoja Domovinskog pokreta mogla bi se nazvati deškorizirajućom, samo što iskustvo ne ide u korist predvodnicima procesa. Hrvatskim se strankama, u pravilu, uspjeh mjeri kvalitetama vođa. Škoro im je dao prepoznatljivost i popularnost - one su činjenica, ne vrednujemo ih - njega se ili slijedi i voli ili prezire, ali se zna tko je bez pomoći internetskih tražilica. Za razliku od Radića. A od osoba poput Igora Peternela ili Stjepana Bartulice ni Stvoritelj u kojeg vjeruju nije napravio vođe, teško da će to uspjeti ijedan PR stručnjak. Sve upućuje na još jedan raspad na desnici, višak poglavničkih ambicija rasturio je desetke pravaških stranaka, zašto ne bi Domovinski pokret?

U SDP-u se agonija nastavila, u desetak mjeseci ni Grbin ga nije uspio pokrenuti. Na prošlim lokalnim izborima gubili su ili se provlačili, a njihovi interni ratovi i sukobi su dosadni, besmisleni i zamorni, jer se ne temelje na uvjerenjima, nego na osobnim antipatijama. Uz to su i daleko od vlasti, pa su irelevantni. Koga briga što Maras misli o Dončiću ili Grbin o Klisoviću? 

Nakon odluke o izbacivanju kvarteta nepodobnih - ili nepoželjnih, svejedno - oglasio se Davor Bernardić, napao Grbina i između redaka najavio osnivanje nove socijaldemokratske stranke. Bernardić je od početka predugo u politici, manjak organizacijskih sposobnosti upotpunjen mu je izostankom verbalnih vještina. U odnosu na njega, čak mu se i prethodnik Zoran Milanović ponekad čini suvislim iako mu je nesuvislost glavna odlika. 

Zapošljavanja, doktorati, koncesija... svega ima u HDZ-u

U tako posloženim okolnostima štetočine mogu mirno vladati. Vladajuća partija nesmetano kadrovira u državnim poduzećima, njezini članovi, i to čak ne iz prvog ešalona, iz čistog hira o državnom trošku odlaze iz Splita po sumnjive doktorate u Osijek, zapošljavaju djecu, rodbinu, prijatelje i znance bez natječaja i kontrole, dobivaju kojekakve koncesije po primorskim mjestima i najširi spektar ustupaka, primaju novac bez opravdanog razloga... Namirenje apetita glavni je faktor homogeniziranja članstva, ono je aktivno u mjeri u kojoj mu se daje, a daje mu se kad se ima, a ima se kad se vlada.

Na njihovoj su strani takozvane državne institucije, odvjetništvo, policija, inspektorati svoju selektivnu ubojitost sputavaju u blizini istaknutih hadezenjara. Scena pomalo podsjeća na blato iz osamdesetih godina, između smrti Josipa Broza i pojave Slobodana Miloševića, samo što je tada država imala mali mozak i jake mišiće, a sada je, srećom, još atrofiranija.

I dok socijaldemokratski i liberalni dio političke scene izvan SDP-a pokazuje stanovitu živost, naročito nakon pojave Možemo i pobjede Ivice Puljka u Splitu, na desnoj se strani, mimo HDZ-a, ne događa ništa bitno. Možemo raste, prema nekim ispitivanjima prestigao je SDP i postao druga politička stranka, ali i dalje treba vidjeti hoće li nadrasti zagrebački uspjeh i postati relevantan širom zemlje. Most je, pak, dva puta propustio ozbiljnu šansu i sada, s Domovinskim pokretom, dijeli onaj dio biračkog tijela koji HDZ-u ne oprašta koaliranje s manjinama, naročito ne sa Srbima. 

Bandića su vjerno pratili do groba

No, daleko su od ozbiljne šanse da ugroze HDZ-ov monolit utemeljen na nekoliko elemenata.

Prvi, već spomenuti interesi, koji proizilaze iz raspolaganja vlašću, okupljaju HDZ-ovce i koalicijske partnere, a razdvajaju njihove oponente. HDZ je tu, u skladu s filozofijom svog postojanja, krajnje neizbirljiv, Milana Bandića su, na primjer, ispratili do groba kao partnera, premda je odavno jasno da mu je vladavina u Zagrebu počivala na raznim oblicima kriminala.

Drugi, rasprostranjeno je i po HDZ-u bliskim medijima prošireno uvjerenje da je s Plenkovićevom erom započelo doba smirenog demokršćanstva. No, Plenkovićeva je politika u bitnome slična onome što je radio Tomislav Karamarko, razlika je samo u stilu. Plenković izbjegava šišteći ton nervoznog vladara, draža mu je bahatost. Suštinski, obojica su hadezeizirala državu preko granice besmisla.

Treći, dijelom proizilazi iz prva dva - opozicija je preslaba. Da je HDZ-ov monolit u biti slab ili, da se držimo adekvatne terminologije, anemičan, vidjelo se kad je Milanović postao predsjednik. Nošen osobnom antipatijom prema Plenkoviću, s nekoliko je manevara - ponajprije pozivanjem Zlate Đurđević da bude predsjednica Vrhovnoga suda - uspio uznemiriti vladajuću koaliciju. Milanović je, međutim, bez kapaciteta za vođenje ozbiljne i duže političke utakmice.

Milanović ima impulzivnost. I ništa više

On može uspjeti impulzivno, na galamu i geg. Tamo gdje se traži promišljenost i pamet potpuni je autsajder. Osim toga, predsjednik države i nema prevelike ovlasti da bi mogao predvoditi opoziciju. Protokol mu garantira vidljivost, ali nju ima i premijer.

Konačno, tu je i očiti hrvatski manjak demokratičnosti. Postoje sredine u koje višestranačje još nije kročilo, gdje već 30 godina vlada HDZ. Ljude od rođenja do praga zrelosti prati vladavina najdestruktivnije stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. U takvim močvarama ne razvija se ništa, nema kulture protesta, bunta. Masa je generalno indignirana i krotka, potiskuje nezadovoljstvo, nema volje za konfrontaciju s vlašću.

Ukratko, ne stvori li se na horizontu nešto novo, HDZ će nastaviti kao i dosad. Nije sigurno da ljudski organizam to može izdržati. Zato se i smanjuje broj stanovnika.

Pročitajte više

 

Pročitajte više