Prije devet godina Hrvatska je ušla u EU. Što se promijenilo?

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

DEVET je godina prošlo od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. I puno, i malo. Većina vas koji ovo čitate sjeća se proslave večer prije ulaska i snimki noćnog ukidanja carinskih kontrola prema Sloveniji i Mađarskoj. S druge strane, stasala je cijela nova generacija – djeca rođena te 2013. godine već su uvelike školarci.

Ulazak u desetu godinu Hrvatskog članstva u EU donosi nam još dvije važne integracije – ulazimo u eurozonu s prvim trenucima siječnja naredne godine. Kriteriji su ispunjeni, većina postupaka je provedena, ostaje još pokoja formalna odluka pred godišnje odmore i to je to. Tamo u rujnu počet će dvojno označavanje cijena, a od početka iduće godine ponovno ćemo naučiti nositi kovanice, najniža papirna novčanica je, podsjetimo, pet eura.

Ono što je sada postalo vrlo izvjesno, nećemo još reći sigurno, no vrlo izvjesno je istovremeni ulazak u šengensko područje – što znači ukidanje nadzora unutarnjih granica.

Prvo prema Sloveniji i Mađarskoj, a par mjeseci kasnije i ako zrakoplovom putujete u drugu državu šengenskog područja. Dakle, neće biti ni sada postojeće osnovne granične kontrole – moći ćete u Sloveniju u shopping, u Čatež na kupanje ili na put sve do Portugala bez ikakvih graničnih kontrola.

Stoga, vrijeme je da se osvrnemo na ovih devet godina, na Hrvatsku u Europskoj uniji.

Europska unija je donijela puno toga dobrog

Je li nas Europska unija na neki način promijenila? Jest, i to nabolje. Koliko god opravdano grintali zbog europske birokracije, imamo, primjerice, bolje propise o zaštiti potrošača. Da nema Europske unije, kada bi sabor donio, primjerice, pravila o povratu robe koju kupimo online ili pravo raskida ugovora s operaterom ako promijeni cijene paketa? Imamo bolju razinu zaštite osobnih podataka i prava na pristup informacijama. Telefoniranje iz susjedne države EU ne košta kao zlato. 

Imamo velik izbor roba po dobrim cijenama jer bez problema kupujemo po internetskim trgovinama po Europi. Čak nam je i sudstvo nešto bolje, a i neke korupcijske afere su razotkrivene zbog službenih i neslužbenih akcija tijela Europske unije. 

Od Europske unije kao jedna od slabije razvijenih država dobivamo i neki novac, znatno više nego što uplaćujemo. Pelješki most ne bi bio sagrađen da nema EU-novca. A važan je svakome tko radi i posluje u južnom dijelu Hrvatske. Dodatno, Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju potvrdila svoju pripadnost srednjoeuropskom i mediteranskom krugu, u koji civilizacijski i spadamo.

Šanse koje smo propustili

No puno šansi smo i propustili. Uz sve naše luke i priču o hrvatskoj pomorskoj i lučkoj tradiciji – najvažnija luka na ovom dijelu Jadrana je Koper, dakle slovenska luka. Slovenija je, dok smo mi mudrijali, pametno razvijala svoju lučku infrastrukturu. 

Standard nam je realno rastao, ali je drugima rastao znatno brže. Jedna od značajnijih vijesti zadnjih godina bila je da nas je nekoć iznimno siromašna Rumunjska preskočila u BDP-u po stanovniku, mjereno po paritetu kupovne moći. Drugim riječima, prosječan Rumunj ima veći standard od prosječnog Hrvata. Još uvijek ima apsolutno manju plaću, ali ima i niže troškove.

Politički smo otišli i natrag – u 2022. godini Hrvatska ima samo jednu veliku nacionalnu političku stranku – HDZ. Ta stranka jedina ima operativnu organizaciju u svakom gradu i općini, ta stranka je daleko najjača i ta stranka i dalje upravlja velikom većinom Hrvatske. Sve druge velike stranke su se na ovaj ili onaj način raspale – a nove nisu u stanju posložiti nacionalnu organizaciju. HDZ taj položaj uvelike koristi, a još se ne vidi netko tko bi ga tu ugrozio. SDP, druga najveća stranka, raspada se što kadrovski, što u bezidejnosti.

Hrvati su uvelike iskoristili mogućnost rada u Europi

Ulazak u Europsku uniju pokazao nam je da ne samo da imamo inertnu i zastarjelu državnu i javnu upravu već i da su jednako nesposobne i uprave mnogih privatnih firmi. Ulazak u EU omogućio je Hrvatima rad u drugim državama Unije, a prije dvije godine istekli su i zadnji moratoriji na kretanje radne snage, primjerice za Austriju. 

U neke države moglo se odlaziti još 2013., no od 1. srpnja 2020. hrvatski građani mogu bez prepreka raditi bilo gdje u EU i to uvelike čine – otišlo ih je par stotina tisuća. Mnogim poslodavcima se vratilo kao bumerang ono tipično: "Ako nećeš ti, ima tko hoće!" Ljudi su otišli ondje gdje su bolje plaćeni, gdje su cijenjeni, gdje je plaćanje prekovremenih normala, a ne nešto što se navodi u oglasnicima kao bonus (evo i sada imamo oglase za radnike u kojima se navodi "plaćeni prekovremeni", kao da to nije zakonska obveza!).

Posebno je zanimljivo potpuno nepoznavanje samog pojma slobode kretanja radne snage od nekih poslodavaca koji sada kukaju kako "nema sezonaca". Pa kako je kuknjava prilično jaka, hajdemo sada to objasniti. Radnik koji radi blizu kuće prihvatit će manju plaću nego u Njemačkoj ili Austriji iz sto privatnih i poslovnih razloga – od toga da je s obitelji do toga da živi u obiteljskoj kući i stanu i ne plaća najam. No ako ide raditi kao sezonac, sasvim mu je svejedno išao raditi na Hvar ili u neko austrijsko ili irsko selo. Štoviše, uz današnje low-cost kompanije, do Austrije ili Irske ćete i brže i jeftinije nego do Hvara. 

Dakle, ako želite sezonskog radnika – morate mu ponuditi slične uvjete kao i stranac jer već ako ide od kuće, recimo iz Slavonije, radniku su neki hrvatski otok ili Dublin isto. To što vi kao poslodavac ne možete toliko platiti – to nije problem radnika.

EU nas je natjerala da se riješimo državnih gubitaša

EU je zabranila (i hvala joj na tome!) sufinanciranja državnih gubitaša, s nekim strogim izuzecima tipa željeznice. U brodogradilišta smo ulupali par desetaka milijardi kuna – nizašto. Radili smo od uvoznih limova brodove za zapadne naručitelje ispod cijene, dakle, sufinancirali smo azijsku proizvodnju repromaterijala i njemačke i druge naručitelje gotovih brodova. A bilo je i puno toga više od brodogradilišta.

Krajem godine i kuna će otići u povijest. Plaćat ćete istom valutom kao u Austriji, Njemačkoj, Italiji, i, naravno, moći točno svoju plaću i cijene staviti u omjer bez preračunavanja. Vrlo moguće, kako smo rekli, i bez granične kontrole moći ćete u Sloveniju i Mađarsku, što će olakšati putovanja, a i biti vrlo zgodno za hrvatski turizam – stranci će lakše dolaziti na vikende izvan sezone.

Gorak okus nepotizma i zaključane države

No ostaje gorak okus. Europska unija nam je dala ogromne šanse i ogromne potencijale. Veliko tržište. Mogućnost putovanja. Mogućnosti gospodarske, znanstvene i druge suradnje. No najviše od toga smo kao nacija iskoristili mogućnost da odemo – jako puno ljudi je otišlo trajno, s obiteljima. 

Iako su neke reforme napravljene, Hrvatska je ostala zarobljena, zaključana zemlja kojom vlada jedna stranka i hrpa stranačkih šerifa. Država u kojoj gram podobnosti vrijedi kao kila pameti. Država u kojoj stranačka iskaznica vrijedi više nego bilo koja diploma. Država u kojoj je normalno u parlamentu ne raditi ništa, u izvršnoj vlasti pričati gluposti, a u lokalnoj zaposliti pola rodbine. Država u kojoj je javni sektor i državna preraspodjela sve i sva. 

Država smo u kojoj je HDZ i dalje najpopularnija stranka koja bi i da su sutra izbori, opet imala većinu u saboru. Pa do kada će biti tako, dragi građani? Vidite, našu vlast biramo sami. Europa je potencijal. Europa je mogućnost. No ako biramo bezveznjake ili na dan izbora ostanemo kod kuće, što većina radi – Europa nam tu neće pomoći. 

Svoje političke predstavnike sami biramo, kao i drugi u Europskoj uniji. A prečesto se čini kao da smo izabrali ekipu za kakvu tragikomediju, a ne da nam vodi državu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više

 

Pročitajte više