Jedinstven, pravedan i koplje iznad svih. Otišla je legenda hrvatske ekonomije

Foto: Facebook

Ekonomski analitičar Vuk Vuković za Index je napisao In memoriam posvećen svom profesoru, cijenjenom ekonomistu Ivi Bićaniću, koji je jučer preminuo u Zagrebu u 70. godini.

Jučer, 27. studenog 2021., napustio nas je, u 71. godini, najbolji hrvatski ekonomist i najbolji profesor ekonomije koji mi je predavao, profesor Ivo Bićanić. 

Uvijek osebujan, britak, često sarkastičan, izuzetnog znanja, uvijek lucidan i dosta često, s punim pravom, u sukobu s kolegama koji mu nisu do koljena. Baš zbog toga omiljen među svojim studentima. Studentima od kojih je stvarao gotovo u svakoj generaciji nekoliko sjajnih hrvatskih ekonomista. Kako je on sam bio rijedak i jedinstven, uz još pokojeg kolegu profesora, ni njegov edukativni napor nije, nažalost, bio dovoljan jer pojedinac ili mala grupa vrsnih profesora bez institucionalne potpore ne mogu polučiti potrebnu razinu izvrsnosti u ekonomskoj znanosti.

Nekad mu je to izgledalo kao borba s vjetrenjačama, ali nije odustajao. Njegov prosvjetiteljski poriv je bio jači od ograničenja: od pokretanja glasovite Ekonomske biblioteke CKD-a, prijevoda klasika i modernih ekonomista do pisanja aktualnih analiza i modernih udžbenika makroekonomije. Bez njega bi obrazovni i istraživački rezultati u hrvatskoj ekonomskoj znanosti bili znatno lošiji. 

Bićanić je uvijek, ali baš uvijek, bio spreman dati cijelog sebe

Od 1976. do prerane mirovine 2016. Bićanić je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu "inficirao" sve one koji su imali potencijala i želju baviti se ekonomskom teorijom, posebno makroekonomijom i teorijama rasta. Unatoč svom sarkazmu i tek naizgled defetističkom stavu, Bićanić je uvijek, ali baš uvijek, bio spreman dati cijelog sebe u svoj rad sa studentima.

Stalno je okupljao manji broj zainteresiranih studenata s kojima je radio izvan kurikuluma i obrađivao mnoge teme iz ekonomskog obrazovanja na podlozi najboljih svjetskih udžbenika i najbolje svjetske literature, unoseći svježe ideje i metode, reaktualizirajući klasike i podižući standarde znanja. Bićanić je bez sumnje davao puno više što nego što se moglo dobiti na klasičnim predavanjima. Njegov odlazak u vječnost je velik gubitak za našu ekonomsku znanost.

Osobno ću ga pamtiti kao profesora koji me naučio makroekonomiju (predavanja na kojima sam uživao u njegovom savršenom britanskom engleskom) i teorije rasta, kao osobu koja mi je otvarala spoznajne horizonte da je za razumijevanje ekonomije potrebno stalno usvajati nove ideje i metode, da se ekonomija mora kontekstualizirati u povijesnom slijedu i okruženju, poticajnom i institucionalnom okviru te u konstelaciji političke moći.

Bićanić je jedan od onih koji su me usmjeravali prema izučavanju političke ekonomije i koji su mi savjetovali da što prije idem van studirati, da ne gubim vrijeme dalje na ovom faksu, i zahvalan sam mu što mi je bez ikakve zadrške dao preporuku i za LSE i za Oxford. 

U konstantnoj borbi protiv nepravde, borbi protiv vjetrenjača

Često smo komunicirali na razne načine još od mojih studentskih dana. Tako mi je u jednom razgovoru iznio svoju tezu, koju često prepričavam, o tome da u Hrvatskoj, zbog institucionalnog deficita, uspijevaju samo "mali kostelići i mali vlašići" (kompliment koji je dao i meni tada, što je meni bilo najveće moguće priznanje), dakle ljudi koji uspiju sami i uz pomoć obitelji, usprkos sustavu koji proizvodi mediokritete. To ga je uvijek frustriralo u Hrvatskoj.

Kao iznadprosječan u svom zvanju, nije ni mogao biti ničiji poslušnik, a okruženje mediokriteta ga je nerviralo i stoga je ostajao manjina na faksu i, na neki način, njegova odluka je bila da bude neprihvaćen. Ali prihvatili smo ga mi studenti. I to je njemu jedino bilo bitno. 

Za one koji ga nikada nisu upoznali možda najbolja analogija je usporediti ga s likom dotura Luigija iz Smojina Maloga Mista, samo na kajkavskom. Točno takav tip izuzetne osobe koja je istovremeno duhovita i plijeni pažnju znanjem, koja je dišperantna i u konstantnoj borbi protiv nepravde, borbi protiv vjetrenjača, osoba koja se nikada ne libi reći svakome točno ono što ga ide i koja uvijek zna prepoznati što je ispravno. 

Pada mi na pamet dijalog koji Luigi vodi s malim Mirkom, sada već studentom medicine u Zagrebu, koji objašnjava starom iskusnom doturu kako on uči medicinu iz hrvaških libri, a Luigi mu odgovara: "Sinko moj, iz hrvaških libri ne moš naučit njanci hrvaški, a kamoli medicinu!" Identičan razgovor je jamačno svaki ambiciozniji student vodio s Bićanićem, samo na kajkavskom:

"Dragi kolega, ne bute ovde iz ovih udžbenika naučili ekonomiju, ili odite van ili se nemate kaj ovime baviti."

Legenda. 

Ali unatoč takvom stavu, koji te kao mladog studenta isprva šokira (dok ne shvatiš da je u pravu), uvijek je bio spreman dati više svakom studentu koji bi htio s njim raditi i od njega učiti. 

Znanstveni doprinos koji je ostavio je bez sumnje velik, ali još veće od toga je nasljeđe koje je ostavio za sobom kroz ljude koje je formirao. Jučer i danas sa sjetom, ali i zadovoljstvom, čitam poruke mnoštva njegovih bivših studenata koji mu odaju počast, ljudi kojima je doslovno promijenio život i kojih je velik dio razasut po svijetu in pursuit of happiness. Često se kaže da nečiju pravu vrijednost spoznaš kad nepovratno ode, ali mi, njegovi studenti, odmah smo ga prepoznali i znamo što se s njim gubi.

Još jedna anegdota za kraj: kad sam otišao na LSE, Bićanić me zamolio da odradim malo "industrijske špijunaže", da mu dostavim predavanja iz par kolegija s LSE-a. Kad sam mu ih poslao, samo mi je razočarano rekao: "Kome da ja ovo ovdje predajem? Znate, kolega Vuk, nemrete uliti litru vode u čašu od dva deci, tak da ja nemam koristi od ovoga. Lijepo od vas kaj ste mi ovo poslali, ali nemam tu kaj." Takav je bio Ivo Bićanić. Legenda. 

Počivao u miru, dragi moj profesore.

Pročitajte više

 

Pročitajte više