BILO je to posebno opasno doba za vojno sposobne muškarce u sjevernoj Ukrajini, gdje su se ruske postrojbe povlačile pred žestokim ukrajinskim protunapadom prošlog proljeća. Tada su ruski vojnici uhvatili mladog automehaničara dok je sa suprugom i susjedom šetao rodnim selom, stavili mu povez na oči, svezali ruke i ugurali ga u autobus.
Bio je to početak šest tjedana pakla, rekao je 37-godišnji Vasilij, koji je, poput većine sugovornika u ovom tekstu, odbio dati svoje prezime iz straha od odmazde. Više puta je prebacivan, dobivao je batine i tijekom ispitivanja više puta je podvrgnut elektrošokovima. Nije znao gdje se nalazi ni zašto ga drže, piše The New York Times.
"Bilo je sramotno, izluđujuće, ali izašao sam živ"
Daleko od toga da je bio jedini. Stotine ukrajinskih civila, uglavnom muškaraca, nestale su tijekom pet mjeseci rata u Ukrajini. Zatočile su ih ruske postrojbe ili njihovi saveznici, držani su u podrumima, policijskim postajama i filtracijskim logorima u područjima pod ruskom kontrolom u Ukrajini, da bi završili zatvoreni u Rusiji.
Tisuće su prošle kroz rašireni sustav provjere u ratnoj zoni, ali nitko ne zna točno koliko ih je poslano u ruske zatvore. Promatračka misija Ujedinjenih naroda za ljudska prava u Ukrajini dokumentirala je 287 slučajeva nasilnih nestanaka i proizvoljnog pritvaranja civila i ističe da je ukupan broj gotovo sigurno veći. Vjerojatno se radi o stotinama ljudi.
Vasilij je među rijetkih zatočenicima koji su se iz Rusije vratili u Ukrajinu. Pušten je nakon otprilike šest tjedana i na kraju se vratio dugim, kružnim putovanjem. Ukupno ga nije bilo kod kuće tri mjeseca. Kada se vratio na posao u radionici za popravak automobila u sjeveroistočnom gradu Harkivu, rekao je kako mu je drago što je preživio.
"Bilo je sramotno, izluđujuće, ali izašao sam živ. Moglo je biti i gore. Neki ljudi su ubijeni", rekao je Vasilij.
Ruske snage pritvaraju Ukrajince od prvih dana invazije u veljači, ali iskustva većine civila ostala su nejasna. Intervjui s muškarcima koji su bili zatočeni te s obiteljima muškaraca koji su nestali pružaju svježe detalje užasa gotovo šestomjesečnog rata.
Istražitelji su tražili informacije o ukrajinskim položajima i vojnim postrojbama, rekao je Vasilij, ali su ispitivanja često bila besmislena jer bi sljedeći udarac došao prije nego što je uspio odgovoriti na pitanje. "Ne vjeruju ni u što što kažete, čak ni ako govorite istinu. Ne možete dokazati svoju nevinost."
Druge obitelji, manje sretne od Vasilijeve, traže i dalje svoje nestale rođake, razdirane tjeskobom oko toga gdje su i jesu li živi.
"Idem spavati plačući i budim se plačući", rekla je 64-godišnja Olha, čijeg su sina ruski vojnici zatočili i pretukli do nesvijesti, ali su ga pustili nakon tri dana. Međutim, prema informacijama iz Međunarodnog odbora Crvenog križa, njen unuk nalazi se u ruskom istražnom zatvoru.
Rusija je negirala mučenje ili ubijanje ukrajinskih civila i tvrdi da napada samo vojne ciljeve
Njihovo selo Vilhivka, nedaleko od Harkiva, ruske trupe osvojile su krajem ožujka. Ratni zrakoplovi bombardirali su selo, a ruski vojnici rekli su stanovnicima da imaju sat vremena za evakuaciju. "Rekli su da će Vilhivka biti sravnjena sa zemljom", rekla je Olha.
Olha i nekoliko članova njene obitelji žurili su s ostalim seljanima kroz polja nekoliko kilometara do mjesta gdje ih je ruski vojni kamion, kako im je rečeno, trebao pokupiti i odvesti do autobusa. Njezin sin i unuk nisu uspjeli proći, pa se njezin suprug vratio po njih. Dok je sjedila u jednom od autobusa, ruski vojnici izvukli su dvojicu mladića u zavojima za koje je mislila da su ranjeni ukrajinski vojnici.
Ruski vojnici su muškarce pred ostalim putnicima tukli, a zatim im pucali u glavu. "Ostavljeni su u toj šumi. Zatvorila sam oči i zaplakala", ispričala je Olha.
Njezin 20-godišnji unuk Mikita od tada nije viđen. Olha je sa snahom evakuirana u Rusiju, gdje su smještene u hostelu. Vratila se kući u srpnju i ponovno se susrela sa svojim suprugom, koji je preživio sam. Njezin sin uspio im se pridružiti u Rusiji, a on i njegova supruga ostali su tamo kako bi pokušali locirati Mikitu.
Nemaju pojma hoće li njen unuk možda biti optužen za nešto, rekla je Olha, jer nemaju nikakav kontakt s njim. Crveni križ ih je obavijestio samo da je u pritvoru.
Rusija je negirala mučenje ili ubijanje ukrajinskih civila i tvrdi da napada samo vojne ciljeve. Većina civila koje je Rusija zatočila u ratnoj zoni muškarci su s vojnim iskustvom ili su sposobni za borbu. U okupiranim područjima najvjerojatnije će biti zatočeni Ukrajinci s liderskim kvalitetama - aktivisti, lokalni dužnosnici i novinari, objasnili su aktivisti za ljudska prava. Ali i mnogi obični civili bili su uhvaćeni u kaotičnom i proizvoljnom okupljanju ljudi.
Mehaničar Vasilij rekao je da su ga slučajno pokupili jer je hodao ulicom u Cirkuniju, sjeveroistočno od Harkiva, kada su pripadnici snaga sigurnosti provodili raciju. Njegovoj ženi i susjedi rečeno je da idu kući, no njemu su ruke bile vezane trakom i ugurali su ga u autobus dok su zamaskirani ljudi pucajući upadali u obližnju kuću. Pronašli su četvoricu muškaraca koji su potom ubačeni u isti autobus s Vasilijem.
Među njima je bio 36-godišnji Vadim, zavarivač i mehaničar koji je živio u Cirkuniju sa suprugom i malim sinom. Vadim se odvažio nabaviti pelene i dječju hranu za svoje dijete, prema riječima njegove sestre, 19-godišnje Darje Šepec. Ona je rekla da su neki od uhićenih služili kao graničari tijekom neprijateljstava s Rusijom 2014. godine, ali da on nije imao veze s vojskom.
"Teško je razumjeti tko je sve pritvoren i zbog čega"
Zatočenici su odvedeni u podrum jedne kuće u selu, gdje su ih tukli i ispitivali, ispričao je Vasilij. Kasnije su premješteni u drugo selo, gdje su držani u grupi od oko 25 ljudi. Nakon otprilike tri tjedna odveden je s desetak muškaraca u pritvor na sjevernoj granici Ukrajine.
"Teško je razumjeti tko je sve pritvoren i zbog čega. Priveli su jednog djeda, kojem uopće nije bilo jasno zašto je pritvoren. Vozio se biciklom s vrećom kukuruza. Doveden je i jedan dječak. Upravo je vozio bicikl do svoje bake", rekao je Vasilij.
Zatočenici su pojedinačno odvođeni na ispitivanje, koje je uključivalo teška premlaćivanja i elektrošokove. "Kao da ti je cijelo tijelo izbodeno iglama", rekao je Vasilij. Aktivisti za ljudska prava zabilježili su slične izvještaje o korištenju elektrošokova.
"Dobivali smo hranu i piće jednom dnevno. Ponekad smo bili bez hrane dva ili tri dana. WC-a nije bilo, dali su nam boce na korištenje. Spavali smo zajedno na automobilskim gumama. Nije bilo nikakvih sanitarnih standarda", ispričao je Vasilij.
Rekao je da su ruski istražitelji bili opsjednuti iskorjenjivanjem članova nacističkih skupina - glavnim razlogom koji je Moskva navela za vojnu operaciju protiv Ukrajine. "Rekli su da su nas došli osloboditi od nacista, od ukrajinske vlasti, da bismo živjeli bolje. Rekao sam im da sam radio u servisu i da nisam vidio naciste", rekao je Vasilij za The New York Times.
Njegov odgovor je razbjesnio ispitivače: "Govorili su mi da lažem, da u Ukrajini postoje cijele organizacije nacista, da imaju tetovaže."
Četvorica muškaraca uhvaćenih u pretresu kuće, Vadim i njegova tri prijatelja, odvedeni su u trećem tjednu zatočeništva. Od tada ih nitko nije vidio ni čuo za njih. Vasilij je mislio da će ih pustiti i čak je rekao Vadimu da razgovara s njegovom ženom u selu, rekavši da će mu pomoći s hranom za njegovo malo dijete. Ali kada se krajem lipnja vratio kući, bio je šokiran kada je shvatio da je jedini koji se uspio vratiti.
"Sada ne znamo ništa, više nema kontakta, nema ničega"
Posrećilo mu se kada se promijenilo vodstvo jedinice koja je čuvala njegovu grupu i zatočenici su iznenada izbačeni na ulicu. Zbog borbi su morali otputovati u Rusiju, gdje su ih ponovno pritvorili, ovoga puta službenici ruske obavještajne agencije FSB-a, za koje je Vasilij rekao da su mu ponudili novac i posao da radi za njih.
On je to odbio, a nakon tri dana su ga pustili. "Vjerojatno su shvatili da smo im beskorisni", rekao je Vasilij. Izgledajući kao beskućnik, s velikom bradom i zapuštenom kosom, Vasilij je uspio posuditi novac od prijateljevog prijatelja kako bi dobio nove dokumente i otputovao kroz baltičke zemlje i Poljsku natrag u Ukrajinu.
Vadimova sestra Darja mjesecima je pokušavala pronaći bilo kakvu informaciju o tome gdje se njezin brat nalazi, pišući pisma i pretražujući internet. Naposljetku je od ukrajinske vladine agencije saznala da je on u ruskom pritvoru. Zatim je prijatelj pronašao nešto što je izgledalo kao njegova zatvorska slika na jednoj ruskoj web stranici.
"Bila sam histerična jer vidjela sam samo pola svog brata. Na fotografiji je jako mršav. Vide mu se udubine ispod očiju i ključne kosti", rekla je Darja Šepec. Fotografija je nakon toga uklonjena s interneta. "Sada ne znamo ništa, više nema kontakta, nema ničega", rekla je brišući suze.