Koliko ljudi Zemlja može podnijeti?

Foto: Shutterstock

U JEDNOM trenutku dolina je bila mirna močvara. Trave i palme bacale su nejasne sjene na vodu. Ribe su oprezno vrebale na rubovima mangrova. Orangutani su tražili voće. Tada se uspavani div probudio iz sna.

Bilo je to oko 72.000 godina prije Krista na otoku Sumatri u Indoneziji. Eruptirao je supervulkan Toba, što se smatra najvećim takvim događajem u posljednjih 100.000 godina. Niz gromoglasnih eksplozija izbacio je 9.5 kvadrilijuna kilograma pepela, koji se raspršio u oblacima što su zamračili nebo i podigli se oko 47 km u atmosferu.

Nakon toga ogromno područje diljem Azije bilo je prekriveno slojem meke prašine debljine tri do deset centimetara. Zagušio je izvore vode i zalijepio se za vegetaciju poput cementa. Naslage iz Tobe pronađene su čak u istočnoj Africi, 7300 kilometara zapadno od erupcije. Ali ono što je ključno, neki znanstvenici vjeruju da je ova eksplozija gurnula svijet u vulkansku zimu, koja je trajala desetljećima i gotovo iskorijenila našu vrstu, piše BBC.

Davne 1993. godine ekipa američkih istraživača proučavala je ljudski genom i otkrila tragove velikog "uskog grla populacije", odnosno trenutka kada se čovječanstvo tako drastično smanjilo da su sve sljedeće generacije izvan Afrike bile značajno povezane.

Neki misle da tajming nije bio slučajnost

Kasnije su studije otkrile da je u ovom nesigurnom dobu, koje se moglo dogoditi prije 50.000 do 100.000 godina, ukupan broj ljudi mogao iznositi samo 10.000 ljudi. Najmanje pogođeni dio svijeta bila je Afrika, gdje je genetska raznolikost i dandanas velika - na ovom kontinentu postoje veće genetske razlike između određenih skupina nego između Afrikanaca i Europljana.

Neki misle da tajming nije bio slučajnost - vjeruju da je to učinila erupcija vulkana Toba. Ideja je  osporavana, ali nema sumnje da velik dio čovječanstva potječe od relativno skromnog broja superizdržljivih predaka. Ponekad su stanovnici cijelih regija svijeta bili u velikoj opasnosti.

Prošlo je od tada 74.000 godina i naša vrsta doživjela je populacijsku eksploziju koloniziravši gotovo svako stanište na planetu i šireći utjecaj čak i na najudaljenije kutke. Znanstvenici su 2018. godine pronašli plastičnu vrećicu 10.898 metara ispod površine oceana na dnu Marijanske brazde.

Istodobno, brojnost i domišljatost omogućili su čovječanstvu da postigne podvige o kojima nijedna druga životinja ne može sanjati - cijepanje atoma, slanje složene opreme 1.6 milijuna km u svemir i zapanjujuća raznolikost umjetnosti i kulture. Svaki dan zajedno snimimo 4.1 milijardu fotografija i razmijenimo između 80 i 127 bilijuna riječi.

Naša populacija je ogromna

Na nevjerojatno precizan datum 15. studenoga 2022. Ujedinjeni narodi su predvidjeli da će istodobno živjeti osam milijardi ljudi - oko 800.000 puta više nego što je bilo preživjelih u katastrofi Tobe.

Danas je, piše BBC, naša populacija tako ogromna, s tako malom genetskom raznolikošću - izvan Afrike - da je jedan istraživač nedavno primijetio da zapravo i nije toliko iznenađujuće što neki ljudi nevjerojatno sliče potpunim strancima - postoji ograničen genski fond koji se neprestano reciklira i oko 370.000 novih prilika (u obliku rođenih beba) da se ove genetske slučajnosti dogode svaki dan.

Ali s povećanjem populacije došlo je do velikih podjela. Neki na naš rastući broj gledaju kao na priču o uspjehu bez presedana. U nastajanju je škola mišljenja da nam zapravo treba više ljudi.

Godine 2018. tehnološki milijarder Jeff Bezos predvidio je budućnost u kojoj će populacija dosegnuti novu decimalnu prekretnicu, u obliku trilijuna ljudi raspršenih po Sunčevom sustavu, i najavio da planira kako to postići.

Drugi su u međuvremenu - uključujući britanskog televizijskog voditelja i prirodoslovca Davida Attenborougha - označili naše mase "kugom na Zemlji". U tom pogledu, gotovo svaki ekološki problem s kojim se trenutačno suočavamo, od klimatskih promjena do gubitka bioraznolikosti, nestašice vode i sukoba oko zemlje, može se pratiti unatrag do naše neobuzdane reprodukcije tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Davne 1994. godine, kada je globalna populacija iznosila samo 5.5 milijardi, istraživači sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji izračunali su da bi idealna brojnost naše vrste bila između 1.5 i 2 milijarde ljudi.

Dakle, je li svijet trenutačno prenaseljen? I što bi budućnost mogla donijeti za globalnu dominaciju čovječanstva?

Istječe vrijeme za odluku o tome koji je najbolji smjer.

Bilo je to kasnih 80-ih godina u središnjem Iraku kad je ekipa arheologa sa Sveučilišta u Bagdadu istraživala ruševnu knjižnicu u drevnom gradu Sipparu. Usred pijeska, prašine i antičkih zidova pronašli su 400 glinenih ploča, zapisa koji su više od tri i pol tisuće godina ležali zaboravljeni.

No četiri su zapisa bila posebna. Sadržavala su dijelove priče pronađene u fragmentima na drugim pločama razasutim diljem Mezopotamije, što i danas intrigira povjesničare.

"Tisuću dvjesto godina još nije prošlo od stvaranja čovječanstva kad se zemlja proširila i ljudi umnožili...", kaže Atra-hasis, epska pjesma koju je u glinu utisnuo anonimni pisar oko 17. stoljeća prije Krista. To je mezopotamska verzija sveprisutne priče o Velikom potopu, koja se nalazi u bezbrojnim oblicima u kulturama diljem svijeta, prema kojoj je civilizaciju uništilo božanstvo i možda sadrži jedno od najranijih spominjanja prenapučenosti u povijesnim zapisima.

Otprilike u vrijeme kada je Atra-hasis napisan, globalna populacija bila je između 27 i 50 milijuna ljudi, što je jednako broju stanovnika današnjeg Kameruna ili Južne Koreje. Tijekom tisućljeća koje je uslijedilo prestalo se pisati o bilo kakvim problemima stanovništva. Zatim su u staroj Grčkoj ponovno počeli razmišljati o tom pitanju.

Filozof Platon se požalio nakon razdoblja brzog rasta, u kojem se stanovništvo Atene udvostručilo: "Ono što je sada ostalo je poput kostura tijela koje je uništila bolest; bogato tlo je odneseno i ostao je samo goli okvir." Ne samo da je vjerovao u strogu kontrolu stanovništva, kojom upravlja država - na kraju je zaključio da idealan grad ne bi trebao imati više od 5040 stanovnika i smatrao da je osnivanje kolonija dobar način za oslobađanje od bilo kakvog viška - nego je također osjetio važnost umjerene potrošnje.

Trebalo je proći više od pet stoljeća nakon Platona da globalni razmjer naše populacijske eksplozije postane očigledan. Pisac Tertulijan, koji je živio u rimskom gradu Kartagi, daleko je nadmašio suvremena opažanja o našim destruktivnim mnoštvima. U 200. godini naše ere, kada je ukupna ljudska populacija dosegnula 190-256 milijuna (otprilike toliko stanovnika ima današnja Indonezija), vjerovao je da je cijeli svijet već istražen i da su ljudi postali teret na planetu jer ih priroda više ne može održati.

Tijekom sljedećih 1500 godina globalna ljudska populacija se utrostručila. Naposljetku se ova zabrinutost pretvorila u paniku, piše BBC.

"Kad se ne kontrolira, stanovništvo se geometrijski povećava"

Onda se pojavio Thomas Malthus, engleski svećenik sklon pesimizmu. U svom poznatom djelu "Esej o načelu stanovništva", objavljenom 1798. godine, započeo je s dva važna zapažanja - da svi ljudi trebaju jesti i da vole seks. Ove jednostavne činjenice će na kraju dovesti do toga da potražnja čovječanstva nadmaši zalihe na planetu.

"Kad se ne kontrolira, stanovništvo se geometrijski povećava. Životni resursi rastu samo u aritmetičkom omjeru. Blago poznavanje brojeva pokazat će neizmjernost prve potencije u usporedbi s drugom", napisao je Malthus.

Drugim riječima, velik broj ljudi dovodi do još većeg broja potomaka, ali naša sposobnost proizvodnje hrane ne povećava se nužno na isti način. Pokazalo se da je ograničavanje broja ljudi apsurdno ili neetično te da bi trebalo učiniti sve da se umjesto toga poveća opskrba hranom.

Neki su bili posebno kritični prema engleskim zakonima o siromašnima, koji su uvedeni stotinama godina ranije, a uključivali su plaćanja onima što žive u siromaštvu kako bi im se pomoglo u brizi za djecu. Nagađalo se da je to poticalo ljude da imaju veće obitelji.

U vrijeme kada je Malthusov esej objavljen, na planetu je bilo 800 milijuna ljudi.

"Populacijska bomba"

Međutim, tek 1968. pojavila se moderna zabrinutost zbog globalne prenapučenosti kada su profesor na Sveučilištu Stanford Paul Ehrlich i njegova supruga Anne Ehrlich napisali knjigu "Populacijska bomba". Indijski grad Delhi bio im je inspiracija. Jedne su se večeri vraćali u svoj hotel u taksiju i prošli kroz sirotinjsku četvrt, gdje su bili preplavljeni količinom ljudskih aktivnosti na ulicama. Pisali su o tom iskustvu na način koji je bio žestoko kritiziran - pogotovo zato što je stanovništvo Londona u to vrijeme bilo dvostruko veće od stanovništva Delhija.

Par je napisao knjigu zbog zabrinutosti oko masovne gladi za koju su vjerovali da dolazi, posebno u zemljama u razvoju, ali i u Americi, gdje su ljudi počeli primjećivati svoj utjecaj na okoliš. Ovom se djelu pripisuje da je pokrenulo mnoge tjeskobe oko prenapučenosti.

Naravno, rasprave o tome koliko ljudi treba postojati na Zemlji nikad nisu bile čisto akademske. Ponekad se tako opravdavao progon, etničko čišćenje i genocid. Tijekom posljednjih stoljeća eugenika je neprestano bila maskirana kao kontrola stanovništva, primjerice, tijekom prisilne sterilizacije ljudi iz manjinskih etničkih skupina u Americi 1970-ih. Također je korištena za ograničavanje individualnih sloboda. Godine 1980. Kina je uvela kontroverznu politiku jednog djeteta, na koju se gledalo kao na invazivno kršenje seksualnih i reproduktivnih prava stanovništva.

Danas se svaka politika koja uključuje kvote ili ciljeve za povećanje ili smanjenje ljudske populacije gotovo univerzalno osuđuje. Rizik da ti poticaji dovedu do prisile ili drugih zločina smatra se prevelikim.

Jedan je demograf bio toliko zabrinut zbog lokalnog pada stope nataliteta u Ujedinjenom Kraljevstvu da je predložio oporezivanje onih bez djece. Od 2019. u zemlji se u prosjeku rodilo 1.65 djece po ženi fertilne dobi. To je ispod razine puke reprodukcije, broja rođenih potrebnih za održavanje iste veličine stanovništva, iako je broj stanovnika i dalje rastao zbog migracija iz drugih zemalja.

Suprotno stajalište je da usporavanje i eventualno zaustavljanje globalnog rasta stanovništva nije samo moguće i poželjno, već se može postići i potpuno dobrovoljnim sredstvima - metodama poput jednostavnog pružanja kontracepcije onima koji to žele i edukacije žena. Na taj način mogli bismo ne samo pomoći planetu već i poboljšati kvalitetu života najsiromašnijih građana diljem svijeta.

S druge strane, potrošnja je znatno veća u bogatijim zemljama s nižim stopama nataliteta. Smanjenje naših individualnih zahtjeva na planetu moglo bi smanjiti utjecaj čovječanstva bez gušenja rasta u siromašnijim zemljama. Zapravo, interes Zapada za smanjenje rasta stanovništva u manje razvijenim dijelovima svijeta ima rasistički prizvuk jer su Europa i Sjeverna Amerika ukupno gušće naseljene.

Konačno, postoji fatalističko rješenje za pitanje populacije - jednostavno ne činiti ništa. Ovo se gledište oslanja na vrlo nestabilnu dinamiku naše globalne populacije. Ona će značajno rasti, ali će se potom smanjiti.

Kada ćemo dosegnuti vrhunac populacije?

Procjene se razlikuju, ali očekuje se da ćemo dosegnuti vrhunac ljudske populacije oko 2070. ili 2080., kada će na planeti biti između 9.4 milijarde i 10.4 milijarde ljudi. To može biti spor proces - ako dosegnemo 10.4 milijarde, UN očekuje da će populacija ostati na ovoj razini dva desetljeća - ali se nakon toga predviđa pad populacije.

Međutim, iako se tek treba odlučiti o stupnju do kojeg će se čovječanstvo nastaviti širiti planetom, neke putanje su već postavljene. A jedna kaže da će ljudska populacija vjerojatno nastaviti rasti još neko vrijeme, bez obzira na moguće napore da se smanji.

Ova se budućnost svodi na fenomen poznat kao "demografski zamah", u kojem će mlada populacija sa stopom fertiliteta ispod razine reprodukcije nastaviti rasti, dok stopa smrtnosti i razine migracije ostaju iste. To je zato što se promjena stanovništva ne odnosi samo na stope nataliteta - struktura stanovništva također ima utjecaj, posebice ukupan broj žena u fertilnoj dobi. Sve to znači da se u zemljama u kojima su stope plodnosti visoke, puni učinak ovog rasta ne osjeti sve dok žene u toj populaciji ne dostignu reproduktivnu dob desetljećima kasnije.

Čak ni velika katastrofa neće smanjiti broj ljudi

Jedna studija iz 2014. pokazala je da čak i u slučaju velike globalne tragedije, kao što su smrtonosna pandemija, katastrofalni svjetski rat ili drakonska politika jednog djeteta u svakoj zemlji na planetu - ništa čemu se itko ne nada, naravno - naša će populacija i dalje rasti do 10 milijardi ljudi do 2100. godine. Čak i katastrofa takvih razmjera da izazove dvije milijarde mrtvih unutar petogodišnjeg razdoblja sredinom stoljeća svejedno bi dovela do porasta populacije na 8.5 milijardi ljudi do 2100.

S obzirom na to da će čovječanstvo postati još dominantnije u godinama koje dolaze, pronalaženje načina za zajednički život i zaštitu okoliša moglo bi biti dosad najveći izazov za našu vrstu, zaključuje BBC.

Pročitajte više

 

Pročitajte više