ZORAN MILANOVIĆ, hrvatski predsjednik, katkad iskazuje takvu reformsku strast da promatraču bude žao što taj energični i glagoljivi čovjek nije stigao od silnih obaveza biti premijer pa da uvede red u pravosuđu i javnoj radio-televiziji te ukloni spomenik Vukašinu Šoškočaninu. Stari Milanović, nekadašnji šef vlade i SDP-a, jedne od najvećih hrvatskih stranaka, često nije pokazivao ni približnu zainteresiranost za teme o kojima sada rado i često govori.
Na primjer, pravosuđe.
Sada hoće najviše standarde, nekad je bio drugačiji
Milanović je proteklih tjedana izbor čelne osobe Vrhovnoga suda učinio popularnijim od talent showa. Pritom je otvorio niz ozbiljnih pitanja - na primjer ono o pravu političara da sudjeluju u kadroviranju u pravosuđu - i najavio inzistiranje na izboru osobe koja ne pripada uskom krugu vrhovnih sudaca. Energični je predsjednik države postavio visoke standarde kod probiranja kandidata, pokazao nesalomljivost i nepokolebljivost. Da, više je puta jasno dao do znanja da popuštanja nema. Standardi će biti najviši, on ne odustaje od ugledne i ozbiljne profesorice Zlate Đurđević.
Dok je Milanović vodio vladu i vladajuću partiju, na čelu Vrhovnoga suda bio je Branko Hrvatin. U tom je razdoblju jednom i reizabran i to 2013. godine, kada saborska većina, pod Milanovićevom kontrolom, nije imala primjedbi na ponovni izbor čovjeka s Vrhovnoga suda, niti je inzistirala na dovođenju novih snaga. Štoviše, Hrvatinu, jedinom kandidatu, povjerila je treći uzastopni mandat. Neće proći puno vremena, a Hrvatin će dati neku izjavu o takozvanom lex Perković. Ona se nije svidjela Milanoviću i vladi, pa će njima blizak "neimenovani izvor" u podobnim dnevnim novinama zapaziti kako je "žalosno kad tako istupa Hrvatin koga smo mi izabrali za predsjednika Vrhovnog suda jer nije bilo boljeg kandidata za taj položaj".
Dobro, mogla je saborska većina po nalogu nepokolebljivoga Milanovića odbiti Hrvatina i tražiti od Josipovića nova lica, ali tadašnji Milanović imao je više ovlasti i manju zainteresiranost za njih od sadašnjeg.
Ustavni ga sud nije pretjerano zanimao
Još manju odlučnost pokazat će nekoliko godina kasnije kod izbora ustavnih sudaca. Već je otišao s vlasti, vladu je vodio Tihomir Orešković, a HDZ Tomislav Karamarko. Milanović je već planirao finu poslovnu karijeru, bogaćenje na konzultantskim uslugama daleko od blata hrvatske politike. Istodobno, u Ustavnom sudu otvarala se golema kadrovska jama.
Započeli su dugi pregovori pijačne naravi. S HDZ-ove strane glavni operativac bio je Davorin Mlakar, a sa SDP-ove Peđa Grbin, ključno pitanje bilo je "koliko vaših, a koliko naših". Na kraju, HDZ i SDP, pod Karamarkovim i Milanovićevim vodstvom izglasali su da u Ustavni sud, u omjeru 6:4 za HDZ uđu Andrej Abramović, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Miroslav Šumanović, Mario Jelušić, Branko Brkić, Josip Leko, Davorin Mlakar, Ingrid Antičević Marinović i Snježana Bagić. SDP-ovi su Abramović, Kušan, Leko i Antičević Marinović, ostale je predložio HDZ.
Riječ-dvije o ustavnim sucima.
Mlakar se, po vlastitu priznanju izrečenom u to doba, lažno predstavljao u sjedištu Hypo banke u Klagenfurtu kamo je pozvan kao dio nekog društva povezivanog s primanjem mita, Šumanović će se u narednim godinama isticati izdvojenim mišljenjima u kojima afirmira pravo na korištenje ustaškog pozdrava Za dom spremni i zaštitu života po konceptu sljedbe Željke Markić, Antičević Marinović nekad nas je do suza nasmijavala glasovitom minijaturom na engleskom, Bagić se u studenom 2015. godine ispričala jer je prepisala stručne dijelove kolegina rada, Josip Leko je među ustavne suce uvršten valjda zato što je bio predsjednik sabora.
Istina, u SDP-ovoj su kvoti, uz bekovski tandem Leko-Antičević Marinović bili i ljudi dojmljivijih referenci poput Abramovića i Kušan, no veći dio tog saziva, izglasanog uz podršku Milanovićeva SDP-a upravo je takav da onaj promatrač iz prve rečenice ovoga teksta svaki sadašnji Milanovićev konflikt s Ustavnim sudom poprati zluradim smiješkom i komentarom - neka ti bude, zaslužio si.
Da je barem taj Milanović iz 2016. godine bio izbirljiv poput današnjeg, možda bi i Ustavni sud izgledao bolje.
Nije bjesnio na HRT zbog nepotizma
HRT-om se u premijerskom mandatu Milanović, pamtimo i to, nije pretjerano bavio. Njegova su vlada i većina izglasali zakon o javnoj radio-televiziji s nekim nebitnim novostima. Promijenili su, na primjer, način izbor glavnog ravnatelja u saboru, više nije bila dovoljna većina prisutnih, nego svih zastupnika. Opozicija se rutinski protivila promjeni i govorila da Milanovićeva vlast nastoji uspostaviti kontrolu nad ionako pretjerano kontroliranim medijem. A on je tada, 2012. godine, izjavio: "Naglašavam svim kritičarima, nemamo nikakve uređivačke namjere u informativnom programu. Ne petljamo se i ne interveniramo, ali nas zanima budućnost kuće."
Potom je na čelo HRT-a stigao Goran Radman. Svaka vlast raspiše natječaj za glavnog ravnatelja HRT-a na koji se, uz onog koga je vladajuća stranka odabrala, javi nekoliko mazohista. Za vrijeme Milanovićeve vladavine, glavnoravnateljska je pozicija rezervirana za Radmana, starog partijskog miljenika. Navodno ga je preporučio Josipović. Radman će, uz ostalo, ostati zapamćen po imenovanju kuma na visoko uredničko mjesto. Nije mu smetalo ni što je kum obogatio vlastitu biografiju nepostojećim uredničkim stažom. Izbio je omanji skandal o kojemu Milanović nije imao mišljenje ili ga je imao, ali mu se nije dalo artikulirati ga. Nedavno je, pak, vrlo glasno negodovao protiv tretmana njegove kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnoga suda na HRT-u. HRT jest sluga svakog režima, kuća pretežno vrijedna prezira u čemu, eto, ima i Milanovićeve odgovornosti. Ona je u postotku minorna prema HDZ-ovskoj, ali je nepobitna.
Za Šoškočaninov spomenik doznao zadnji
Poput spomenika Vukašinu Šoškočaninu, četniku iz zadnjeg rata. I on je, naime, nepobitan. Da čitatelja neupućenog u lik i djelo u ovom tekstu ne opterećujemo s ratnim pričama, nakon što se Šoškočanin utopio u Dunavu, o njemu je, kao o velikom srpskom sinu, govorio četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Familija ili tko već, Šoškočaninu su na groblju podigli spomenik na kojem ga se slavi kao komandanta obrane Borova Sela. O tome se pisalo prije deset godina, internetske tražilice otkrivaju tekst Večernjega lista objavljen u travnju 2011. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je Milanović ušao u Banske dvore. Spomenik i Milanović mirno su koegzistirali godinama, svaki na svojoj strani zemlje, nezainteresirani jedan za drugog. Milanović je, u međuvremenu, izgubio vlast, pa savjetovao albanskog premijera, pa se vratio u politiku i, nedavno, kad se nitko nije nadao, otkrio postojanje Šoškočaninova spomenika.
Posredno.
Prvo je u Jasenovcu rekao da treba maknuti "i negdje baciti" spomen-ploču s ustaškim pozdravom, zatim su ga prozvali iz braniteljskih krugova zbog šutnje o spomeniku četniku, pa je, on, na koncu, pozvao Plenkovića da ga ukloni. A kad mu je ovaj, inače tradicionalno benevolentan prema ustašlucima i, očito, četničlucima, odgovorio da je to imao priliku uraditi kad je bio vodio vladu, Milanović je reagirao očekivano. "To da sam mogao, to su stare Plenkovićeve fore. Kao, mogao si. A zašto ne napravite vi? To nije moj posao. Ali ja sam mogao. Šoškočanin? OK, ja to nisam napravio, nisam niti znao za to. I to mi predbacuje. Zašto ne napravi on? To nije njegova dužnost. Je, njegova je dužnost", zapazio je Milanović.
Milanović Plenkoviću: Riješi ustaške i četničke stvari, danas je Dan pobjede
Milanović: To su stare Plenkovićeve fore
A komentirajući nedavno ustaško divljanje u Borovu Selu na Facebooku je zapisao: "Još će biti da sam ja kriv što Plenkovićeva i Pupovčeva policija u Borovu nije radila svoj posao danas. Kao što ga nije radila kada je s groblja u Borovu trebalo maknuti mauzolej neplivaču Šoškočaninu. Da, meni smeta, kao što bi mi smetao spomenik Maksu Luburiću. A nekome odgovora da taj spomenik bude tamo i provocira. I da se ništa ne čini."
Zaista, vjerojatno nikad nećemo doznati kako bi lijepo i prosperitetno izgledala ova zemlja da je Milanović stigao biti premijer.