Mjera roditelj odgojitelj pokazuje što dio Hrvata stvarno želi od vlasti - tuđi novac

Foto: Davor Javorčić Pixsell

BANDIĆEVA mjera roditelj odgojitelj se vraća, odlučio je Visoki upravni sud. Ukida se Odluka o izmjenama odluke o novčanoj pomoći za roditelje odgojitelje koju je Grad Zagreb donio u prosincu prošle godine. To je poraz Tomaševića, kojemu je to bio jedan od jačih poteza otkako je postao gradonačelnik, i pobjeda roditelja odgojitelja, prema svemu sudeći, predvođenima Željkom Markić.

Pitanje mjere roditelj odgojitelj ne bi trebalo gledati u ideološko-političkom kontekstu, ali se tako, nažalost, situacija razvijala. Demografi su uglavnom šutjeli jer je pitanje dobrih politika za demografsku obnovu jako komplicirano, a političari su se sjatili oko te teme da bi kod birača zaradili koji politički bod.

Nema ništa loše u tome, to je dio posla političara i onih koji se bave ideološko-političkim pitanjima. Primjerice, Željka Markić nije klasična političarka, ali itekako djeluje politički. Vrši pritisak i javno mobilizira pripadnike određene ideološko-političke strukture, u njenom slučaju desne, da bi promovirali određena pitanja. I ljevica ima ljude koji rade istu stvar.

Borba interesnih skupina za javni novac

No jedna tema povezuje sve političke struje u Hrvatskoj, a to je pitanje preraspodjele javnog novca. Bilo da se radi o državnom proračunu ili proračunima gradova, lokalnih ili regionalnih jedinica, različite interesne strukture bore se za javni novac. Svi žele primati što veći dio kolača i s tim ciljem smišljaju šarolike razloge zbog kojih pripadnici određene interesne skupine imaju "pravo" na javni novac.

Laž je da Hrvate ne zanimaju ekonomske teme. Jako brzo i jako efikasno se mobiliziraju kada treba obraniti osobne interese u vidu sisanja javnog novca, bilo države, grada ili lokalnih i regionalnih samouprava.

Tu vrijedi pravilo da svi žele promjene, ali nitko se ne želi mijenjati. Nije to ograničeno samo na desni politički spektar, isto vrijedi i za lijevi. Zaista, želja za sisanjem javnih proračuna je svenacionalna i nadideološka.

Problem s tim pristupom, da svi žele uzimati svoj dio javnog proračuna, jest to što na kraju ne ostane dovoljno sredstava za pomoć onim društvenim skupinama kojima je to zaista potrebno i za funkcije države koje bi ona zaista trebala ispunjavati.

Čopori crnih, crvenih, plavih i zelenih šakala krvoločno i brzo izjedaju cijeli javni proračun otkidajući najbolje komade, a za one najslabije, kojima stvarno treba pomoć društva i proračuna, ostanu samo ostaci. Oni najslabiji ne mogu se boriti istom žestinom kao razne interesne skupine Hrvata koji misle da imaju pravo na javni novac.

Zamjena prava i privilegija

Korijen tog pristupa može se pronaći u izjavi jedne korisnice mjere roditelj odgojitelj, članice Hrvatske udruge roditelja Nere Kozinec, koja je za N1 komentirala presudu Vrhovnog suda rekavši, među ostalim: "Svatko sebi kreira svoj život i tako sam se ja odlučila na ovu mjeru."

Gospođa je sebi kreirala život tako što je odlučila da joj Grad Zagreb mora isplaćivati de facto plaću zato što ima djecu. To je njen izbor, rezultat "odricanja i ulaganja od 11. mjeseca, kada je Tomašević najavio spornu izmjenu", da citiramo dotičnu.

Kako sjajna priča, ona se više od pola godine borila, lobirala, učila pravo i prosvjedovala da bi zadržala svoje "pravo", koje je ona odabrala jer smatra da su joj Grad Zagreb i svi porezni obveznici koji u njemu žive dužni plaćati da se brine o svojoj djeci. I to ne prvih nekoliko godina života, nego baš do dana kada najmlađe dijete navrši 15 godina.

Iako nije direktno to rekla, jasno je da novac koji dobiva iz mjere roditelj odgojitelj smatra svojim pravom. Uostalom, zbog toga se slučaj i pojavio pred Vrhovnim sudom jer im Tomašević ukida "prava".

Sve je rečeno. Ljudi smatraju da imaju pravo uzimati novac iz zajedničke, javne blagajne i ne smatraju da je to privilegija. Ključna je razlika između ta dva koncepta, a ona određuje i kako se ljudi postavljaju prema određenim stvarima, kako se nešto doživljava u društvu i kako se politički o tome govori.

Pravo je koncept koji govori da nešto ne bi trebalo biti propitkivano, da se podrazumijeva samo od sebe i da netko samim postojanjem treba nešto imati. Daje naslutiti da se osobi koja ima "pravo" nešto duguje, da joj nešto pripada po samoj prirodi stvari. Ono bi trebalo biti univerzalno, bez diskriminacije.

Privilegije su posebne prednosti i koristi koje se daju na temelju nekog kriterija. Privilegija nije dostupna svim članovima društva, nego je dosta restriktivna i dana samo određenom dijelu društva, ovisno o društvenom konsenzusu te specifičnim potrebama određenih skupina u društvu.

Grad Zagreb zaposlio je roditelje da čuvaju vlastitu djecu, to je apsurdno

Mjera roditelj odgojitelj nije pravo, nego privilegija. Privilegija koja se daje roditeljima s troje i više djece koji žive na području Zagreba. Trebalo bi prestati privilegije nazivati pravima jer je inflacija prava zadnjih desetljeća dovela do toga da svi sve smatraju svojim pravom.

U Hrvatskoj se rado pravima smatraju očite financijske koristi koje netko ostvaruje temeljem državne prisile, tj. zakona. Pa tako poljoprivrednici imaju pravo na milijarde kuna subvencija godišnje, brodogradilišta imaju pravo na državna jamstva, državni gubitaši imaju pravo na to da ih država spašava javnim novcem, svako selo ima pravo na vlastitu općinu iako je ne može samostalno financirati, razne udruge imaju pravo na novac iz javnog proračuna, neki mediji imaju pravo na to da ih se plaća iz lokalnih proračuna itd.

Treba biti jasno svima, nitko nema "pravo" na javni novac. Činjenica da netko uzima novac iz javne kase u koju ovisno o mogućnostima uplaćuje većina članova društva jasno govori da se ne radi o pravu, nego privilegiji. I to onoj koju im je darovalo društvo, ili barem neki političar u ime društva.

U slučaju mjere roditelj odgojitelj, ljudima je doslovno dan posao čuvanja vlastite djece koji im plaća ostatak društva. Razmislite malo, kome još društvo plaća da čuva svoju djecu? Mjera roditelj odgojitelj je doslovno eufemizam za činjenicu da je Grad Zagreb zaposlio roditelje da čuvaju vlastitu djecu.

Oni sada smatraju da imaju pravo na to da im društvo plaća uslugu čuvanja vlastite djece. Ne samo da im plaća nego da ih zaposli u toj funkciji. Bizarna situacija, zapošljavati ljude da čuvaju svoju djecu.

Duh bandićevizma

Naravno, Bandić je uvođenjem mjere roditelj odgojitelj htio kupiti glasove, i to doslovno. Plan je bio jednostavan, Bandić je trebao davati plaću roditeljima da imaju djecu, a oni su zauzvrat trebali glasati za njega.

Ali čak je i on shvatio da je mjera preskupa. Postoje lakši načini za kupnju glasova od toga da daješ ljudima plaću samo zbog toga što imaju djecu. Već tri godine nakon uvođenja mjere najavio je da će pooštriti uvjete.

Planirao je smanjiti iznos "plaće" za roditelje odgojitelje i trajanje samo do djetetove osme godine umjesto do 15. godine. Status bi mogli dobiti samo oni koji su prije toga bili nezaposleni šest mjeseci.

Razlog je u tome što trošak mjere roditelj odgojitelj iznosi čak pola milijarde kuna godišnje. Za usporedbu, toliki je godišnji proračun Pule. Grad s više od 50 tisuća stanovnika financira sve javne potrebe u svojoj nadležnosti godinu dana za isti iznos kojim Zagreb plaća nekoliko tisuća ljudi da budu roditelji.

Osim što dobivaju 65 posto prosječne bruto plaće u Zagrebu, što mogu biti na "plaći" sve dok im najmlađe dijete ne navrši 7 godina (prije svibnja ove godine je bilo 15 godina), djeca imaju pravo na predškolski odgoj od svoje treće godine.

Najgora obrana ovoga je ustvrditi da se financiraju i druge stvari koje ne bi trebale biti financirane, da i drugi ljudi svoje privilegije i interese prikazuju kao prava, da se i druge interesne skupine bore za svoj dio kolača, pa zašto ne bi i roditelji odgojitelji itd. Tom argumentacijom može se opravdavati svako rasipanje javnog novca, što se realno i događa u Hrvatskoj.

Tako društvo dođe do toga da nema sredstava za one kojima stvarno treba pomoći jer ne mogu samostalnim radom ostvariti egzistenciju, da nema dovoljno novca za elementarne stvari kao što su zdravstvo i pravosuđe.

Da, mjera roditelj odgojitelj nije jedina štetna privilegija koja postoji u Hrvatskoj, a podignuta je na pijedestal kao nečije pravo iako se radi isključivo o osobnim interesima uskog kruga ljudi. To ipak ne opravdava mjeru koja je skuplja od godišnjeg proračuna grada od 50 tisuća stanovnika, a potencijalno štetna za same korisnike, u najboljem slučaju, s upitnim pozitivnim učincima na problematiku zbog koje svi glume da je donesena.

No svi znamo istinu, a to je da se radi o ostatku Bandićevog vođenja politike, odnosno kupnje glasova novcem koji nije njegov.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više

 

Pročitajte više