Hrvatski i srpski mitovi o Oluji su laži natopljene krvlju

Screenshot: YouTube

JOŠ jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice. Predsjednik i premijer, dva muškarca koji su u najboljim godinama zaklon od bojišta pronašli u velikom administrativnom stroju mrtvoga diktatora, razmjenjivat će otrovne poruke i obasipati visokom državnom pažnjom bivše ratnike, dijeliti im odlikovanja ili ih koristiti kao sredstvo u međusobnim obračunima. I nepogrešivo prešućivati ili, po mogućnosti, slaviti vlastite zločince. Ponekim odlikovanjem, prijemom, toplom riječju, raznim oblicima visoke državne brige.

Što je više slavnih datuma, manje je Hrvata

Desetljećima je svaki hrvatski 5. kolovoz u državnoj režiji isti, do vrha ispunjen lažnom samodopadnošću i glumljenim samopouzdanjem proizvedenim u ime nacije koja bučnije slavi svoju slobodu nego što je konzumira. Što je više slavnih datuma hrvatske povijesti u javnom životu, manje je Hrvata. Nacionalizam voli dekor: precizno popisuje razloge za proslave i mjesta podesna za veselje. Samo što je slavljenika sve manje.

Srbi su tu negdje. Ili gori, u tim je stvarima nezahvalno arbitrirati. Nema odvratnije političke pornografije od srpske državne selektivne tronutosti i lažnih suza politike koja je Krajišnike iskoristila na najgluplji i najkrvaviji način, a potom ih, kad su protjerani iz svojih sela i gradova, pokušala usmjeriti prema Kosovu da tamo malo mijenjaju nacionalnu strukturu. Ivica Dačić u devedesetima je bio batler na dvoru Slobodana Miloševića, a Aleksandar Vučić megafon najradikalnijeg krila njegove politike.

Gurali su Srbe u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Vučić je, uz ostalo, izgovorio prijetnju koja normalnoj osobi ne izlazi iz usta. Danas, opterećeni srednjim godinama i viškom kilograma, svoju glad za tuđim žrtvama ne utažuju urlanjem na mitinzima, nego izvježbanim razumijevanjem za patnje sunarodnjaka.

Problem mirnih i nezadovoljnih Srba za Tuđmana bi bio nerješiv

Oplakat će svakog čovjeka u teškoj izbjegličkoj koloni koja je krenula 5. kolovoza iz Krajine, ali se neće sjetiti poklanih u Škabrnji, na Ovčari, granata po Zadru, Dubrovniku, Osijeku, Vukovaru, Sinju... nijednog mrtvog u godinama prije Oluje. Za njih rat je počeo 5. kolovoza 1995. godine i trajao točno koliko je trebalo da Hrvatska bude etnički očišćena.

Hrvatski i srpski olujni mitovi laži su natopljene krvlju. Naravno da je Franjo Tuđman htio Hrvatsku sa što manje Srba jer je bio ostrašćeni i ograničeni nacionalistički diktator s anakronim shvaćanjem svijeta i nacije. Pozivao ih je da ostanu kako bi zadovoljio formu. Da su ostali, ne bi znao što bi s njima, kao što bi se živ pojeo da su imali pametnije vodstvo od Miloševića, Martića, Babića... pa da su umjesto balvanima i puškama svoja prava tražili mirnim putem. Tuđman nije znao ni što s Hrvatima koji mu nisu odgovarali. Problem mirnih i nezadovoljnih Srba bio bi nerješiv i njemu i onom norvalovsko ustaško-udbaškom roju koji je vjerno zujao iza njega. O tome Milanović i Plenković, ljudi lažnih biografija, neće reći ni riječ.

Naravno i da je Milošević htio etnički čiste prostore. Po mogućnosti što bliže Zagrebu, ali ako ne ide, dobra je i Banja Luka. Likvidacije, klanja, progoni, strijeljanja, granatiranja bili su samo sredstvo realizacije politike koja je htjela prostor, širinu, što veću državnu tvorevinu za zadovoljenje kolektivnih fantazija, ali i osobnih diktatorskih želja. S vojnim i udbaškim eskadronima smrti sam se sebi činio nepobjedivim. Kada se ispostavilo da se prešao, reducirao je planove. Na kraju je izdahnuo u uskoj haškoj ćeliji. Zlo proizvedeno pod njegovom vlašću i dalje živo. Štoviše, vodi Srbiju. Zato Vučić i Dačić o njemu šute. Progovore li o zlu, govorit će o sebi.

Kolovoz bez podsjećanja na rat bio bi neobičan

Dva i pol desetljeća nakon teških ratova hrvatsko i srpsko vodstvo svake godine u kolovozu spremno uskaču u maskirnu retoriku, izvlače, kako gdje i kako tko, teški trijumfalizam i povrijeđenost pa ih ispaljuju prema drugoj strani. Kad bi hrvatski i srpski vladari nekom magijom ostali bez prava na ratne reminiscencije i raspirivanje pripadajućih nacionalnih strasti, dobili bismo sasvim neobičan kolovoz. No osmi mjesec bez srpskog žrtvoslovnog patosa, nijemog prema nesrpskim patnjama, i bez hrvatskog kičastog trijumfalizma, nezainteresiranog za tragediju poraženih, ove generacije teško da će dočekati.

Dan prije 5. kolovoza Vučić je u Beogradu primio Dodika. Bosanski velikosrbin, jako nervozan što je u Bosni i Hercegovini zabranjeno negiranje srebreničkog genocida, našao je u beogradskom velikosrbinu srodnu dušu i mnogo razumijevanja. Potom su zajedno oplakali Srbe prognane iz Hrvatske. Bude li na Vučićevu mjestu jednom sjedila osoba spremna za izražavanje pijeteta prema svim stradalima u ratu i bude li Hrvatsku vodio netko - ne Plenković ili Milanović - s ljudskim, a ne politikantskim refleksima, činit će se da su Hrvati i Srbi ratove počeli doživljavati kao opomene. Ne kao nadahnuća.

Dotad, nastavlja se po starom.

Dvadeset i šest godina kasnije, Hrvati i Srbi nisu se puno opametili. Samo su slabije naoružani.

Pročitajte više

 

Pročitajte više