Što je to "koncept otuđenja djeteta"? Uvela ga Buljan Flander, mnogima je sporan

Foto: Damir Spehar/Jurica GaloicPIXSELL

GORDANA BULJAN FLANDER više nije šefica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, no priča o toj važnoj instituciji zasigurno time neće stati.

Naime, u Hrvatskoj postoje psiholozi koji smatraju da je u radu Poliklinike bilo nekih fundamentalnih stručnih problema, koji su se kroz dva desetljeća njezina rada prenijeli i u sustave socijalne skrbi i pravosuđa. Riječ je o konceptu otuđenja djeteta od roditelja, koji se temelji na ideji da neki roditelji u konfliktnim razvodima manipuliraju s djecom kako bi ih okrenuli protiv drugog roditelja. Krovne psihološke udruge u svijetu i dio hrvatskih psihologa taj koncept smatra znanstveno neutemeljenim.

"Koncept otuđenja djeteta ide na ruku nasilnicima"

Psihologinja Senka Sekulić Rebić tvrdi da je u konceptu otuđenja problematično to što se on ne odnosi samo na ono što djeca proživljavaju u visoko konfliktnim razvodima i u neadekvatnim odnosima roditelja već i na brojna druga povezana područja, koja nisu znanstveno potvrđena.

"Nitko ne poriče da djeca koja se nalaze u visoko konfliktnim razvodima mogu biti, a često i jesu, izložena raznim reakcijama i ponašanjima roditelja koja su štetna za tu djecu, nitko ne poriče da toga često ima i da se mora raditi na tome da se takva ponašanja spriječe i da se spriječe zlostavljanja i zanemarivanja djece", kaže Sekulić Rebić.

"Ono što je problematično u ovoj tezi je to što koncept otuđenja ne uključuje samo loša roditeljska ponašanja prema djeci nego i niz teza i konkretnih ponašanja unutar sustava Hrvatske koja su opasna. Mislim, prije svega, na tzv. 28 istina struke u konceptu otuđenja djece od roditelja koje su objavljene na stranicama Poliklinike. Primjerice, ondje se pod brojem 22 i 23 navodi da je potrebno ograničiti svaki kontakt djeteta i otuđujućeg roditelja. Kada se to prevede u situacije na terenu, zna se dogoditi da pravomoćno osuđeni nasilnik podnese prijavu protiv majke nadležnom centru o otuđujućim ponašanjima majke, gdje se onda ta majka stavlja pod sumnju emocionalne zlostavljačice, a po ovih 28 istina struke jedna od privremenih mjera zaštite djeteta može biti prekidanje svakog kontakta majke s djetetom", tumači psihologinja.

"Pseudoznanost je ušla u socijalnu skrb i pravosuđe"

Ističe da postoji još niz drugih problema.

"Mislim također na liste procjene o otuđujućim ponašanjima koje postoje u centrima za socijalnu skrb, a koje su uvedene u službeno postupanje centara bez da su ti instrumenti adekvatno i po pravilima struke provjereni, u smislu mjere li uistinu to što tvrde da mjere. Smatram da su to neadekvatne liste jer je na razini svjetskih istraživanja vezanih za, primjerice, Američko psihijatrijsko i psihološko udruženje, pokazano da koncept otuđenja djeteta nije dobro operacionaliziran ni objašnjen.

Stručnjakinje i stručnjaci ne mogu se složiti oko tog koncepta, a žive situacije na terenu ne pokazuju da on adekvatno odgovara onome što se uistinu događa. Nadalje, mislim i na edukacije o konceptu koje se provode sa zaposlenicima centara za socijalnu skrb, a na koje poziva Ministarstvo socijalne skrbi. To su edukacije o konceptu koji nije znanstveno dokazan i koji je velik broj država odbacio u svom postupanju vezano za obiteljsko pravo. To su samo dvije stvari koje se događaju u centrima za socijalnu skrb, a ima ih više, koje u Hrvatsku nisu sistemski uvedene u postupanje uz savjetovanje sa strukom i znanstvenom provjerom.

One su uvedene ad hoc. To je krenulo negdje 2016., a glavni edukatori u Poliklinici za to su Nick i Karen Woodall, privatni psihoterapeuti iz Velike Britanije koji zagovaraju taj koncept. On nije krenuo iz Velike Britanije, već iz SAD-a, negdje početkom 1990-ih, a do danas je diskreditiran u više navrata. Odbila ga je radna skupina Američkog udruženja psihijatara kad se tražilo da se uvede u priručnik Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM) 1994. i 2013. DSM je jedan od osnovnih dijagnostičkih alata u svijetu kada je riječ o mentalnom zdravlju i dobrobiti. Drugi veliki dijagnostički alat koji se koristi u našem zdravstvenom sustavu je Međunarodna klasifikacija bolesti koju objavljuje Svjetska zdravstvena organizacija.

No ona je također odbila da se koncept otuđenja uvrsti u novu verziju klasifikacije, koja će izaći početkom 2022. Dakle, to je koncept koji su, zbog nedostatka dosljednih i adekvatnih znanstvenih dokaza, odbile najveće krovne strukovne udruge u svijetu. To je problematično. Taj koncept koji je neprovjeren i koji je odbijen ušao je u naš sustav. On je u socijalu ušao na dva načina koja sam spomenula, a usto je ušao i u pravosuđe. Naime, centri za socijalnu skrb, unatoč tome što Poliklinika nije jedino mjesto u kojem se dijete može saslušati i u kojem se može provesti terapija, redovno šalju roditelje u Polikliniku. Ne šalju ih ni u Klaićevu ni u KBC Zagreb ni u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevoj, već u Polikliniku. Dakle, Poliklinika nije jedina institucija koja se bavi djecom, no centri za socijalnu skrb rade isključivo s Poliklinikom", kaže Sekulić Rebić.

Poliklinika je napravila i puno dobrih stvari

Ipak, smatra da je Poliklinika kao institucija važna te da su u njoj napravljene brojne dobre stvari.

"U njoj su napravljene odlične stvari po pitanju zaštite djece od seksualnog nasilja. Upravo je zato zbunjujuće što se javlja taj koncept otuđenja od djeteta, u kojem postoji jedna vrlo problematična i opasna teza da djeca kada govore o tome da su doživjela određenu vrstu nasilja, ne moraju nužno govoriti istinu te da postoji visok stupanj vjerojatnosti da dijete laže pod utjecajem jednog od roditelja, što je teza broj 17 od 28 istina struke. Nažalost, moja praksa i praksa mojih kolega i kolegica u sustavu u praćenju rodno uvjetovanog nasilja i visokokonfliktnih razvoda pokazala je da se majke u takvim situacijama najčešće etiketiraju kao manipulativne.

Dakle, nitko ne poriče da u konfliktnim razvodima mogu postojati problematična ponašanja koja su opasna za djecu. Ona su dio priče o emocionalnom zanemarivanju i zlostavljanju. Svi znamo da takva ponašanja postoje i djeca se trebaju štititi od njih. Tu prioritet ima interes djeteta, kao najranjivijeg u cijelom procesu. Međutim, ta ponašanja i ovaj koncept otuđenja nisu ista stvar. Koncept je puno širi pojam i uključuje brojne postavke i teze koje su povezane, a nisu znanstveno dokazane. Kada su se radile velike metaanalize kojima se ovaj koncept provjeravao u SAD-u, u Irskoj, u Walesu i u Brazilu, jasno se pokazalo da on nema adekvatnu količinu znanstvenih dokaza da bi bio uveden u primjenu ili u dva spomenuta dijagnostička alata po kojima funkcionira cijeli zapadni zdravstveni princip. U oba je alata on odbijen zbog izostanka dosljednih znanstvenih dokaza. To je problematično.

Nitko neće reći da u procesu konfliktnog razvoda dijete, kao najranjivije, ne treba staviti na prvo mjesto. Također, svi smo svjesni da roditelji, nažalost, često nemaju kapaciteta staviti svoje osjećaje po strani te da se događaju stvari od kojih djecu treba štititi. Također je jasno da treba pomoći roditeljima da u procesu razvoda obave sve što treba. To nije sporno. Sporan je koncept otuđenja djeteta od roditelja, koji uključuje više od problematičnog ponašanja. Unatoč tome, on je ušao u konkretno postupanje u Hrvatskoj. Posebno je sporno to što se ovdje iz vida gubi činjenica da je ovaj koncept u Hrvatskoj usko povezan uz rodno uvjetovano nasilje, odnosno da smo na terenu vidjeli velik broj slučajeva u kojima je, kada je jasno presudom odlučeno da postoji nasilje u obitelji ili kada postoji sumnja na rodno uvjetovano nasilje, nasilnik iskoristio ovaj pseudoznanstveni koncept.

Posebno ističem da se ovdje radi o neprepoznavanju i nepoznavanju dinamike rodno uvjetovanog nasilja, što je problem koji u Hrvatskoj odnosi ljudske živote i ugrožava žene i djecu. U tom kontekstu je ovaj pseudokoncept najopasniji, iako smatram da ni u drugim kontekstima nije adekvatan teoretski i pragmatičan alat za nošenje s realnom problematikom onoga kroz što djeca prolaze u visokokonfliktnim razvodima. Poricanje realnih slučajeva žena i djece koje su prošle izuzetno težak put kroz sustav, često s neadekvatnim ishodima po zdravlje, sigurnost i funkcionalnost, je poricanje realiteta i zatvaranje očiju pred ozbiljnim problemom nasilja nad ženama i djecom, koji je u Hrvatskoj daleko od adekvatnog pristupa i rješavanja. Nažalost, u toliko primjera smo svjedokinje da nemamo puno osnove za povjerenje u razne hrvatske sustave i da su promjene nužne. Ovaj pseudokoncept i njegova primjena u praksi su veliki koraci unatrag u borbi protiv nasilja nad ženama i djecom", upozorava Sekulić Rebić.

Struka se polarizirala oko koncepta otuđenja djeteta

Ističe da dodatni problem predstavlja činjenica da se sada struka polarizirala oko tog koncepta.

"Jedan dio struke zagovara koncept otuđenja djeteta od roditelja, a drugi dio kaže da on nema dovoljno znanstvenih dokaza. To je problem. Mi sada više o tome ne možemo otvoreno razgovarati. Umjesto da se uključe svi dionici društva - s jedne strane stručnjaci koji rade s djecom i s druge oni koji rade s majkama koje su žrtve nasilja - i da svi sjednu zajedno i razgovaraju, sada svatko brani svoje pozicije. Tu se sada lome koplja oko toga tko u obitelji ima više moći i kontrole. No, obiteljski odvjetnici nanjušili su ovaj koncept i onda se u praksi događa da žena prijavi nasilje, za koje partner ponekad čak bude pravomoćno osuđen, ali on potom u centru za socijalnu skrb dokazuje da ga majka otuđuje od djeteta. To je ključan problem u toj priči.

Dio te priče je da ovaj koncept promiče mizoginiju, koja je štetna i za žene i muškarce i djecu. Djeca profitiraju od ravnopravnog roditeljstva, međutim ovaj koncept omogućuje nasilnim pojedincima da perpetuiraju nasilje u obitelji, a ne da ravnopravno roditeljuju. Tako nasilnici koji koriste ovaj koncept potpuno ruše kredibilitet struke, jer njima dijete nije u interesu", zaključuje naša sugovornica.

Otuđenje djeteta nije rodno uvjetovano  

Dječja psihologinja Maja Bonačić, voditeljica centra Koralina, kaže da nije proučavala otuđenje kao dijagnostički kriterij, no smatra da definitivno postoji problem da roditelji znaju pred djecom blatiti drugog roditelja.

"Taj problem nije rodno uvjetovan", kaže Bonačić.

"Djeca žele biti voljena i prihvaćena, a ponekad jedan od roditelja koji ima narcistička obilježja tu svoju ljubav i pažnju zna uvjetovati i dozirati kako bi manipulirao djecom. Pri tome djetetu implicitno daje do znanja da očekuje da pokaže manje ljubavi drugom roditelju. Roditelj zaista može uvjeriti djecu da će biti voljena i prihvaćena ako njega vole, a drugog roditelja odbijaju. Ponavljam, to nije rodno uvjetovano i zato su uvijek postojale smjernice da se djetetov odabir roditelja ne uzima kao ključan, sve dok ona ne razviju sposobnost apstraktnog mišljenja i neke kognitivne kapacitete da shvate što je za njih više ili manje štetno. Prije toga se djecom može dosta lako manipulirati. Ti manipulatori mogu čak biti bake ili djedovi koji će pokušati otuđiti dijete od majke ili oca. To apsolutno nije rodno uvjetovano, nego se svodi na to tko ima više prilike i vremena uvjetovati ljubav, koja je djetetu važna", tumači Bonačić.

Roditelj koji otuđuje dijete pripada mračnoj trijadi

Smatra da u konfliktnim brakovima prvo treba izraditi psihološki profil oba roditelja kako bi se vidjelo koji je podobniji da bude skrbnik djeteta.

"Ako su oba roditelja podjednako podobna, u obzir se mogu uzimati neki drugi kriteriji, primjerice ostaje li dijete u istom domu u kojem je već razvilo određene rutine života. Roditelji koji manipulacijom žele otuđiti dijete od drugog roditelja, uglavnom će imati neka obilježja iz tzv. mračne trijade, kao što je narcizam. Psiholog bi tako nešto vrlo vjerojatno mogao utvrditi vještačenjem, mogao bi doći do profila ličnosti roditelja. Netko tko ima potpuno zdrave crte ličnosti uopće se neće baviti takvim manipulacijama i pokušajima otuđenja djeteta od roditelja. On može razdvojiti svoju ulogu roditelja od uloge bivšeg partnera i ne uvlačiti dijete u igre moći u kojima je dijete samo objekt", kaže Bonačić.

U Poliklinici rade neke vrhunske psihologinje

Kaže da inače zna osobno nekoliko kolegica koje rade u Poliklinici, a koje su vrhunske terapeutkinje.

"One sigurno dobro rade svoj posao. Naravno, u svakoj instituciji može biti ljudi koji griješe. Iskustva koja sam imala s njima bila su uglavnom dobra. Po meni, ključan je problem to što takvih mjesta nema više. Problem je što svi idu samo njima pa se stječe dojam, da postoji određeni monopol. Centri za socijalnu skrb njima upućuju djecu zato što je Poliklinika u zdravstvenom sustavu, pa se u nju može ići uz uputnicu. Kod privatnika se evaluacije i terapije za djecu i obitelji moraju plaćati, dok u Poliklinici ne moraju. Stoga je ona najčešće mjesto na koje se djeca upućuju. Poliklinika može dati ocjenu stanja djeteta. Slično radi i centar za socijalnu skrb. Centri za socijalnu skrb imaju svoje psihologe i oni biraju čije će nalaze uzeti kao relevantne. Naravno, koncept otuđenja može se zloupotrebljavati, no time se treba posebno pozabaviti", zaključuje Bonačić.

Pročitajte više

 

Pročitajte više