SVAKI put kada se u SAD-u dogodi neka masovna pucnjava s velikim brojem žrtava, ponovno se povede rasprava o tome treba li ta zemlja postrožiti zakone kojima se regulira posjedovanje oružja.
SAD ima najviše oružja po glavi stanovnika
SAD je država s najviše oružja po glavi stanovnika na svijetu (grafikon dolje). Prema istraživačkom projektu Small Arms Survey iz 2018., u svijetu je u posjedu civila bilo više od milijardu komada oružja od čega oko 390 milijuna u SAD-u. Američki udio u tom broju vrlo je velik i u porastu je.
S 88 komada oružja na 100 stanovnika u 2011. godini porastao je na 120.5 komada na 100 stanovnika u 2018. što znači da na svakog stanovnika dolazi 1.2 komada oružja. Neka novija istraživanja pokazala su da se posljednjih godina, osobito tijekom pandemije, postotak ljudi koji posjeduju oružje značajno povećao. Prema studiji objavljenoj u veljači u časopisu Annals of Internal Medicine, samo od veljače 2019. do travnja 2021. oko 7.5 milijuna odraslih u SAD-u postalo je novim vlasnicima oružja čime je oko 11 milijuna članova njihovih kućanstava postalo izloženo oružju.
Jedno drugo istraživanje, koje je objavila Američka akademija za pedijatriju 2021., povezalo je porast posjedovanja oružja tijekom pandemije s većom stopom ozljeda od oružja među djecom.
Broj smrti od vatrenog oružja naglo raste
Prema World Population Reviewu, SAD je po ukupnom broju smrtnih slučajeva koji su počinjeni vatrenim oružjem (37.038) druga država na svijetu, odmah iza Brazila (49.436). Slijede Venezuela (28.515), Meksiko (22.116) i Indija (14.710).
U SAD-u je između 1968. i 2017. više od 1.5 milijuna ljudi umrlo od vatrenog oružja, što je više od ukupnog broja vojnika koji su poginuli u svim sukobima SAD-a od američkog rata za neovisnost 1775. godine.
Prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) i istraživanju Pew Researcha samo u 2020. je 45.222 Amerikanca umrlo od vatrenog oružja. To je više nego bilo koje druge ranije godine. Od toga je 54% otpadalo na samoubojstva, 43% na ubojstva, a 3% na ostale slučajeve kao što su nesreće, smrti koje su uzrokovali policajci u svojim akcijama ili nerazjašnjene okolnosti.
Broj ubojstava iz vatrenog oružja u SAD-u posebno naglo raste posljednjih godina. Ukupan broj od 19.384 ubojstva u 2020. predstavljao je porast od 34% u odnosu na godinu prije, povećanje od 49% tijekom pet godina te povećanje od 75% u 10 godina.
Broj samoubojstava oružjem također raste - popeo se za 10% tijekom pet godina, odnosno 25% tijekom 10 godina. Rekord je zabilježen 2018. kada ih je bilo 24.432. U 2020. bilo ih je 24.292.
Samoubojstva smanjuju očekivano trajanje života u SAD-u
Jedno istraživanje objavljeno 2016. u časopisu American Journal of Public Health utvrdilo je da postoji jaka povezanost između više razine posjedovanja oružja u SAD-u i veće stope samoubojstava vatrenim oružjem, kako za muškarce tako i za žene.
Ovdje je važno istaknuti da očekivano trajanje života u SAD-u posljednjih godina pada, prvi put od ranog 20. stoljeća. To se događalo i prije pandemije, a jedan od ključnih uzroka prema CDC-u jest porast stope samoubojstava.
"Posljednji podaci CDC-a pokazuju da se očekivani životni vijek u SAD-u smanjio tijekom posljednjih nekoliko godina", rekao je direktor CDC-a Robert Redfield 29. studenog 2018.
"Tragično, ovaj zabrinjavajući trend uglavnom je vođen smrtima od predoziranja drogom i samoubojstvima", upozorio je.
Rasprave o reguliranju posjedovanja oružja
Ovi porazni rezultati i relativno česta masovna ubojstva razlog su zbog kojeg se u SAD-u već desetljećima vode rasprave o tome treba li mijenjati zakone kako bi se situacija popravila.
U tim polemikama uvijek postoje dvije snažno polarizirane strane sa suprotstavljenim stavovima i tumačenjima zakona i sudskih sporova koji se odnose na vatreno oružje, kao i tumačenjima učinaka propisa o vatrenom oružju na kriminal i javnu sigurnost.
Rasprave se posebno vode oko pitanja kako s jedne strane građanima osigurati pravo na nošenje oružja koje je zagarantirano Drugim amandmanom američkog Ustava, a s druge kako olakšati vladi SAD-a da služi potrebama građana i sprječava kriminal i ubijanje.
Pristaše regulacije vatrenog oružja smatraju da neselektivna ili neograničena prava na oružje otežavaju vlastima da ispune tu odgovornost, dok pristaše prava na posjedovanje oružja promiču ideju da je vatreno oružje nužno za samoobranu, za zaštitu od tiranije te za lovačke i sportske aktivnosti.
Zagovornici regulacije navode da bi ograničavanje i praćenje pristupa oružju rezultiralo sigurnijim zajednicama, dok zagovornici prava na oružje tvrde da veći broj oružja u rukama građana koji poštuju zakone smanjuje stope kriminala. Ovi potonji ističu da je kriminalcima uvijek bilo lako doći do oružja, što znači da bi regulacije otežale pristup samo građanima koji poštuju zakone.
Psiholozi smatraju da bi pristup oružju trebalo regulirati tako da on bude ograničen za ljude koji su psihički bolesni ili skloni nasilju prema sebi i drugima.
Američko udruženje psihologa (APA) ističe kako se pokazalo da zabrane vatrenog oružja za skupine s visokim rizikom - počinitelje nasilja u obitelji, osobe osuđene za nasilna prekršajna kaznena djela i osobe s duševnim bolestima za koje je presuđeno da predstavljaju prijetnju samima sebi ili drugima - rezultiraju smanjenjem nasilja.
"Licenciranje kupaca pištolja, zahtjevi za provjerom prošlosti prilikom svih prodaja oružja i bliski nadzor maloprodajnih trgovaca oružjem mogu smanjiti preusmjeravanje oružja kriminalcima", ističe APA.
Duga povijest prava na posjedovanje oružja
Sklonost Amerikanaca posjedovanju oružja, kao i zakoni kojima je ono regulirano imaju dugu povijest.
Korijeni tradicije posjedovanja oružja proizlaze iz američke tradicije lova koji je za mnoge rane doseljenike bio profesija od koje su živjeli ili pak način zaštite u agrarnom društvu bez regularne vojske. Lov, kao način kontrole životinjskih populacija širom SAD-a, ostao je do današnjih dana važnom sentimentalnom komponentom kulture oružja.
Osim toga, prije američke revolucije u SAD-u nije bilo ni financija, ni ljudstva ni želje vlasti za održavanjem regularne vojske s punim radnim vremenom. Stoga je odgovornost za sigurnost uglavnom počivala na naoružanim građanima-vojnicima, članovima milicija. Služba u miliciji, uključujući i nabavu vlastitog streljiva i oružja, bila je obavezna za sve odrasle muškarce. Krajem 18. stoljeća ta obaveza postupno prestaje, članstvo postaje dobrovoljno, a vlasti se sve više oslanjaju na regularnu vojsku. No neorganizirana civilna milicija čak i danas postoji u zakonu SAD-a.
Usko povezana s tradicijom milicije je i tradicija graničara koji su širili američke granice prema zapadu i oružjem štitili zaposjednuto. Premda ono već duže vrijeme nije nužan dio svakodnevnog preživljavanja, generacije Amerikanaca nastavile su ga prihvaćati i veličati kao živo naslijeđe, kao trajni sastojak stila i kulture nacije.
Prema Pew Researchu koji navodi Gallupovo istraživanje iz 2019., glavni razlog koji Amerikanci danas navode za posjedovanje oružja je osobna zaštita.
Čak 63% Amerikanaca navelo je to kao glavni razlog. Drugi razlozi bili su značajno manje zastupljeni u odgovorima: lov (40%), nespecifična rekreacija ili sport (11%), da im je oružje antikvitet ili obiteljsko naslijeđe (6%) ili da je oružje vezano za posao (5%).
Pokušaji kontrole oružja
U godinama prije američke revolucije Britanci su, reagirajući na nezadovoljstvo kolonista zbog sve izravnije kontrole i oporezivanja kolonija, kolonistima nametnuli embargo na barut u nastojanju da smanje njihovu sposobnost da se odupru britanskom miješanju u ono što su kolonije smatrale lokalnim stvarima. Ovaj embargo i pokušaji razoružavanja kolonijalnih milicija doveli su do izravnih okršaja dviju strana u Lexingtonu, Concordu, Lincolnu, Menotomyju i Cambridgeu 19. travnja 1775.
Prvi zakoni o kontroli oružja u SAD-u javljaju se početkom 19. stoljeća. Jedan od njih bio je zakon Kentuckyja o suzbijanju prakse nošenja skrivenog oružja iz 1813. No, oni su naišli na snažna protivljenja koja su rezultirala sasvim suprotnim - individualističkim tumačenjem Drugog amandmana koji je ratificiran 1791.
Prava iz Drugog amandmana dopunjena su nakon Građanskog rata 1868. pravima iz Četrnaestog amandmana koji je adresirao prava na državljanstvo i jednaku zaštitu prema zakonu, a predložen je kao odgovor na pitanja vezana za bivše robove nakon Američkog građanskog rata.
U 20. stoljeću doneseno je nekoliko zakona koji su u nekoj mjeri ograničili posjedovanje oružja, barem onog najopasnijeg. Prvi je bio National Firearms Act (NFA) iz 1934. Njegovo donošenje bilo je potaknuto činjenicom da su kriminalci u eri prohibicije alkohola u svojim zločinima i obračunima koristili strojnice kao što je Thompson submachine gun.
1968., nakon atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja, senatora Roberta Kennedyja i crnačkih aktivista Malcolma Xa i Martina Luthera Kinga, Jr. usvojen je Gun Control Act. On je trebao regulirati proizvodnju i posjedovanje vatrenog oružja, no zbog ustavnih ograničenja, prvenstveno se odnosio na reguliranje trgovine vatrenim oružjem među saveznim državama. On je zabranjivao prijenos vatrenog oružja iz države u državu svima osim proizvođačima, trgovcima i uvoznicima koji su imali zakonite licence.
Zakoni o oružju u drugoj polovici 20. stoljeća i početkom 21. mijenjali su se ovisno o tome jesu li na vlasti bili demokratski ili republikanski predsjednici. Godine 1986., suprotno prethodnim zakonima o oružju, Zakon o zaštiti vlasnika vatrenog oružja, ratificiran pod administracijom Ronalda Reagana, donio je zaštitu za vlasnike oružja i smanjio prijašnje regulacije.
Za vrijeme administracije Billa Clintona donesena su 1993. i 1994. dva zakona koja su ponovno postrožila uvjete za prodaju i posjedovanje oružja.
Godine 2005. za predsjedanja Georgea W. Busha potpisan je Zakon o zaštiti zakonite trgovine oružjem kojim su proizvođači oružja zaštićeni od toga da ih žrtve zločina imenuju u saveznim ili državnim građanskim tužbama.
Godine 2008. Vrhovni sud presudio je u predmetu District of Columbia protiv Hellera da je Drugi amandman "individualno pravo na posjedovanje vatrenog oružja koje nije povezano sa službom u miliciji" i ukinuo zabranu oružja Washingtonu D.C.
Predsjednik Joe Biden i njegovi suradnici predložili su 2021. nova ograničenja pristupa vatrenom oružju u nastojanju da se pozabave oružanim nasiljem koje se očituje u porastu stopa ubojstava u nekim većim gradovima, kao i u masovnim pucnjavama.
Podjele po svjetonazoru
Brojna istraživanja pokazala su da u odnosu prema zakonima o oružju postoje jake svjetonazorske i političke podjele.
Istraživanja Pew Researcha pokazuju da postoje značajne razlike u stopama posjedovanja oružja prema pripadnosti političkim strankama, spolu, zemljopisnom području i drugim čimbenicima.
Na primjer, 44% republikanaca i nezavisnih naklonjenih republikancima kaže da osobno posjeduju oružje, u usporedbi s 20% demokrata i njima sklonih.
Muškarci češće od žena kažu da posjeduju oružje (39% naspram 22%).
U ruralnim dijelovima SAD-a stope posjedovanja oružja su veće nego u urbanim središtima. Oko 41% odraslih koji žive u ruralnim područjima izjavljuje da posjeduju vatreno oružje, u usporedbi s oko 29% onih koji žive u predgrađima i 20% koji žive u gradovima.
Stavovi prema oružanom nasilju jako variraju
Prema istraživanju Pew Researcha, stavovi prema oružanom nasilju uvelike se razlikuju prema rasi, etničkoj pripadnosti, stranci i vrsti zajednice.
Oko 82% odraslih crnaca smatra da je nasilje oružjem vrlo velik problem, što je daleko najveći udio u bilo kojoj rasnoj ili etničkoj skupini. Za usporedbu, oko 58% odraslih Hispanjolaca i 39% odraslih bijelaca smatra taj problem velikim.
Demokrati i ljudi skloni demokratima u daleko većoj mjeri od republikanaca i njima sklonim glasačima vide nasilje oružjem kao glavni problem (73% naspram 18%). Oko 65% Amerikanaca koji svoju zajednicu opisuju kao urbanu smatra isto, u usporedbi s 47% stanovnika predgrađa i 35% onih koji žive u ruralnim područjima.
Stavovi prema zakonima također variraju
Prema istom istraživanju Pew Researcha oko 53% Amerikanaca favorizira strože zakone o oružju, što predstavlja određeni pad od 2019. godine (60%). Manji postotak ljudi smatra da su ti zakoni približno ispravni (32%) ili da bi trebali biti manje strogi (14%).
Među republikancima i njima sklonima, pogledi su se promijenili. Republikanci će trenutno vjerojatnije reći da bi zakoni o oružju trebali biti manje strogi (27%) nego stroži (20%). U 2019. godini, za usporedbu, veći je udio republikanaca favorizirao strože zakone o oružju nego manje stroge zakone (31% naspram 20%). Obje godine otprilike polovica republikanaca rekla je da su trenutni zakoni o oružju otprilike ispravni.
Danas, velika većina demokrata i njima sklonih (81%) kaže da bi zakoni o oružju trebali biti stroži, iako je taj udio blago pao od 2019. godine (86%).
Podijeljena mišljenja o utjecaju zakona o oružju na stope kriminala
Amerikanci su također podijeljeni oko toga bi li ograničavanje legalnog posjedovanja oružja dovelo do manjeg broja masovnih pucnjava. Oko 49% odraslih kaže da bi bilo manje masovnih pucnjava da je ljudima teže legalno nabaviti oružje, dok otprilike isto toliko smatra da to ne bi utjecalo (42%) ili da bi bilo više masovnih pucnjava (9%).
Javnost je još više podijeljena oko učinaka posjedovanja oružja na kriminal generalno. Oko 34% Amerikanaca smatra da bi bilo više kriminala kada bi više ljudi posjedovalo oružje. Isti postotak kaže da ne bi bilo razlike, dok 31% kaže da bi kriminala bilo manje.
Postoji suglasnost oko nekih prijedloga, ali...
Istraživanje iz 2021. pokazalo je da većina odraslih u obje stranačke koalicije favorizira dvije politike koje bi ograničile pristup oružju: sprječavanje kupnje oružja onima s mentalnim bolestima (85% republikanaca i 90% demokrata podržava to) i podvrgavanje privatne prodaje oružja i prodaje na izložbama oružja provjerama prošlosti (70% republikanaca, 92% demokrata). Većina u obje stranke također se protivi dopuštanju ljudima da nose skriveno vatreno oružje bez dozvole.
No neki drugi prijedlozi nailaze na oštrije političke podjele. Dok 80% ili više demokrata podržava stvaranje savezne baze podataka za praćenje cjelokupne prodaje oružja i zabranu oružja u jurišnom stilu i spremnika streljiva velikog kapaciteta koji sadrže više od 10 metaka, većina republikanaca protivi se ovim prijedlozima.
Većina republikanaca, s druge strane, podržava dopuštanje ljudima da nose skriveno oružje na više mjesta (72%) i dopuštanje učiteljima i školskim službenicima da nose oružje u školama K-12 (66%). Ove prijedloge podržava samo 20% odnosno 24% demokrata.
Tko se u SAD-u protivi kontroli oružja?
Jedna od ključnih prepreka za uvođenje strožih zakona o oružju jest snažno lobiranje proizvođača i udruga.
Najutjecajniji lobist koji se u SAD-u bori protiv strožih regulacija je National Rifle Association (NRA). Ta organizacija, unatoč određenim financijskim problemima posljednjih godina, raspolaže sa znatnim proračunom namijenjenim za utjecanje na članove Kongresa.
NRA je 2021. podnijela zahtjev za bankrot u sklopu slučaja u kojem su razotkrivene financijske manipulacije nekih njezinih viših djelatnika. Zahtjev je odbijen, no čak i nakon toga udruga je obećala da će se nastaviti "suprotstavljati aktivnostima protiv Drugog amandmana, promicati sigurnost vatrenog oružja i obuku te unaprjeđivati javne programe diljem Sjedinjenih Država".
Tijekom posljednjih nekoliko izbornih ciklusa, ona i druge slične organizacije dosljedno su trošile značajno više na poruke za prava na oružje nego svi njihovi suparnici u lobiju za kontrolu oružja.
U 2020. godini NRA je potrošila oko 250 milijuna dolara, što je daleko više od svih grupa za zagovaranje kontrole oružja u SAD-u zajedno. Procjenjuje se da od tog velikog budžeta udruga za lobiranje godišnje izdvaja oko 3.3 milijuna dolara.
Usporedba s Kanadom
Kako smo već naveli, SAD imaj daleko najviše oružja po glavi stanovnika. No Kanada je jedna od zapadnih zemalja koja je SAD-u po tome najbliža, s oko 35 komada oružja na 100 stanovnika i također ima dugu lovačku tradiciju.
Unatoč tome, masovne pucnjave u Kanadi tako su rijetke da vlasti čak ne vode službeni popis o njima.
Prema kanadskoj agenciji za statistiku, u prošlom desetljeću u Kanadi godišnje se događalo oko pet masovnih pucnjava s tri ili više žrtava. S druge strane, u SAD-u je samo u školama i na fakultetima od početka ove godine do danas bilo najmanje 39 pucnjava.
Prema mišljenju stručnjaka, ključni razlozi zbog kojih Kanada ima značajno manje oružja i još manje masovnih pucnjava su to što: kanadski zakon zahtijeva od građana da prođu stroge provjere prošlosti i obaveznu obuku prije dobivanja dozvole za oružje; to što su masovne pucnjave u Kanadi dovele do brzih zakonskih promjena; to što u Kanadi, za razliku od SAD-a, ne postoji 2. amandman koji bi građanima jamčio pravo posjedovanja oružja, već je posjedovanje oružja ondje privilegij.