Upoznao sam Đekića dok je bio žrtva. Čovjek blagog lica postao je monstrum i ubojica

Foto: Leo Nikolić

NA FOTOGRAFIJI vidite mene s hladnokrvnim ubojicom, monstrumom koji je s 15 uboda jučer ubio bivšu ženu.

On je ovaj s blagim licem, zagledan sa strane, a ja mrzovoljni, u crnom, s oborenim pogledom. Da je po izrazima lica trebalo pogoditi tko će postati ubojica i monstrum, prije bih se kladio na sebe.

Fotografiju je nekog davnog ljeta, za potrebe Feral Tribunea, snimio moj drug Leo Nikolić. Nastala je pred bivšom čekaonicom na splitskom željezničkom kolodvoru, odmah uz tračnice. U njoj desetljećima žive Đekići, pružni radnici.

Tema svakog susreta sa Željkom bila je ista: ubojstvo njegova brata Milenka ispred splitske diskoteke Palladium 1996. godine. Pred Željkom ga je ubio Vinko Budiša, zapovjednik splitskih policijskih specijalaca, kojemu će sućutno hrvatsko sudstvo, predvođeno Slavkom Lozinom i sucima Vrhovnog suda, mnogo godina nakon zločina odmjeriti četiri godine i 11 mjeseci zatvora. Odslužit će i manje.

Prvi put mi se dogodilo da je netko koga poznajem postao hladnokrvni ubojica

Suđenje je bilo tipično hrvatsko, kako već može biti kad perspektivni hrvatski policajac ubije siromašnog Srbina. Pa čak i gore. Tijekom suđenja sa splitskog je suda misteriozno nestao dokaz - pištolj. Čuli ste vjerojatno za suđenje tijekom kojeg je sa suda nestao pištolj kojim je počinjeno ubojstvo. E, pa, to je to bilo suđenje za ubojstvo Željkova brata.

Jučer se, eto, prvi put koliko pamtim dogodilo da je netko koga poznajem, čiji broj imam u imeniku i čiju sam tragediju godinama pomagao nositi, postao monstrum iz supermarketa, hladnokrvni ubojica. Kad sam čuo ubojičino ime, nazvao sam Željka. Jednom pa drugi pa treći put.

Pa sam grozničavo počeo tražiti Đekiće po imeniku. Htio sam da ih ima još, da je Željko Đekić, luđak iz trgovine, neki drugi Željko Đekić, čije me se tragedije i tuge nisu ticale.

Nije, naravno, bilo šanse, Đekići ipak nisu u modi.

Sa Željkom sam se susretao godinama. Fino bismo se pozdravili i porazgovarali. Nekad za novine, nekad onako. Uvijek o istom. Traje postupak, gotov postupak, traje postupak za odštetu, samo da to više prođe, nikad neće proći...

Čovjek ulice, "nisan bija cviće", bez izraženih emocija, ne baš rječit, bio mi je drag jer nikad nije učinio ništa od onog što bi meni palo na pamet da mi je netko pred očima sprašio metak u glavu bratu kojeg nemam. Iz tog miljea bez poljubaca, srdačnosti i satova engleskog, iz sredina u kojima rasteš ne zahvaljujući, nego unatoč bližnjima, uskočio je u svijet procedura, tužitelja, odvjetnika, sudaca, pravnih lijekova i, koliko znam, igrao po pravilima. Novca nije imao da podmićuje, a šake nije koristio.

Bilo mi je drago što je takav.

Jednom me upoznao sa ženom. Ne znam zašto sam zapamtio sunčan dan i mjesto - na Toću, između bivšeg Stefanela i Bakre. Željkovo i moje dugogodišnje poznanstvo bilo je tematski strogo ograničeno, jedan o drugom, zapravo, nismo mnogo znali. Uz to, skoro svaki put kad smo se sretali, bili smo sami.

Ili bih ja bio s fotoreporterom.

Proživio je 25 godina kao žrtva, a onda je postao ubojica

Na Toću je bio sa ženom. Razmišljao sam dosta o tome, znatno više nego što inače razmišljam o međuljudskim odnosima i htio sam vjerovati da je Željku sa ženom, nekim simpatičnim bićem, konačno počela 1997. godina, da su Palladium, suci, krv, vriskovi i tragedije prošlost. Nešto kasnije vidio sam ga i pred njegovom kućom čekaonicom kako se igra s djetetom. Mahao mi je. Možda je tada bio sretan.

Željko Đekić proživio je 25 godina kao žrtva. Nebitna, periferna žrtva, nebitne, siromašne familije nezgodnog prezimena, nastanjene uz željezničku prugu polumrtvog kolodvora. Žrtva o kojoj je isprva pisao samo jedan tjednik pa su se, s vremenom, pridružili ostali. Iz statusa žrtve izašao je na najgori način: postao je ubojica, jedan od onakvih kakvi su ubijali mladiće pred diskotekama.

Potrošio je 25 godina života da bi se borio protiv faktičnog aboliranja zločinca u kakvog se pretvorio. I sada više ništa nije isto. Pokojni Milenko više nema brata, sada ima sestru Vesnu, onu koju je jučer ubio Željko. A Željko je postao brat Vinka Budiše. Barem ja to tako gledam.

Ništa što je Đekić jučer napravio ne zaslužuje sućut

Ni jedan element toga što je Željko uradio jučer ne zaslužuje sućut. Osim samog čina, brutalne likvidacije nevine žene, najodvratnije mi je pozivanje na dijete. Kao, smetalo mu je što ga nije vidio tri mjeseca, pa je učinio nešto nakon čega ga više nikad neće vidjeti ili nakon čega bi bilo bolje da ga više nikad ne vidi.

Nema se o tome baš ništa lijepoga i utješnoga reći, pa nisam htio ništa ni govoriti da me ne iznerviraju loša čitanja i iskrivljena tumačenja. Ne, neka gori u paklu.

Ni ovo ne bih pisao da danas nisam čuo kako vlast, predvođena Plenkovićem, vođom zločinačke organizacije, i opozicija unisono ne najavljuju hitru i efikasnu pravdu, bolje zakone, efikasnije procedure. Da, siguran sam da postupak protiv Đekića neće biti onako traljav kakvo je bilo suđenje Budiši i da neće, recimo, sa suda nestati nož. I to je u cijeloj tragediji jedino dobro.

Đekić kao žrtva nije bio politički komercijalan

Zadnji put Željko me nazvao početkom svibnja nakon što sam napisao tekst da je na splitskom sudu odjednom pronađen pištolj kojim je ubijen Milenko. Zanimalo ga je znam li išta više, čudio se. Bio je 6. svibnja. On je živ, ja sam živ, a više se vjerojatno nikad nećemo čuti.

Nakon tog teksta nije se oglasio nitko, od Plenkovića, preko Božinovića i Malenice, do lokalnih lidera. Nitko se nije zapitao kakva je to, majku mu, sprdnja od suda da se sada pojavljuju pištolji nestali prije 20 i kusur godina. Đekić kao žrtva nije bio politički komercijalan. Kao monstrum jest.

Nije se jednom dogodilo da zlostavljani postaju zlostavljači, pa se, eto, dogodilo da je žrtva postala zločinac. Ne znam kakav je bio prije nego što je postao žrtva, znam kakav je sada kad više nema pravo biti žrtvom. No, i jedno i drugo dijelovi su života Željka Đekića. Ako mislite da danas ne treba pisati o tragediji njegove familije, zamislite da vam pred očima ubijaju brata. Ako mislite da mu to treba biti olakotna okolnost, zamislite da vam netko ubije kćer.

Željko Đekić više nema pravo na status žrtve

Ako u Milenkovoj smrti tražimo olakotne okolnosti za Željka, onda se pretvaramo u hrvatsko pravosuđe, ono koje je Budiši tražilo i, boga mi, našlo toliko olakotnih okolnosti da mu ni pet godina zatvora nije odmjerilo, a ja ne želim biti hrvatsko pravosuđe. Željko, po meni, više nema pravo na status žrtve, jer zbog njega danas netko plače onako kako su plakali on i njegovi.

I nije mi žao što u hrvatskoj politici postoji konsenzus o kažnjavanju Željka Đekića. Žao mi je što je postojao konsenzus šutnje o kažnjavanju ubojice njegova brata.

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više

 

Pročitajte više