PRIJE otprilike 25 milijuna godina naši su preci izgubili rep, a genetičari su sada vjerojatno otkrili mutaciju zbog koje majmuni poput nas ne mogu imati produžetke na stražnjici. Ako se pokaže da su u pravu, to znači da smo rep izgubili iznenada i da se ta promjena nije događala postupno.
Bo Xia s medicinskog centra Sveučilišta New York ispričao je kako je nedavno u prometnoj nesreći povrijedio kokcij, repnu kost koja je zapravo ostatak davnog repa.
"Bilo je stvarno bolno. Stalno sam se prisjećao toga da mi na tijelu imamo rep", rekao je Xia, prenosi New Scientist.
Xia je nakon toga odlučio istražiti genetsku osnovu gubitka ovog produžetka. Sve mutacije koje uzrokuju gubitak repa trebale bi biti prisutne kod čovjekolikih majmuna, ali ne i kod majmuna.
Uspoređivali gene majmuna i čovjekolikih majmuna
On i njegovi kolege usporedili su 31 gen te dvije vrste povezan s gubitkom repa te nisu pronašli ništa u područjima kodirajuće sekvence za bjelančevine. CDS (coding DNA sequence) ili kodirajuća sekvenca dio je transkripta koji se prevodi u protein.
Nakon toga su pregledali takozvanu "junk" DNA, koja se nalazi unutar gena. Nekodirajuća DNA sadrži vrlo raznolike sljedove DNA koji su vrlo često skloni velikom broju ponavljanja. U početku je biološka funkcija velikog dijela nekodirajuće DNA bila nepoznata te su stoga ti dijelovi prvotno nazvani "junk DNA" ili "genomsko smeće".
Xia je otkrio da se kod pretka čovjekolikog majmuna u nekodirajućoj DNA repnog gena nalaze elementi Alu. Alu elementi su neka vrsta genetskih parazita koji se kopiraju i lijepe po cijelom genomu. Stručnjaci su u tom području pronašli dva takva elementa s komplementarnim sekvencama koji su se vezali i napravili petlju u mRNA.
Mogli bismo to usporediti sa situacijom kada se u priručniku zalijepe dvije stranice, pri čemu gubimo dio uputa. To znači da je proteinu TBXT često nedostajao ključni dio.
Stručnjaci su napravili nekoliko eksperimenata kako bi dokazali svoju hipotezu. Primjerice, otkrili su da miševi s ovom mutacijom imaju kombinacije TBXT proteina pune dužine i nedostajućeg dijela i da to obično dovodi do potpunog gubitka repa.
"Da se nešto ovako dogodi odjednom je značajan moment jer nam onda ne trebaju milijuni godina uzastopnih sićušnih promjena", rekla je Carol Ward sa Sveučilišta Missouri.
Dodala je da, iako među fosilima nema dokaza o postupnom gubitku repa, za sada imamo premalo fosila da isključimo tu mogućnost.
Fosili ne nude odgovor
Ono što nam ovaj nalaz ne može reći je zašto su naši preci izgubili rep, odnosno zašto je evolucija odabrala baš ovu mutaciju. Neka od objašnjenja temelje se na tome da su ga čovjekoliki majmuni izgubili jer su se počeli kretati na drugačiji način, poput uspravnog hodanja među granama.
"No, ako gledamo fosile, oni ukazuju na to da su prvi majmuni bez repa još uvijek hodali na sve četiri noge", kaže Ward.
Xia i Yanai misle da je morala postojati snažna prednost gubitka repa jer ova mutacija ima i nedostatak. Neki miševi s tom mutacijom razvili su abnormalnosti na kralježnici, poput spine bifide. Smatraju da postoji mogućnost da je relativno visoka stopa spine bifide kod ljudi relikt gubitka našeg repa prije mnogo milijuna godina.
Istraživanje naziva The Genetic Basis of Tail-loss Evolution in Humans and Apes objavljeno je na serveru BioRxiv.