ŽENE koje su žrtve obiteljskog nasilja nerijetko su zajedno sa svojom djecom primorane potražiti privremeno utočište u jednoj od sigurnih kuća. Razgovarali smo sa žrtvom obiteljskog nasilja koja nam je ispričala svoje iskustvo u borbi protiv nasilja, ali i ukazala na nespremnost sustava i institucija čija je zadaća zaštititi žrtve.
Ispovijest žrtve obiteljskog nasilja: Godinama smo djeca i ja trpjeli psihofizičko nasilje od mog partnera
"Bila sam u izvanbračnoj zajednici 15 godina, a kada su došla djeca, počele su i veće trzavice zato što moj partner nije bio spreman preuzeti apsolutno nikakvu odgovornost. Mijenjao je poslove i općenito imao problema sa šefovima.
Uvijek je bio impulzivne i agresivne naravi, ali nikada nije bio agresivan prema meni, osim verbalno u smislu da bi našao uvijek neki razlog za deranje i prijetnje, a s vremenom je postao i sve ljubomorniji.
S vremenom sam počela shvaćati da s takvom osobom više ne mogu dalje živjeti. Prvi veći incident zbio se 2017. godine kada sam prvi put pozvala policiju. Tada me udario. Šokirala sam se.
Više ni ne pamtim što je bilo posrijedi, odnos nam je bio nategnut i stalno je tražio razlog za svađu. Udario me je glavom od glavu i imala sam kvrgu na čelu. Prijetio mi je da će mi uzeti djecu koja su tada bila još jako mala. Uzeo ih je dok sam bila na poslu i odveo kod svoga tate, ali sam uspjela ispregovarati da ih vrati.
"Stalno me lažno optuživao, a čak mi je i podmetao samo da izazove svađu"
Često me optuživao da ga varam s kolegama na poslu, a čak mi je i podmetao. Zvao bi me s nepoznatog broja i kasnije optuživao i ispitivao tko me to zvao. Igrao mi se sa psihom, a ja sam radila, brinula se o djeci i kućanstvu.
Rijetko sam izlazila i zbog njegovih prijetnji u potpunosti sam zanemarila socijalni život. Nakon što ga je prvi put zbog fizičkog nasrtanja na mene odvela policija otišla sam kod prijateljice, a on je završio mjesec dana u pritvoru i dobio je zabranu prilaska na kraće vrijeme.
Nakon toga se počeo normalno ponašati, rekao da će se promijeniti, početi raditi i brinuti se za djecu. Povjerovala sam u njegove priče, mislila sam da će sve biti u redu i da mi neće više prijetiti.
"Žene moraju znati da se nasilan muškarac nikada neće promijeniti, već će nakon kraćeg mirnodopskog perioda postati još gori"
Zbog djece sam pristala na pomirbu, a mir je trajao jako kratko. Ubrzo je još jače i gore krenuo s optužbama i prijetnjama. Žene moraju znati da se muškarac nikada neće promijeniti, već će nakon tog mirnodopskog perioda postati još gori. Ja to sada vidim iz svoje perspektive.
I meni su to govorili, ali im nisam vjerovala dok nisam osjetila na svojoj koži. Jednom me stjerao u kut, nisam više ni sama znala što da radim. Stalno sam promišljala o svemu. U međuvremenu je krenula korona i počela sam raditi od doma pa sam s njim počela provoditi više vremena.
Tada me još više počeo tlačiti i optuživati. Visio mi je nad vratom. Strahovala sam za laptopom da mi se ne bi javio neki od muških kolega pa da ovaj razbije cijelu opremu s kojom radim. Sve više je počeo piti i dolaziti kući alkoholiziran, a tada bi bio naročito agresivan.
"Prijetio mi je smrću, govorio da će me strpati u gepek, a jednom je pred djecom rekao da će ubiti mene pa sebe"
Jedan dan je došao i počeo me optuživati za neku banalnost kako bi izazvao svađu. Tada je opet došlo do fizičkog obračuna. Razbio mi je usnicu i imala sam masnice po cijelom tijelu. S njim se nije mogao postići nikakav dogovor. Živio je u mom stanu i nije htio iz njega izaći.
Znala sam da će, ako ga prijavim policiji, opet otići u pritvor, ali i ubrzo izaći i što onda? U tom periodu mi je prijetio smrću, govorio mi je da će me strpati u gepek, a jednom je i pred djecom rekao da će ubiti mene pa sebe.
Tada sam obećala samoj sebi da si više nikada neću dozvoliti da mu se vratim jer se cijela scena odvila pred djecom. Bilo me strah prijaviti ga jer smo se potukli pa da i mene ne optuže jer sam mu vratila.
"Spakirala sam djecu i sakrila se. Znala sam da ću morati bježati od njega"
Konstantno mi je prijetio smrću. Jedan dan sam spakirala stvari, uzela djecu i sklonila se na sigurno mjesto jer sam znala da ću morati bježati. Nakon dva mjeseca zvao me pijan i govorio da će se sada još više napiti pa 'tko živ, tko mrtav'.
To sam također shvatila kao prijetnju. Redom sam zvala sigurne kuće i tražila pomoć. Dolaskom u sigurnu kuću mi je isprva bilo teško jer se nisam mogla pomiriti s činjenicom da sam morala pobjeći iz svog stana i da djeca moraju biti na nekom drugom mjestu umjesto doma.
Sve mi je to teško palo, ali tamo sam upoznala prekrasne osobe i već sam kroz par dana bila skroz u redu. U sigurnoj kući sam bila dva mjeseca i nakon toga su krenuli pravi problemi. Ja sam mu objašnjavala da neću više trpjeti njegove prijetnje.
Pristao je otići iz stana. Iznajmio je svoj stan i mi smo se vratile. Morali smo se još dogovoriti oko viđanja djece. On se tada ponašao normalno jer je mislio da me time može vratiti. Obećavao mi je da će se popraviti.
Čak je u par navrata ušao u stan vidjeti djecu. Jednu večer je došao poslije posla po starije dijete da ga vodi kod sebe. Mlađe dijete bilo je kod bake, na što je on počeo negodovati i dizati tenzije. Na kraju je izvadio pištolj, rekao mi je da mu je pun klinac mene i da će me sada ubiti.
Starije dijete je sve to vidjelo, ali ja sam bila dovoljno pribrana i počela sam se hrvati s njim za pištolj. Onda mi je rekao da pištolj nije napunjen, izvadio je iz džepa dvije kutijice metaka, rekao da će zaključati stan, da nećemo izaći i da ću sada vidjeti što je to talačka kriza.
Dok je on išao zaključati ulazna vrata, ja sam uzela metke i bacila ih kroz prozor. On je na to počeo plakati i grliti dijete koje je bilo pod šokom i izvan sebe. Nakon toga je otišao. Tada sam pozvala policiju, prijavila ga za prijetnje smrću i završio je u pritvoru nakon čega kreću komplikacije.
"Upucao se preda mnom i djetetom"
Sudski proces trajao je dvije godine, napravili su mu pretres, a on je pištolj sakrio kod tate. Znala sam da će po izlasku iz pritvora nakon tri mjeseca otići po taj pištolj i tako je na kraju i bilo. S pištoljem me dočekao na klupici ispred zgrade gdje sam živjela s djecom.
Imao je zabranu prilaska meni i starijem djetetu, ali ne i mlađem jer ono u večeri napada pištoljem nije bilo u stanu. Zato mlađe dijete nisam ni vodila u vrtić, a na kraju sam čula da ga je tamo tražio.
Vidjela sam ga ispred naše zgrade i zvala policiju koja nije došla narednih sat vremena. Dijete i ja sjedili smo u autu cijelo to vrijeme i čekali policiju. Kada je policija došla, izvadio je pištolj i počeo prijetiti samoubojstvom.
Tu je došla i hitna pomoć, njegova obitelj, a on se na kraju propucao. Pucao si je u prsni koš, promašio srce, ali si je oštetio plućno krilo. Bio je u bolnici i nije se znalo što će biti s njim i hoće li ići na psihijatriju ili u zatvor.
"Socijalna radnica ga je branila"
Na kraju su ga poslali u pritvor i u tom periodu sam u autu našla uređaj za praćenje. Pratio me cijelo vrijeme putem GPS-a i onda sam ga i za to prijavila. Bio je četiri mjeseca u pritvoru nakon čega je opet izašao na slobodu.
Nakon toga je u par navrata kršio mjere zabrane prilaska, a u međuvremenu sam od suda tražila dozvolu da može biti s djecom samo pod nadzorom. Pokušavao je manipulirati sa socijalnim radnicama, a pravnica centra je došla na sud i tražila ukidanje zabrane približavanja djeci jer prema njima nikada nije bio nasilan.
Ona je smatrala da nasilje pred djecom nije nasilje prema njima. Tada sam vidjela da nitko u ovoj državi ne radi u korist zaštite žrtava i djece. Na svu sreću, taj prijedlog je sutkinja odbila jer sam ga u međuvremenu još nekoliko puta prijavljivala.
Onda je opet završio u pritvoru zbog kršenja mjera zabrane približavanja nakon što sam ga prijavila preko deset puta. Ta mjera je zapravo suluda jer nitko ništa ne poduzima oko nje. Nakon dva mjeseca je ponovno izašao iz pritvora.
"Užetom se spustio s krova zgrade na peti kat i ušao mi u stan kroz prozor"
Jedno jutro sam se probudila i našla ga kako sjedi u dnevnom boravku. Ušao je kroz balkon, a ja živim na petom katu. Užetom se spustio sa sedmog kata na moj balkon i ušao kroz otvoren prozor.
Tu mi je opet prijetio da će me uništiti. Govorio mi je da nikada neću moći pobjeći od njega. Nije mi ništa napravio, već je čekao djecu da se probude. U međuvremenu je zaspao na kauču, a ja sam tada uzela ključeve i pobjegla iz stana.
Opet sam zvala policiju, nisu došli pa sam ponovila poziv i tada su mi rekli da nemaju raspoloživih auta, da se smirim i ne dižem paniku. Dok su oni došli, on je otišao iz stana i tada sam shvatila da od policije nemam nikakvu zaštitu ni pomoć.
"Bojim se što će biti kada izađe iz zatvora. Znam da me sustav ne štiti"
U međuvremenu mi je ukrao auto i vozao se s njim po gradu, a policija mi je rekla da to nije krađa jer mi je on bivši muž. Na kraju mi ga je sam vratio nakon tjedan dana. Kasnije smo kćerke i ja bile u izolaciji zbog korone i prvi dan izlaska van on me dočekao pred vratima stana, uzeo sve ključeve, a pred vratima je ostavio poruku da nitko ne ulazi, da će se sam predati.
Netko je to vidio i pozvao policiju. Bile smo satima zatočene u stanu. Na kraju je došla Antiteroristička jedinica Lučko i nakon sat vremena pregovora odlučio se predati. Tada je završio u zatvoru i još uvijek je tamo. Izgubio je roditeljsku skrb. Uz to je dobio tri godine zatvora, a pola kazne već je odslužio.
Bojim se što će biti kada izađe na slobodu. Mogu se samo nadati da će prestati raditi sve što je radio nama i otići svojim putem. Više od njega uplašio me sustav koji ne radi apsolutno ništa da zaštiti žrtve. Iz svega sam se izvukla sama, a sustav mi je samo sve otežao", ispričala nam je.
Sigurna kuća: Svaka priča žrtava ima svoju težinu boli i bespomoćnosti
Udruga Ženska pomoć sada pokrenuta je 1988. godine osnivanjem SOS telefonske linije za žene i djecu žrtve nasilja. Osnovale su ju građanke koje su prepoznale pojam problema nasilja u društvu i htjele svojim angažmanom pomoći ženama žrtvama nasilja da izađu iz kruga nasilja i imaju mogućnost obratiti se za pomoć.
Iz udruge kažu da je udruga osnovana "na feminističkim temeljima, a i danas je apolitična, nereligiozna i neovisna organizacija civilnog društva". S vremenom su otvorili Sklonište i Savjetovalište za žene i djecu žrtve nasilja.
Pomoć pružaju kroz tri osnovna programa. Prvi su SOS telefonske linije otvorene od 0 do 24 sata tijekom cijele godine, a pozivi su besplatni na broj 0800 655 222. Drugi program je Savjetovalište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, a treći je Sklonište koje se nalazi na tajnoj adresi.
"U dugom postojanju i radu udruge obratile su nam se mnoge žrtve obiteljskog nasilja kojima je pružen smještaj, pomoć i podrška, pravno savjetovanje, osnaživanje. Svaka priča žrtava ima svoju težinu boli i bespomoćnosti.
Faktori biološke i osobne povijesti povećavaju vjerojatnost postanka žrtve nasilja bez obzira na dob, obrazovanje, prihod, invalidnost i povijest zlostavljanja. Najčešći zlostavljači žena su njihovi sadašnji ili prošli bračni ili izvanbračni partneri", kažu iz udruge.
Korisnice njihovih programa žrtve su partnerskog nasilja, kao i njihova djeca, punoljetne osobe koje trebaju psihološku i pravnu pomoć u području obiteljskih odnosa ili članovi obitelji koji su žrtve u krugu nasilja u obitelji ili bilo kojeg drugog oblika nasilja. Uglavnom se radi o ženama i djeci s područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije te nešto manje iz ostalih dijelova Hrvatske.
"Broj nasilja je u porastu. Treba mijenjati zakone"
Smještaj žena i djece određen je smještajnim kapacitetom koji je popunjen ovisno o potrebi dužine boravka smještaja same žrtve i pripreme za njen odlazak u samostalan život i uključivanje na tržište rada.
"Većina žena nakon izlaska iz Sigurne kuće rješava svoju stambenu situaciju, povratkom u svoju obitelj bez nasilnika, najmom stana ili zajedničkim stanovanjem s drugom ženom. Ukazujemo na potrebu omogućavanja pružanja usluga smještajnih kapaciteta na ugovor s Gradom Zagrebom i jedinicama lokalne samouprave", poručuju iz udruge.
Također kažu da je broj žrtava nasilja u porastu te da je, da bi kriminalizacija obiteljskog nasilja bila djelotvorna, potrebna sustavna učinkovitost postupanja po kaznenim i prekršajnim sankcijama prema zlostavljačima.
"Kazna mora biti primjerena, razmjerna i svrhovita. Ako će nam se ponoviti počinitelj, onda se moramo zapitati je li ta kazna primjerena. Potrebno je pokrenuti konkretne prijedloge zakonskih izmjena kroz izmjene Zakona o kaznenom postupku, Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
Potrebno je osigurati adekvatnu financijsku potporu organizacijama civilnog društva koje rade na prevenciji i suzbijanju različitih oblika nasilja u obitelji, senzibilizirati javnost za problematiku nasilja uz dostupnost informacija o zaštiti od nasilja.
U Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike postoji plan osnivanja Obiteljskog centra, institucije koja će pružati savjetodavnu podršku radi prevencije obiteljskog nasilja.
U sprečavanju nasilja postupa se po Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji gdje sudjeluju svi: policija, pravosudni sustav, tijela socijalne politike i skrbi, udruge i organizacije civilnog društva, odgojno-obrazovni i zdravstveni djelatnici, ali i svi građani koji o nasilju imaju saznanja prijavom policiji.
Zadovoljni smo dosadašnjom suradnjom. Vjerujemo da se uz zajednički napor i obvezu kontinuiranog djelovanja i suradnje svih nadležnih tijela i organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć žrtvama obiteljskog nasilja može kvalitetnije i brže prevenirati nasilje u obitelji uz zbrinjavanje i potporu žrtvama nasilja", kažu iz udruge.