Kako se nekada autom putovalo do mora

Kako se nekada autom putovalo do mora
Screenshot: Youtube

U SURADNJI s Yugopapirom prisjećamo se vremena kad je putovanje na more bilo iscrpljujuća misija, za putnike i za automobil.

Srpanj 1975: Što da kažem o putu do mora, do lijepog našeg plavog mora, o putu na tako dugo snivani odmor, na godišnji odmor, na četiri gumena kotača?

Zar nije bolje da sve ispričam, a vi sami, dragi čitaoci, odlučite je li to putovanje ludo ili pametno, smiješno ili žalosno, crno ili bijelo, je li u pitanju avantura, nezaboravan i ugodan doživljaj, ili pokušaj grupnog samoubojstva po čuvenom sistemu koji se zove „ruski rulet".

Na putovanje do mora, do našeg lijepog plavog mora, u avanturu, u pokušaj, istina nesvjesni, grupnog samoubojstva, kako hoćete, polazi većina onih koji imaju automobile i kojima se vozi, vozi, još uvijek vozi.

Na putovanje polaze i oni koji su jučer položili vozački ispit, jučer ili prekjučer, i oni koji uopće nisu položili vozački ispit, za volanom sjede i mladi i stari i muško i žensko, zdravo i bolesno, sjede i oni koji dobro vide i oni koji dobro ne vide, kratkovidni i dalekovidni, sjede vozači sa zdravim srcem i oni s bolesnim srcem, sjede hladnokrvni, sjede kolerici, sjede proračunati ali i neuračunati, sjede i oni koji diskutiraju kombinirkama i odvijačima, sjede tihi, sistematični, zaboravni profesori koji se vraćaju u rikverc kad promaše raskršće, sjede vojvođanski rendžeri, farmeri, kooperanti, sjede nacugani i oni naliveni jogurtom, sjede babe i djevojke, sjede budući reli vozači, sjede seljaci, sjedi ovaj naš svijet, kakav je takav je - naš je, pa neka vozi, neka mu je sa srećom i bez radarske kontrole.

A taj naš svijet vozi da se sve dimi. Dimi se od onog divnog osjećanja da putujemo na more, svježe izbrijani, dobro istuširani, ispavani, dezodorirani, u lakoj obući i odjeći, lepršavi, s kantom vode, za svaki slučaj, ako baš prokuha!

Tako mi započinjemo sve, uopće sve, pa i godišnje odmore, iz petnih žila, uz pjesmu i dobro raspoloženje, jer što je šest stotina kilometara do mora kad u svakom od nas čuči po jedan mali Fanđo, i mali i veliki Fanđo (Juan Manuel Fangio - legendarni vozač Formule 1).

Mi automobilizirani preziremo razne suvremene parole kao što su "flaj baj JAT". Ne leti se nama pod komandom pilota, letimo mi sami, piloti lovci, mlažnjaci, strojovođe, orijent ekspresi, divlji konji.

O kruhu i telećem pečenju

Reporter koji preuzme obavezu da opiše put do mora bez obzira na formu, komičnu ili tragičnu, treba da posjeti i objekte koji su sastavni dio ovog puta, naprimjer, kavane, mehane, bufete, restorane, motele, krčme, gostione, auto-servise, benzinske pumpe.

Tako sam i ja svraćao svud redom i treba reći da sam svašta vidio i čuo. Na primjer, svratim u restoran sa zvučnim internacionalnim imenom "Nacional" ispred Tuzle. Objekt pripada društvenom sektoru. Baš lijepo i prijatno.

Vrt, nova zgrada, čovjek da odahne poslije tri sata vožnje, da nešto popije i prigrize. Dočeka me konobar u korektnom, crnom odjelu, s leptir-kravatom.

- Dobar večer!

- Dobar večer.

- Što ima za jelo, pitam.

- Sve što vam duša zaželi, odgovara konobaru crnom odjelu, s leptir mašnom.

Priznajem, konobar "Nacionala" doveo me je u nezgodan položaj, jer ja uopće nisam znao što bi to moja duša željela da pojede. Iz razmišljanja me međutim, prekine njegov prijatan glas.

- Sve imamo, samo kruha nemamo, reče on.

- E pa, doviđenja!

- E pa, doviđenja, reče on.

Kad smo već kod društvenog sektora, da ne ostanemo dužni ni privatnom, na ovoj relaciji. Evo nas u gostioni "Vis". Konobarica prava "fircigerka", to jest ima joj dobrih četrdeset godinica, ali suknja nije da je mini nego mini-mini.

- Dobar večer!

- Dobar večer

- Ima li nešto da se pojede? - pitam.

- Meho! - povika konobarica. - Pita jedan čovjek što bi da pojede.

- Nema ništa! - viče nevidljivi Meho.

- Nema ništa - saopćava kelnerica.

- Jer baš ništa? pitam ja.

- Pita čovjek jel’ baš ništa, opet će konobarica.

- Ima hladnog telećeg pečenja, odgovara nevidljivi.

Poslije pola sata konobarica donese jedno kilo i pola telećeg pečenja da boljeg nema. Donese i komad kruha od jedno pola kile. Kad je bilo plaćanje, ona gomila mesa koliko dvije flaše piva. Pitam konobaricu kako to da dvije flaše piva koštaju koliko pečenje, koliko kilo i pol telećeg pečenja!? 

- Meho, pita čovjek otkud da ovoliko meso košta koliko dvije flaše piva kad je pivo još malo pa kao voda?

- Pa nek pita, odgovara mirno Meho.

 

Ide, ide, pa stane

Poslije Tuzle, bogami, počela je da se formira kolona. Ne sluti na dobro. Vozači Fića su najprgaviji. Napadaju šlepere, stojadine, pezejce, sad je njihovo vrijeme, počinju oštre krivine, tu je Fićo rame uz rame i sa merdžom, jedino da ne prokuha.

Kompleksa više nema, ovdje ni Formula jedan ne pomaže. Započinje bespoštedna borba za svaki metar asfalta, a lijevi žmigavci stalno rade, tika, tika, tika. Kao da to nešto pomaže.

Ovdje, poslije Kladnja ne pomaže ni muška voda koju su neki i pili u kladanjskom motelu. Ovdje, na ovim serpentinama, ništa ne pomaže. Oni najpametniji su ostali u Šumskim dvorima gdje se već tri godine neprekidno okreću dva ražnja, dan i noć i noć i dan, na jednom prase, a na drugom jagnje, a vino i pivo hlade se u čistoj izvorskoj vodi.

Ljudi moji, braćo moja, drugovi moji, poštovani čitatelji!

Ako ste ikad vidjeli kornjaču ili bubašvabu sjetite se nas, na putu ka Olovu i poslije Olova, sjetite se nas automobilista na putu za more, za naše lijepo, plavo more! Šleperi natovareni balvanima, tek izrendanim daskama, rudom, mašinama, pa čak i dijelovima jednog pravog čeličnog mosta, kamioni, traktori s prikolicama, sve to u dužini od jedno dvadesetak kilometara i u oba pravca.

Deset kilometara na sat?

Pet kilometara na sat! Dajem riječ da smo putovali jedan sat pet kilometara! I, naravno, izgubili živce.

Svi smo izgubili živce, svi sem vozača šlepera koji su s visine gledali na nas, amatersku bulumentu koja se još i kočoperi. Tako je i došlo do incidenta.

Zajedno s ostalima i ja sam izgubio živce i krenuo u takozvano preticanje. Preticao sam tako jedno dvadesetak metara pa se iza zavoja pojavio šleper, kao kuća, natovaren balvanima. Stao sam i predao se sudbini. Šleper i ja, licem u lice. Onda je iz kabine šlepera izišao vozač jedno dva s dva metra i raširio ruke i šake kao lopate.

- Pa što sad da ti radim nesrećo jedna!? - povikao je. - Da te sameljem ili...

- Druže nemojte! - zavapili su ostali vozači u moju obranu. - Nije htio...

- Što nije ’teo? Zar ja da robijam za ovog glavonju! - riknu vozač šlepera dva s dva metra.

- Druže nemojte! - preklinjali su ostali vozači, te se vozač šlepera primiri i odustade od namjere da me samelje.

Nekako sam se, istina veoma neslavno, uvukao u svoju kolonu i tiho nastavio put ka moru, vozeći iza jednog kamiona natovarenog stokom, pet kilometara na sat.

Nešto kao veleslalom

Prave muke su počele tek kada smo prešli Sarajevo. Prvo smo se dobro najeli janjećeg pečenja sa hidroražnjeva koji su usput, sve do Mostara, obrazovali jednu novu šumu koje još nema na geografskim kartama.

Kada smo se tako okrijepili, nastavili smo vožnju. Mada smo brzo vozili put Mostara, prosjek oko petnaest kilometara na sat, pojavili su se novi neprijatelji, zamor i vrućina.

Toplotni udar samo što nije počeo da udara po koloni. Djeca su počela prvo da plaču, pa da povraćaju, punice su cijedile limune, svi smo užutjeli, a more je bilo daleko.

More je bilo daleko, ali je morska bolest počela već da uzima maha. Iz krivine u krivinu, na lijevo pa na desno, nešto kao veleslalom. A dole Neretva. Strah čovjeka da pogleda. Sunce ne zna što je dosta. U želucima vruće janjeće. I to smo izdržali.

Predvečer, potpuno iscrpljeni, neispavani, napola šlagirani, ugledali smo more, naše lijepo, plavo more. Nastala je neopisiva radost, kao da smo prešli Albaniju. Kolona je stala i svi su htjeli, onako obučeni i da skaču u more, u naše lijepo plavo more. Blizina mora dala nam je novu snagu.

Tada smo i ugledali čudnog putnika, jednog riđokosog mladića. Pješačio je s ruksakom na leđima. Nije stopirao. Jednostavno, giljao je peške i to mu je, svakako, pričinjavalo veliko zadovoljstvo.

Neki novi Diogen. Umjesto bačve - vreća za spavanje. Na glavi slamnati šešir. Blago njemu. On se ne boji defekta. Ne može ni da prokuha. Filozof čovjek.

Pored jedne slavine močimo ručnike i stavljamo ih na glave. Ručnici se dime.

Oko nas čempresi, agave, borovi, rascvjetani oleandri, kaktusi, žuto, zeleno, crveno, sve puno mirisa i sunca. I more pred nama, tu, na dohvat ruke. Zar da čovjek ne zaboravi onu muku koja se zove: put do mora...

Napisao: Dušan Savković (Duga, 1975.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara