POLOVICOM 1970-ih svi su bili svjesni problema koje donosi pretjerana upotreba cestovnih vozila, ali i predviđali kako će se rješavati problemi u budućnosti.

U suradnji s Yugopapirom donosimo viđenje iz 1974. godine u kojem se predstavljaju, za tadašnje vrijeme, najnaprednija prometna rješenja. 

Siječanj 1974: Automobil ugrožava sam sebe: naročito u velikim gradovima, preskup je, zagađuje zrak, zakrčuje promet... Današnji promet je sve bučniji, sve je više otrovnih tvari u zraku, sve češći su sudari. Zbog toga se ulažu veliki napori da se riješe problemi gradskog i međugradskog transporta...

Automobil i željeznica su dva stupa suvremenog kopnenog prometa. Prvi se koristi za prijevoz u gradovima i na kraćim međugradskim linijama, a drugi za masovni transport na dugačkim relacijama. Posljednjih desetljeća oni su stekli veliku popularnost, ali im stručnjaci ne predviđaju blistavu budućnost pa se zato trude da izmisle nove, savršenije mašine.

I željeznički transport preživljava teške dane. Vlakovi sve teže konkuriraju cestovnom, a pogotovo zračnom prometu. Treba li se u takvoj situaciji odreći automobila i željeznice? Naravno, ne! - kažu stručnjaci. Potrebno je jedino uvesti neke novine.

Automatizirani elektromobili

Znanstvenici prognoziraju da će se u drugoj polovini osamdesetih godina svuda proširiti zakoni o sprečavanju zagađivanja zraka. Onaj automobil kakav danas poznajemo morat će nestati. U početku će se klipni motori zamjenjivati rotacionim i parnim, a zatim će se omasoviti električni.

Takvi automobili već postoje. Najveći nedostatak današnjih elektromobila je ograničen doseg: 50 - 80 kilometara. No, danas se uveliko radi na razvoju gorivih ćelija u kojima se kemijska energija direktno pretvara u električnu. To je već realan put za stvaranje kompaktnih izvora energije velikog kapaciteta.

Osim toga, danas se radi i na razvoju novih baterija za punjenje (akumulatora). Njihov energetski kapacitet na jedinicu težine će biti 8-10 puta veći nego kod sadašnjih akumulatora. Vjerojatno će najrasprostranjenije biti baterije s elektrolitom u vidu paste. Koristit će kisik iz zraka, a vodik će se čuvati u vidu metalnih hidrida. Punjenje na stanicama će trajati ništa više nego punjenje benzinom.

U daljnjoj perspektivi predviđa se da vozila budu lišena bilo kakvih individualnih izvora energije. Duž ulica i cesta će biti položeni kablovi iz kojih će automobili, poput tramvaja i trolejbusa, primati električnu struju. Istovremeno će se preko kablova predavati komande, odnosno - upravljanje vozilom postat će potpuno automatizirano.

Na tome se danas već radi: razvijaju se električni uređaji za upravljanje, kočenje, otvaranje vrata, zatim automatski prigušivač farova, elektronski premosnici brzina...

Taksi bez vozača

U Tehničkom centru General Motorsa prikazan je automobil s "uprošćenim upravljačem". Mala ručica zamjenjuje volan, mjenjač brzina i pedalu za kočenje. Pokretanjem ručice vozač šalje signal kompjuteru veličine tranzistorskog prijemnika, koji uključuje potrebne mehanizme.

- Automobil 2000. godine će, zapravo, biti taksi bez vozača - tvrdi japanski stručnjak Takeshi Terada. - Kada izađete iz svog doma, doći ćete do najbliže stanice taksija. Vozilo je predviđeno za jednog do dva čovjeka, elegantno je, prozračno i komforno, jer je načinjeno od prozirne plastike. U specijalni prorez ćete staviti svoju kreditnu karticu, s naznakom mjesta kuda želite otići. Taksi će se lagano uputiti do prometnije ulice, gdje će razviti brzinu od 60 km/h i odvesti vas do autoputa. Centralni kompjuter preuzima sve faze upravljanja i umjerenom brzinom od oko 50 km/h, ali zato bez zadržavanja na raskršću, auto će vas najkraćim putem i najbrže odvesti do cilja putovanja.

Magnetski jastuk

Želja da se u željezničkom transportu dostignu što veće brzine postepeno dovodi do toga da kotač, jedno od najstarijih otkrića čovječanstva, postane nepoželjan. On je postao kočnica u nastojanju da se na zemlji postignu još veće brzine, slično kao što je u zračnom prometu "zastarjela" elisa.

Novu eru u željezničkom prometu otvorit će vlakovi na zračnom, odnosno magnetskom jastuku. Ispitivanje ekspresnih kompozicija na zračnom jastuku na željezničkoj pruzi kod Orleana, dužine 18 km, s kapacitetom od 80 putnika, pokazalo je da je ovakav sistem veoma pogodan za praktičnu upotrebu.

Zapadnonjemačka firma "Krauss-Maffei" konstruirala je, još 1969. godine, model željezničke kompozicije na elektromagnetskim osloncima (šinama), pokretan induktivnim motorom. Prošle godine je ova firma izvršila ispitivanje desettonske kompozicije na magnetskom jastuku. Slične eksperimente izvode i neke japanske i američke kompanije.

Eksperimentalna kompozicija je teška između 5 i 10 tona, dugačka desetak metara, a široka 2-3 metra. U donjem dijelu montiraju se uzgonski i pogonski magneti. Aluminijske šine oblika slova G pričvršćene su za zemlju. Kompozicija je opremljena specijalnim magnetskim regulativnim sistemom pomoću kojeg se između magneta i šina održava stalno rastojanje, odnosno uvijek ista debljina "magnetskog jastuka".

Voz se u toku stajanja oslanja na šine pomoću svoje četiri šasije. U pogon se stavlja startnim ključem, pri čemu se uključuju magneti i voz podiže uvis, prelazeći u stanje levitacije (lebdenja). Pogonski magneti ga, zatim, povlače naprijed i on veoma meko počinje kliziti na magnetskom jastuku. Prilikom zaustavljanja, magnetsko polje polako slabi i voz se lagano spušta na šine.

Višekatni transport

Da bi se rasteretio gradski promet, koji je već sada uveliko zagušen, a o budućnosti da i ne govorimo, stručnjaci predlažu "višekatni transport". Prije svega, potrebno je graditi viseću željeznicu, ili vozila na zračnom odnosno magnetskom jastuku koja bi se kretala po šinama izgrađenim desetak metara iznad zemlje. U velikim gradovima promet bi se obavljao na nekoliko nivoa ispod zemlje (kroz tunele) i na nekoliko nivoa iznad zemlje.

Viseća željeznica i vozovi koji se kreću po jednoj šini postoje u Francuskoj, Japanu, SAD-u, a razvijaju se u još nekoliko zemalja. Sistem CAT, na primjer, koji se gradi u Freiburgu (Njemačka), predstavlja čelične i armirano-betonske stupove visoke 8-10 metara, ispod kojih se kreću kabine s 2-3 sjedišta.

Brzina im iznosi 36 km/h, a planira se da na trasi dugačkoj 10,6 km svakog sata prođe 3800 kabina u jednom pravcu. Stanice će biti raspoređene na svakih 300 metara. Čitav sistem treba funkcionirati automatski.

Vjeruje se, i na tome stručnjaci već rade, da će i podzemna željeznica primijeniti kretanje na zračnom ili magnetskom jastuku.

Automobilski promet će biti preorijentiran na vozila s nebenzinskim motorima (para, vodik, električna energija, ili nešto četvrto). Iznad uličnog nivoa će se graditi šine po kojima će se kretati gotovo bešumna vozila, ili tuneli od čvrstog providnog materijala kroz koje će kliziti čitave kompozicije. Promet će biti rasterećen prebacivanjem na više nivoa, uključujući i nivoe pod zemljom.

Eto, to su ideje na kojima se uveliko radi i koje mnogo obećavaju.

Tekst: G. Vučković (Novi Čik, 1974.)