DOJAVA je stigla 2017. iz Alme u Kansasu, od kućanice Eileen Umbehr. Pitala je Joea Sextona, iskusnog istraživačkog novinara koji je radio za The New York Times i ProPublicu, zanima li ga istina o dvostrukom ubojstvu u Topeki.

Karen Harkness, kći moćnog lokalnog poduzetnika, i njezin dečko Mike Sisco, razvedeni otac dvoje djece, ubijeni su u noći 7. srpnja 2002. Vlasti su bile uvjerene da je ubojica Siscova bivša supruga Dana Chandler, koja je uhićena, osuđena i proglašena krivom za dvostruko ubojstvo. Sexton je smatrao da je slučaj zaključen i pristojno je odbio ponudu.

Umbehr mu je, međutim, nastavila pisati. Ponekad bi u tjedan dana poslala deset mailova, zatim dva tjedna ne bi bilo ničega, a onda bi u jednom danu stiglo 25 poruka punih sudskih spisa, balističkih izvještaja i vlasničkih listova. Broj poruka narastao je s nekoliko stotina na tisuće. Sexton se dvoumio treba li je prijaviti policiji ili angažirati zbog njezine upornosti.

U međuvremenu su Eileen i njezin suprug Keen, odvjetnik, već godinama o vlastitom trošku istraživali slučaj i radili u korist Dane Chandler. Tada je stigao email broj 2714. U njemu je Eileen objasnila da je Vrhovni sud Kansasa ukinuo presudu protiv Chandler, što je iznimno rijetka odluka. Sexton joj je kratko odgovorio: "Možda bih vas ipak trebao posjetiti."

Tih šest riječi pokrenulo je priču koja je sada tema trodijelnog dokumentarca "A Killer Story", čije je prikazivanje na HBO-u počelo 10. rujna. Serija prati Sextona i uporni bračni par koji ga je angažirao, a koji uopće nije poznavao Danu Chandler kada je preuzeo njezin slučaj.

Dokumentarac istražuje okolnosti smrti Siscoa i Harkness te sudski proces protiv Chandler. Ona je prvi put osuđena 2012., novo suđenje dobila je 2018., a postupak iz 2022. završio je bez presude jer se porota nije mogla usuglasiti. Konačno, 2025. godine ponovno je proglašena krivom.

Seriju je režirao Matthew Galkin, a izvršni producenti su Joshua Levine te oskarovci Dan Cogan, Liz Garbus i Jon Bardin iz produkcijske kuće Story Syndicate. Materijal je sniman tijekom posljednjih šest godina slučaja i objašnjava kako se došlo do konačne presude, ali ne nudi konačne odgovore. Dublja tema serije zapravo je pojam uvjerenja: kako se detektivi, tužitelji i publika čvrsto drže svojih teorija i kakve to posljedice može ostaviti.

Levine kaže da ih je projektu privukla golema količina materijala prikupljena i prije nego što su se uključili. "Postojala su dva desetljeća povijesti prije našeg dolaska, s toliko slojeva koji nadilaze sam zločin", izjavio je za TIME. Ti slojevi nastali su u interakciji medija i bračnog para čija je posvećenost, unatoč velikim osobnim troškovima, stalno utjecala na tijek slučaja.

Zločin iz strasti?

Činjenice o događajima od 7. srpnja 2002. prilično su jasne. Harkness i Sisco proveli su večer u kasinu, gdje su ih nadzorne kamere snimile pri odlasku oko 1:30 ujutro. Kući su stigli prije 3 sata. Otac Karen Harkness kasnije je pronašao njihova tijela. Oboje su imali više prostrijelnih rana.

Istražitelji su odmah isključili pljačku kao motiv. Gotovina je bila na vidljivom mjestu i u Siscovu novčaniku, a Karen je i dalje nosila nakit. Na čahurama nije bilo otisaka prstiju, nije bilo svjedoka, a oružje nikada nije pronađeno. Streljivo je, međutim, bilo specifično: podzvučni meci izraelske proizvodnje koji se najčešće koriste u oružju tipa Uzi. Ray Lundin, tadašnji istražitelj, u dokumentarcu navodi da je prizor upućivao na zločin iznimne okrutnosti, vođen snažnim emocijama.

Siscova obitelj odmah je posumnjala na njegovu bivšu suprugu. Dvoje ljudi koji su živjeli šezdesetak kilometara dalje i pratili vijesti o slučaju s vremenom su došli do drugačijeg zaključka. Dana Chandler bila je u teškoj situaciji nakon problematičnog razvoda poslije 15 godina braka, obilježenog njezinim problemima s alkoholom. Sisco je dobio kuću i skrbništvo nad djecom, a ona je morala plaćati alimentaciju.

Kasnije je magistrirala računovodstvo, prestala piti i preselila se u Denver, oko 870 kilometara od Topeke. Kada ju je detektiv Richard Volle nekoliko dana nakon ubojstava ispitao, detaljno mu je opisala svoje aktivnosti 6. srpnja, među kojima i odlazak u trgovinu autodijelovima. Nije spomenula da je, prema računima, kupila i dvije kante za gorivo od po 20 litara. Na temelju toga istražitelji su razvili teoriju: s toliko goriva, vozač je mogao prijeći put od Denvera do Topeke i natrag bez zaustavljanja.

Gotovo deset godina to je bila samo teorija. Okružni tužitelj Robert Hecht odbijao je podići optužnicu jer, kako objašnjava u seriji, nitko nije mogao potvrditi da je Dana bila u Topeki u vrijeme ubojstava. Njegovi nasljednici na funkciji imali su drugačije mišljenje. Vlasti su uhitile Danu Chandler u Oklahomi 2011. godine, a u ožujku 2012. poroti u Topeki trebalo je samo 83 minute da je proglasi krivom za dva ubojstva. Osuđena je na dvije uzastopne doživotne kazne, odnosno najmanje 100 godina zatvora.

Na suđenju je tužiteljica Jacqie Spradling rekla poroti da je Sisco ishodio zabranu prilaska protiv Dane zbog zlostavljanja, a detektiv Volle je to potvrdio u svom svjedočenju. Kada je Keen Umbehr, koji je u međuvremenu postao Danin pravni istražitelj, pokušao pronaći taj dokument, nije uspio. U dokumentarcu kaže kako vjeruje da je tužiteljstvo izmislilo postojanje zabrane kako bi Danu prikazalo kao opasnu osobu.

Vrhovni sud Kansasa kasnije je utvrdio da takva sudska zabrana nikada nije postojala. U travnju 2018. suci su ukinuli obje osuđujuće presude, ali su istodobno zaključili da su posredni dokazi dovoljni za novo suđenje, pa Dana nije puštena na slobodu.

Tužiteljica Spradling snosila je posljedice. Keen je 2016. protiv nje podnio etičku prijavu, a disciplinsko povjerenstvo je pet godina kasnije preporučilo oduzimanje licence. U svibnju 2022. Vrhovni sud Kansasa trajno joj je zabranio rad u odvjetništvu.

Dva neočekivana saveznika

Tijekom dva desetljeća, bračni par Umbehr uložio je u ovaj slučaj gotovo sve što je imao. To otvara pitanje na kojem Galkin djelomično temelji seriju: zašto su bili toliko posvećeni? "Posvetili su svoje živote i žrtvovali financijsku sigurnost da bi branili nekoga koga na početku uopće nisu poznavali", kaže Galkin za TIME.

Naizgled, njih dvoje su neobičan odabir za borce za pravdu. Bili su par još od srednje škole i živjeli su u Almi. Keen je do 1989. radio kao smetlar i istodobno pisao kritičke kolumne za lokalne novine. Kad su mu lokalne vlasti otkazale ugovor, što je on protumačio kao osvetu za svoje tekstove, podnio je tužbu. Vrhovni sud SAD-a 1996. godine presudio je u njegovu korist i time potvrdio da su neovisni suradnici zaštićeni od vladine odmazde zbog slobode govora.

Kasnije je završio pravo i otvorio ured. Eileen, koja je oduvijek voljela kriminalističke priče, u dokumentarcu objašnjava da je njezina motivacija vjerska i proizlazi iz biblijske upute da treba govoriti u ime onih koji to ne mogu. Nakon što je Dana osuđena 2012., Eileen joj je pisala sve dok nije pristala na susret. Keen je postao njezin pravni istražitelj, s vremenom zatvorio svoj ured, a par je prodao 200 hektara obiteljske zemlje kako bi se u potpunosti posvetili slučaju.

Oboje su bili uvjereni da je Dana nevina. Levine objašnjava da su ubrzo shvatili da poznaju zeta jedne od žrtava, Karen Harkness. Smatrali su da je on mogao počiniti ubojstvo i da ga nitko nije temeljito istražio. Njihova sumnja prema čovjeku kojeg su poznavali javila se još 2002., devet godina prije nego što je država uopće optužila Danu. Tek nakon toga razvili su čvrsto uvjerenje u njezinu nevinost.

Dlaka na čahuri

Čovjek na kojeg su sumnjali bio je Jeff Sutton, suprug Karenine kćeri Erin i bivši tužitelj okruga Wabaunsee. Bračni par Umbehr sastavio je dosje od 200 stranica o Suttonu. U njemu su naveli da ima povijest nasilja, pristup kući, saveznu dozvolu za trgovinu oružjem i da je imao neobičan dogovor koji mu je omogućavao da uzima zaplijenjeno oružje iz policijskog skladišta kao naknadu za rad.

Keen je vjerovao da je jedno od nestalih oružja bio Uzi, a zamjenica šerifa potvrdila mu je da je osobno vidjela Suttona s takvim oružjem. Par je svoj dosje poslao gotovo svim policijskim agencijama u Kansasu, ali nitko nije reagirao.

Željeli su usporedbu DNK uzoraka. Jedini fizički dokaz u slučaju bila je jedna dlaka pronađena na čahuri u spavaćoj sobi. Tužitelji su je testirali tek neposredno prije suđenja 2012. godine. Rezultati se nisu podudarali ni sa žrtvama, ni s Danom Chandler. Keen je razvio teoriju: čahure izlijeću udesno, pa bi se desna podlaktica ljevorukog pucača nalazila točno iznad putanje vruće čahure, koja je mogla oprljiti dlaku.

Da bi teorija imala smisla, Sutton je morao biti ljevak. Eileen je pronašla novinsku fotografiju na kojoj on potpisuje prisegu lijevom rukom. Pozvali su se na zakonsku odredbu koja građanima dopušta podnošenje takvih zahtjeva i od suca uspjeli ishoditi nalog za Suttonovo DNK testiranje.

Sutton je, na iznenađenje mnogih, pristao na intervju za dokumentarac. U njemu je bio jasan - negira bilo kakvu povezanost s ubojstvima i tvrdi da Keen gaji animozitet prema njemu još od kraja 80-ih. Nijedna policijska agencija nikada ga nije smatrala osumnjičenikom. Kada su stigli rezultati, pokazalo se da dlaka s čahure nije njegova. Unatoč tome, supružnici Umbehr ostali su sumnjičavi.

Suđenje bez kraja

Galkin i Levine nisu znali kako će se, i hoće li se uopće, ova priča rasplesti. Produkcija je počela prije drugog suđenja, što je značilo da su se filmaši obvezali pratiti slučaj kojem se nije nazirao kraj.

Rasplet je dolazio u fazama. Prvi se dogodio u ljeto 2022., kada je tužitelj Charles Kitt na početku suđenja priznao ono što je obrana tvrdila 20 godina: "Ovaj slučaj ne počiva na DNK dokazima, dlakama ili otiscima prstiju. Počiva na ljubomori, bijesu i opsesiji." Porota se nakon šest dana vijećanja nije uspjela dogovoriti - sedmero je bilo za osudu, petero protiv.

Tjedan dana nakon svjedočenja, jedna od svjedokinja, susjeda Terri Anderson, razgovarala je sa Sextonom, koji joj je pred kamerama pokazao službene spise. Tvrdila je da je te noći čula pucnjeve, vidjela lice za koje vjeruje da pripada Dani i da je zvala policiju.

Međutim, zapisi o tom pozivu ne postoje. Snimke iz kasina pokazale su da su žrtve bile žive dugo nakon vremena koje je navela. "Sada preispitujem samu sebe. Jesam li nešto krivo zapamtila?", rekla je u dokumentarcu.

Sama svoja odvjetnica

Tužitelji su odlučili pokrenuti i treće suđenje protiv Dane, a slučaj je prebačen u gradić Westmoreland. U veljači 2025., neposredno prije početka, Dana je otpustila odvjetnike i odlučila se braniti sama. Nikada prije nije svjedočila, a sada je sama vodila cijelu obranu. Pritom je ispitivala i vlastitu djecu, koja su svjedočila u korist optužbe. "Nevjerojatno je vidjeti majku kako na trećem suđenju ispituje vlastitu kćer", komentirao je Levine.

Dana je danima na klupi za svjedoke iznosila svoju životnu priču: o djetinjstvu, braku koji je opisala kao "toksičan i slomljen" te o borbi s alkoholom. Tijekom unakrsnog ispitivanja, tužiteljstvo ju je suočilo s različitim verzijama događaja - onom koju je ispričala policiji, onom o kampiranju koju je dala prijatelju i verzijom koju je sada iznijela pred porotom. Tužitelj Kitt u završnoj je riječi poručio da se ovdje ne radi o osveti, nego o kontroli.

Dana je, s druge strane, podsjetila porotu da ne postoje dokazi da je bila u Topeki niti da je ikada posjedovala oružje kalibra 9 mm. Poroti je ovaj put trebalo samo nekoliko sati da donese odluku. Proglasili su je krivom po obje točke optužnice.

Galkin smatra da je njezina odluka da se sama brani bila pogrešna: "Gledate nekoga kako propušta priliku da ne provede ostatak života u zatvoru." Osuđena je na dvije uzastopne doživotne kazne, s mogućnošću pomilovanja tek nakon 50 godina.

Pitanja koja ostaju

Ako autore filma pitate za konačan sud, dobit ćete samo izraz nesigurnosti. "Josh i ja ni nakon sedam godina nismo sigurni je li ona to učinila ili nije", kaže Galkin. Nedostatak fizičkih dokaza stalno ga vraća na početak. "Taman kad se uvjerite da je kriva, zapitate se - ali kako je to izvela? Morala bi izvesti savršeno ubojstvo."

Godinama se u cijeloj priči nije čuo Danin glas. Tek kada je preuzela vlastitu obranu, filmaši su čuli njezinu stranu priče, no porota ju je odbacila. Sexton je primijetio da su "poznavanje vlastite priče i njezino uspješno dokazivanje na sudu dvije potpuno različite stvari".

Levine želi da gledatelji završe seriju s istim pitanjima koja on i Galkin i dalje postavljaju sami sebi. Galkinova želja protivi se pravilima žanra: on želi da publika prihvati slučaj koji je "prekrasno nezadovoljavajući". To je neobična, ali iskrena ambicija.

Više od dva desetljeća potrage za sigurnom istinom dovelo je do tri suđenja i razorilo obitelj koju nikakva presuda ne može popraviti. Iako nas kriminalistički žanr uči da očekujemo jasan odgovor, "A Killer Story" od gledatelja traži da nauče živjeti bez njega.