"UMRI muški na brodu" najkraći je i najpopularniji način da se ukratko opiše novi film Jasona Stathama "Pobuna" ("Mutiny"), pri čemu problem s ovom kratkom sintagmom nije, kao što je inače često slučaj, u tome da film simplificira, već što mu dodaje značenja koja zapravo nema.

Iako se Statham već desetljećima trudi popuniti mjesto ispražnjeno odlaskom Brucea Willisa na bolovanje, kao i približavanjem nekih drugih akcijskih heroja zasluženoj mirovini, jednostavno je nepristojno stavljati u istu rečenicu njegove recentne filmove s klasicima kao što je "Umri muški". 

Statham je sam sebi najveći neprijatelj

Kad već ne mijenja lik koji glumi, a to je redovito neki bivši policajac/specijalac/marinac, Statham makar uredno mijenja mjesto radnje. Ovaj se put poslužio scenarijem koji se radno zvao "Ship", a zamišljen je kao nastavak filma "Plane" s Gerardom Butlerom. Kad je Butler odustao od nastavka, projekt je prerastao u samostalan film, a Statham ga je preuzeo, preradio i realizirao kao prvi film svoje nove produkcijske kuće Punch Palace Productions.

Statham tako pomalo ispada sam svoj najveći neprijatelj: prečesto se zadovoljava drugorazrednim projektima, a ovdje je još uzeo i onaj od kojega je netko drugi odustao. Uz to, nije ga pratila ni sreća pa je film najveći publicitet dobio nakon što je greškom osvanuo na Amazonovoj platformi Prime Video.

Dva dana uoči početka prikazivanja u kinima, umjesto trailera je na Primeovu stranicu postavljen cijeli film, no iako je to brzo uočeno i ispravljeno, film je već procurio gdje ne bi trebao, što mu zasigurno nije pomoglo u kinima. Sreća u nesreći je što se to dogodilo baš ovom filmu koji bi, i bez te afere, teško postigao neki uvjerljiviji rezultat u kinima.

U "Pobuni" Jason Statham igra bivšeg specijalca Colea Reeda koji radi kao privatni zaštitar jednog bogatog vlasnika brodarske kompanije.  Cole ne samo što nije uspio spriječiti ubojstvo svog poslodavca koje se dogodilo upravo pred najavljenu prodaju kompanije, nego je i sam optužen kao ubojica, pa bježi, odlučan pronaći naručitelje ubojstva. Trag ga vodi na brod za prijevoz kontejnera na kojemu će otkriti da se u pozadini ubojstva krije krijumčarska organizacija. 

Dva neupadljiva negativca

Netipično za Stathamove filmove, ovdje se pojavljuje i lik atraktivne treće časnice (Annabelle Wallis) koja će mu, neočekivano, pomoći u razračunavanju s negativcima. Ono što je, međutim, veliki nedostatak filma jest što su ti negativci iznimno neupečatljivi i nekarizmatični.

Pa nije valjda da scenaristi Lindsay Michel i J.P. Davis nisu čuli za staro i već otrcano, ali još uvijek funkcionalno pravilo koje kaže da je film onoliko dobar koliko je zanimljiv njegov negativac. Kad bi to bio jedini kriterij, "Pobuna" bi s dva neupadljiva negativca - koji bi u svakom iole boljem filmu stradali na samom početku, u prolazu i prije nego što bi nam rekli kako se zovu - zaista loše prošla. 

Određene poteškoće gledatelju bi mogao predstavljati i naslov budući da nikakve pobune u filmu nema. Ima obračuna i osvete, no pobune teško, a jedino objašnjenje koje mi pada na pamet jest da su autorima prve asocijacije na filmove koji se događaju na brodu "Pobuna na brodu Bounty" i "Pobuna na brodu Caine" pa im se naslov učinio baš potaman.

Mnogo veće poteškoće predstavlja lijenost scenarista da opravdaju ključne događaje na platnu, od Coleova odlaska na brod koji nije posve jasno obrazložen, zatim ekspresno udruživanje Stathama i Wallis u buddy-buddy tandem koje se događa doslovno na prvi pogled, bez dodatnih objašnjenja, ili pak bizarne uloge američke mornarice koja ovdje nije ni izbliza tako efikasna kao što je u vesternima američka konjica. 

Nepamtljivo

Uz sve navedeno, "Pobuna" nije film koji ćemo pamtiti po nekom zvučnom Stathamovom one-lineru, nema tu trešerske zajebancije u stilu "Next time I’ll deflate all your balls" (iz "The Expendables") ili "I'm Gonna Make This Thing Bleed" (iz "Meg"), vidi se da scenaristi nemaju onaj trešerski nerv koji ovakve filmove čini šarmantnima. Nitko od "Pobune" ne očekuje Fellinija, ali malo više odmaka i humora dobro bi došlo.

Kad smo već kod Fellinija, pada mi na pamet da bi možda bilo vrijeme da redefiniramo poziciju Jasona Stathama iz B štemera u pravog filmskog autora. Naime, iako sam nije ni scenarist ni redatelj, tek povremeno producent, nema sumnje kako njegova filmografija predstavlja rijetko konzistentan niz filmova koje gledatelji prepoznaju već nakon pet minuta, lakše nego što prepoznaju Hitchcockove. 

Iako mijenja redatelje kao čarape, Stathamovi filmovi uvijek su isti i nesumnjivo baš Stathamovi. Tematski, stilski, dramaturški, vrijednosno, vizualno, tonalno - to su manje-više isti filmovi.

Šteta što osim same konzistencije rijetko sadrže i neke druge kvalitete. Primjerice, scenarij s kojim bi redatelji mogli učiniti nešto više osim da što efektnije raskadriraju Stathamovo masakriranje zločestih momaka.

S obzirom na izuzetno nisku razinu pameti, mašte i dramaturške pismenosti koju, čak i za Stathamove filmove, nudi scenarij "Pobune", sreća je što se iza kamere našao francuski redatelj Jean-François Richet, solidan žanrovski zanatlija kojega je Statham izgleda preuzeo zajedno sa scenarijem projekta "Ship".

Naime, Richet je režirao "Plane" pa je trebao i nastavak, no mi ga bolje poznajemo po jako dobrom biografskom krimiću "Mesrine: Državni neprijatelj br. 1", a zatim i po ne posve uspjelom, ali ni posve lošem remakeu čuvenog "Napada na policijsku stanicu". 

Richet zaista zna znanje, ne oslanja se previše na CGI efekte, niti na drhtavu kameru, već uspijeva zbivanja predočiti relativno pregledno, uvijek znamo tko koga cilja vatrenim, a tko koga ubada hladnim oružjem, što u suvremenim akcijskim filmovima nije malo postignuće.

Iako se Statham veći dio filma provlači kroz uske brodske hodnike i koridore između kontejnera, te se uspinje i spušta ljestvama i cijevima, film uspijeva zadržati dinamiku i napetost sve do samog kraja. Kad već nije pametan, barem nije dosadan. 

Ocjena: 2,5/5