STARIJE žene koje svaki dan prijeđu oko tri kilometra, što je mnogo manje od 10.000 koraka, cilj koji si mnogi zadaju, mogu živjeti dulje od manje aktivnih vršnjakinja, pokazuje američko istraživanje.

Mnogi ljudi nastojeći postići zdravu težinu i ostati u formi, postave dnevni cilj od 10.000 koraka uglavnom zato što koriste uređaje koji su zadali takav cilj, navode znanstvenici u radu objavljenom u časopisu JAMA Internal Medicine.

Autori napominju da ne postoje dokazi da je takav cilj idealan za svakoga i dodaju da je nejasno i koliko intenzitet i brzina hodanja utječu na zdravstvenu korist svakog koraka.

Za potrebe sadašnje studije znanstvenici su obuhvatili gotovo 17.000 žena u 70-im godinama koje su nosile akcelerometre, uređaje koji bilježe kretanje, najmanje četiri dana kako bi se pratio broj koraka i intenzitet fizičke aktivnosti.

Prosječno su ispitanice prešle 5499 koraka dnevno, odnosno oko 4 kilometra. Ispitanice su praćene prosječno 4,3 godine i u tom razdoblju umrlo je njih 504.

U usporedbi sa ženama koje su prehodale prosječno najviše 2718 koraka dnevno, one koje su prehodale najmanje 4363 koraka imale su 41 posto veće izglede da umru.

“Čak i umjereni broj koraka povezan je s nižim mortalitetom”, kaže voditelj istraživanja dr. I-Min Lee s harvardskog medicinskog fakulteta i ženske bolnice Brigham u Bostonu.

“Što je više koraka dnevno, to je niža stopa smrtnosti do praga od oko 7500 koraka dnevno, a iznad tog praga nije uočeno daljnje smanjivanje stope smrtnosti”, kazao je Lee. “Kod ovih žena utjecaj nije imala brzina nego broj koraka”, dodao je.

Podaci akcelerometra pokazali su da je najveća brzina hoda bila 92 koraka u minuti, a na razini pola sata šetnje brzina je bila 58 koraka u minuti.

Za jednosatnu šetnju, u kojoj se prijeđe četiri kilometra, potrebno je prijeći sto koraka u minuti.

Dok se prvotno činilo da je intenzitet hodanja povezan s nižim mortalitetom, ta je veza nestala kad su znanstvenici uzeli u obzir ukupni broj koraka dnevno. To sugerira da je broj koraka, a ne intenzitet važniji za dugovječnost starijih žena.

Na početku studije žene su bile prosječno stare 72 godine.

Nošenje akcelerometra pokazalo je da su 51 posto promatranog vremena žene mirovale, a 46 posto vremena se kretale brzinom manjom od 39 koraka u minuti.

Tek tri posto vremena provodile su krećući se brzinom od najmanje 40 koraka u minuti, što je brzina za koju je potreban veći napor.

Studija nije bila kontrolirani eksperiment čiji je cilj bio dokazati utječe li i kako intenzitet koraka na rizik od smrti kod tih žena. Također, nije odgovorila na pitanje je li veća vjerojatnost da su zdravije žene u odnosu na one manje zdrave bile aktivnije, što bi djelomično objasnilo vezu većeg broja koraka i niže stope smrtnosti.

Unatoč ograničenjima studije, rezultati su “dobra vijest za starije osobe kojima je teško brzo hodati”, kaže Keith Diaz, znanstvenik sa sveučilišta Columbia u New Yorku koji nije bio sudionik istraživanja.

“Svaka je šetnja bolja od mirovanja”, kazao je Diaz. “Čak i s manjim brojem koraka vaš se rizik od smrti snažno smanjuje.”

“Za one koji imaju problema s hodanjem, druga istraživanja pokazuju da svaki oblik aerobnih aktivnosti pridonosi zdravlju”, kaže Diaz.