ŠKOLSKI ručak negdje znači topli obrok koji se kuha u samoj školi, negdje kutiju s hranom koju djeca donose od kuće, a negdje tek sendvič i voće. Ono što se nalazi na školskom stolu uvelike ovisi o zemlji, kulturi i načinu na koji je organizirana prehrana učenika.

Prema podacima Svjetskog programa za hranu (WFP), najmanje 466 milijuna djece u svijetu danas sudjeluje u nekakvom programu školskih obroka. Broj djece obuhvaćene takvim programima porastao je za gotovo 80 milijuna u odnosu na 2020. godinu. Školski obrok pritom nije samo pitanje gladi - za mnogu djecu on je važan dio svakodnevne prehrane, a države ga sve više koriste i kao alat za poboljšanje zdravlja i prehrambenih navika. 

No sadržaj tanjura razlikuje se gotovo jednako kao i same zemlje.

U Japanu se ručak jede kao dio školskog dana

Japan ima jedan od najprepoznatljivijih sustava školske prehrane. Učenici u mnogim školama dobivaju pripremljen, uravnotežen obrok koji se najčešće sastoji od nekoliko komponenti - primjerice riže, juhe, ribe ili drugog izvora proteina te povrća.

Posebnost japanskog sustava nije samo u tome što djeca dobivaju kuhani obrok. Ručak je povezan i s učenjem o prehrani, odgovornosti i kulturi jedenja. Učenici u nekim školama sudjeluju u posluživanju hrane i pospremanju nakon obroka, pa školska prehrana postaje dio svakodnevne nastave i školskih navika.

Takav pristup pokazuje da školski ručak ne mora biti samo pauza između dva sata. Može biti i prilika da djeca nauče što jedu, odakle hrana dolazi i kako izgleda uravnotežen obrok.

Od francuskih menzi do indijskih kutija za ručak

U Francuskoj školski ručak često izgleda poput pravog obroka u nekoliko slijedova. Na jelovniku se mogu naći povrće ili salata, glavno jelo, prilog, sir ili mliječni proizvod te voće ili desert. Naglasak je na raznolikosti i namirnicama koje su dio francuske prehrambene kulture.

U Francuskoj školska kantina (la cantine) nije samo mjesto na kojem djeca na brzinu nešto pojedu, već se smatra dijelom njihova obrazovanja. Ručak je osmišljen tako da djeca kroz svježe pripremljene obroke od više sljedova uče o kulturi prehrane, pravilnoj prehrani i upoznavanju različitih okusa.

Prema zakonskim pravilima, tradicionalni jelovnik od četiri slijeda - predjelo, glavno jelo, sir i desert - mora redovito uključivati ekološke i lokalno nabavljene namirnice te zadovoljiti stroge prehrambene standarde.

Jela poput moules-frites, odnosno dagnji kuhanih na pari sa začinskim biljem i posluženih s hrskavim pomfritom, djecu odmalena upoznaju sa svježim morskim plodovima, raznovrsnim okusima i lokalnom kulinarskom tradicijom. Na taj način razvijaju odnos prema hrani i naviku uživanja u kvalitetno pripremljenim jelima.

Ova snimka je nastala u jednoj javnoj osnovnoj školi u francuskoj regiji Haute-Savoie, gdje oko 500 učenika u dobi od 6 do 11 godina svakodnevno jede ovako pripremljene, svježe obroke.

U Indiji je slika drukčija. U mnogim školama djeca dobivaju tople obroke kroz državne programe prehrane, dok dio učenika u školu donosi vlastiti tiffin - metalnu ili plastičnu kutiju s hranom pripremljenom kod kuće. U njoj se mogu naći riža, dal, povrće, chapati ili druga jela karakteristična za regiju iz koje dijete dolazi.

Razlike nisu samo stvar ukusa. Školski obroci u mnogim zemljama imaju i važnu socijalnu ulogu. Za djecu iz siromašnijih obitelji škola može biti mjesto na kojem će dobiti jedan od najvažnijih obroka u danu. UNICEF i WFP upravo zato školsku prehranu smatraju važnim dijelom borbe protiv pothranjenosti, ali i načinom da djeca dobiju kvalitetniju prehranu tijekom školskog dana. 

U Italiji tjestenina, u Finskoj juha i salata

Školski obroci razlikuju se i među europskim zemljama. U Italiji se na školskim jelovnicima često mogu pronaći jela poput tjestenine ili riže, povrće, voće i drugi jednostavni obroci prilagođeni djeci. U Finskoj je školski ručak tradicionalno organiziran tako da učenici svakodnevno imaju pravo na besplatan topli obrok, uz koji se često poslužuju salata, kruh i mlijeko ili voda.

U Švedskoj također postoji dugogodišnja tradicija besplatnih školskih ručkova, a jelovnici uključuju raznolika kuhana jela, povrće i vegetarijanske opcije.

Razlike su vidljive i izvan Europe. U Južnoj Koreji školski ručak često uključuje rižu, juhu, povrće i nekoliko manjih priloga, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama na pladnju mogu naći sendviči, tjestenina, pizza, voće i povrće. Unatoč velikim razlikama, cilj je uglavnom isti - djeci osigurati obrok koji će ih zasititi i osigurati im energiju za ostatak školskog dana.

Negdje su na tanjuru voće i povrće, a negdje i dalje ima previše prerađene hrane

Iako se školski programi diljem svijeta sve više usmjeravaju na kvalitetniju prehranu, situacija nije idealna svugdje. Globalno istraživanje školskih programa prehrane pokazalo je da većina programa nudi barem neke nutritivno vrijedne namirnice: mahunarke se pojavljuju u 76 posto programa, lisnato zeleno povrće u 69 posto, voće u 61 posto, a jaja u 46 posto programa.

Istodobno, dio školske ponude uključuje i manje poželjne namirnice. Prerađeno meso nudi se u četvrtini analiziranih programa, slatkiši i sladoled u oko petine, a pržena hrana također u gotovo petini programa. U 14 posto programa dostupna su i zaslađena pića. 

To je posebno važno u trenutku kada se prehrambene navike djece mijenjaju. UNICEF je objavio da je 2025. globalna prevalencija pretilosti među djecom školske dobi i adolescentima prvi put premašila prevalenciju pothranjenosti u obliku premale tjelesne težine. Istodobno su djeca sve više izložena jeftinoj i agresivno oglašavanoj ultraprerađenoj hrani i zaslađenim pićima. 

Zato školski ručak danas nije samo pitanje toga hoće li dijete biti sito do kraja nastave. On može oblikovati prehrambene navike koje će dijete nositi sa sobom godinama. Od japanske zdjelice riže i juhe, preko francuskog višedijelnog obroka do indijskog tiffina, ono što djeca jedu u školi često govori puno i o kulturi, ali i o tome koliko neka država ozbiljno shvaća prehranu najmlađih.