"Prije nekoliko godina sam putovao iz Los Angelesa u Singapur (putovanje traje preko 16 sati). Visok sam lik (oko 190 cm) pa nemam baš previše mjesta na sjedalu u drugom razredu. U većini zrakoplova je prostor poprilično ograničen pa mi koljena uvijek budu prilijepljena uz sjedalo ispred. Osoba koja sjedi ispred mene zbog toga ne može nasloniti gornji dio sjedala kako bi joj položaj bio udobniji. To obično nije problem kada ljudi vide da zbog manjka prostora nemam izbora.

Međutim, ovaj put je bilo drukčije. Muškarac koji je sjedio ispred mene uporno je pokušavao nasloniti svoje sjedalo, no naravno nije uspio. Odmah se okrenuo i bahato pitao hoću li mu dopustiti da spusti svoje sjedalo.

Rekao sam da bih to rado učinio, ali da nažalost nije moguće. Obećao sam da ću mu dati što više prostora, no on nije bio zadovoljan mojim odgovorom te se razljutio i počeo gurati moja koljena sjedalom. Boljelo je pa sam ga zamolio da prekine, a on je odgovorio: 'Prekinut ću kada naslonim svoje sjedalo.'

Odlučio sam malo pričekati da mu dosadi. Nakon 10-15 minuta je zvao stjuardesu i zatražio drugo mjesto. Ona mu je rekla da je avion popunjen i da će se morati strpjeti. Nakon toga je zatražio razgovor s pilotom! Došao je kopilot i pitao 'Želite li doći u prvi razred?' Ovaj je odmah ustao i počeo mrmljati nešto tipa "Konačno... mrmlj mrmlj.", no kopilot ga je odmah zaustavio i rekao 'Gospodine, sjednite. Nisam Vas pitao.'

Kopilot se ponovno okrenuo prema meni te ponovio 'Želite li sjediti u prvom razredu?'

Moram priznati da nikad u životu nisam vidio nekoga toliko bijesnog kao ovog muškarca koji je počeo još više kukati dok sam prolazio kraj njega i išao prema prvom razredu s besplatnom hranom i pićem."