NOVA HBO-ova hit serija "Černobil" opisuje istinitu priču o nuklearnoj eksploziji u Ukrajini 1986. godine. Iako je u kratkom vremenu privukla milijune gledatelja diljem svijeta, serija nije prikazala priču potpuno onakvom kakva je. Business Insider otkrio je 12 stvari koje je HBO promijenio u priči.

Donald Sumpter, glumac koji je u "Igri prijestolja" glumio Maestra Luwina, u "Černobilu" glumi starijeg boljševika Zharkova. Ispostavilo se kako je taj lik zapravo izmišljen. Također, njegov govor u kojem poziva službenike da ne izazivaju uzbunu zbog nesreće je izmišljotina.

Černobil je dosad najveća nuklearna nesreća, ali prema Janu Haverkampu, stručnjaku za nuklearnu energiju u Greenpeaceu, usporedba Černobila i Hirošime koju je Legasov u seriji istaknuo baš i nema smisla. On je rekao: "Vatra koju promatramo vlastitim očima zrači gotovo dvostruko više od onog zračenja uzrokovanog bombom u Hirošimi." Bomba koja je pogodila Hirošimu bila je toliko razorna zbog broja ljudi koji su izravno izloženi zračenju. U Černobilu, s druge strane, radioaktivni materijal ulazi u atmosferu i raspršuje se pa su njegovi učinci na zdravlje manje izravni, ali dugoročniji.

U drugoj epizodi helikopter se sruši prilikom leta preko otvorenog reaktora. Pad helikoptera se stvarno dogodio, ali u priči je on kronološki drugačije prikazan. Sudar se zapravo dogodio u listopadu te godine, mjesecima nakon što je završena borba s požarom.

Od fiktivnih likova u emisiji najistaknutija je Ulana Khomyuk, znanstvenica iz bjeloruskog Instituta za nuklearnu energiju. Khomyuk putuje u Černobil nepozvana, ispituje nadzornike postrojenja u njihovim bolničkim sobama te se uskoro čak nađe u nazočnosti glavnog tajnika Gorbačova. Ta priča čini se nerealnom za jednu osobu, a to je zato što je Khomyuk zamišljena kao složeni karakter koji predstavlja mnoge znanstvenike koji su bili povezani s pričom. Ipak, njen spol je definitivno realan jer je SSSR imao impresivan rekord u obuci žena za STEM istraživanja.

U drugoj epizodi Khomyuk upozorava vijeće da bi se mogla dogoditi druga eksplozija koja bi mogla izbaciti još više radioaktivnog materijala iz jezgre silom i do četiri megatone. Prema spomenutom stručnjaku Haverkampu, ta procjena je vjerojatno pretjerivanje, a ostatak njezina opisa također ne drži vodu. Da se doista dogodila druga eksplozija, bilo bi prilično teško predvidjeti posljedice.

U pokušaju sprječavanja eksplozija pare na koju je Khomyuk upozorila, tri patriotska dobrovoljca zarone u radioaktivnu vodu kako bi otvorili ventile spremnika. Serija si je tu s pričom ipak dala malo slobode. Prema riječima jednog od ronilaca, Alekseja Ananenka, nisu svi volontirali na tom zadatku. Ananenko je bio inženjer u pogonu koji je jednostavno bio na dužnosti tog dana kada ga je njegov nadređeni uključio u misiju. Rečeno mu je da može odbiti zadatak, ali on je bio jedina osoba u smjeni koja je znala gdje se nalaze ventili, ostavljajući mu jedan izbor - da se pridruži timu ronilaca.

U jednom od komičnijih trenutaka serije rudari kopaju tunel ispod trećeg bloka i skinu se goli zbog vrućine. Moguće je da je to stvarno učinilo nekoliko rudara, ali čak i sam kreator emisije Craig Mazin kaže da postoji nekoliko različitih tvrdnji o tome koliko su odjeće zapravo skinuto.

Jedan od izvora koje je Mazin koristio za stvaranje priče bio je "Ponoć u Černobilu", knjiga utemeljena na stvarnim pričama o nesreći koju je sastavio novinar Adam Higginbotham. U intervjuu za Inverse, Higginbotham je otkrio kako predstava preuveličava poricanje i odgodu odgovora sovjetske vlade.

Njegova knjiga opisuje kako je istraga o Černobilu započela gotovo odmah, i to na nekoliko frontova. U roku od 36 sati od eksplozije stručnjaci za reaktore otputovali su u Černobil iz Moskve te su mogli odmah identificirati najvjerojatniji uzrok nesreće. Stoga, kako je rekao Higginbotham, nije bilo potrebe za križarskim zviždačem koji bi otkrio uzroke, ali podizanjem svijesti o problemima koji su doveli do Černobila pred sovjetske znanstvenike stavili su nekoliko godina napornog rada i istraživanja.

Prijateljstvo koje se razvija između Borisa Shcherbine, predsjednika černobilske komisije, i Valeryja Legasova, glavnog znanstvenog istraživača, je izmišljeno. Scene dvojca pokazuju kako njihov odnos raste, ali nema dokaza da se bilo koja od tih scena zapravo dogodila.

Legasov također nije bilo baš mučenička figura kako ga Jared Harris opisuje, podižući glas Gorbačovu i otvoreno osporavajući glavu KGB-a. Nemamo razloga misliti da je suđenje Dyatlovu i druga dva upravitelja postrojenja uključivalo bilo koju od teatralnih scena u završnici, kada Legasov osuđuje svoju vladu u sobi punoj dužnosnika.

Legasov je počinio samoubojstvo dvije godine nakon eksplozije te je ostavio oproštajno pismo u kojem razmišlja o likvidacijskim naporima koje je pokrenuo, ali u ovoj poruci nije pitao: "Koja je cijena laži?", što je prikazano u seriji, niti je razmatrao apstraktna pitanja o značenju istine.