SVIBANJ 1969: Prosijed čovjek iz partera ponašao se neuobičajeno za svoje poodmakle godine. Dok se žena uz njega, očito supruga, križala, on je glasno vikao: "Prestanite! Skandal!"

Iz drugog dijela kino-dvorane Doma sindikata u Beogradu, gdje se održavao 16. festival dokumentarnog i kratkometražnog filma, čuli su se zvižduci i povici: "Ua! Van!"

Neki gledaoci su i izašli demonstrativno, u znak protesta protiv filma "Izrazito ja" mladog Beograđanina Jovana Jovanovića. No, drugi su bili oduševljeni, hvaleći to djelo kao nagovještaj novog vala jugoslavenskog kratkometrašca.

Očito je da je kratki igrani film Jovana Jovanovića, rađen u koprodukciji između beogradske Akademije za pozorište, radio i TV i "Dunava" uzbudio duhove. Neke je direktno pogodio, iznervirao, razbjesnio, druge oduševio. Prvi su uglavnom starijih godišta, drugi mlađih.

Sukob generacija? Možda!

No, bolje da to vi zaključite iz razgovora što smo ga vodili s redateljem Jovanom Jovanovićem. Nismo mu postavljali klasična pitanja. Umjesto toga, ukazivali smo mu prstom na neke monologe glavnog "bradatog" junaka, a on je na to davao svoj komentar.

Noć, ulice. Mladić vozi kola i mrmlja: "Treba provesti jednu ludu večer! Večer koja će ući u povijest. Treba hitno izmisliti nešto, voditi ludu ljubav s njom, onda je ostaviti, neka izumre. Važno je biti frajer, to znaju čak i žene. Bez veze!"

"Bolje i tako nego trunuti uz televizor. Bar čovjek razgibava mišiće", kratko odgovara redatelj Jovanović. 

Kraljević Marko i James Bond

Idemo dalje - po tekstu filma "Izrazito ja". U jednom trenutku junak kaže: "Živio jugoslavenski standard! American kind of life!"

Jovanović objašnjava: "Jedna od najsvježijih uspomena iz djetinjstva su mi Trumanova jaja i UNRA, te njeni paketi s hranom. Zar to nismo onda jeli? Sad čak pijemo viski, džin, pušimo cigarete Winston Pall-Mall, a žvakaće gume krijumčarimo na Istok po rublju komad (rublja je skuplja od dolara)."

Mladi, bradati junak se smije: "Hi, hi, hi, crvena buržoazijo, Lenjin vas promatra!"

Jovanović kao da se brani: "To sam vidio na transparentima za vrijeme posljednjih studentskih demonstracija u lipnju."

Nailazi scena s našim junakom, koji je u svojoj sobici s djevojkom. Oboje su samo u donjem rublju. Ona mu se obraća riječima: "Kaži mi nešto ozbiljno". On odgovara: "Mjesec sija ko tepsija, in my heart depresija!" Ona: "Što se zezaš, ne volim narodnu poeziju. Kaži mi nešto lijepo!" On: "Sunce zađe, mjesec izađe". Ona: "Oh, God, help me"!

"Naši mladi su jedna vrsta kooperacije između Kraljevića Marka i Jamesa Bonda. Takvo je vrijeme", komentira Jovanović.

I dok se ovdje mladi par šetka po ekranu (polugoli), djevojka izjavljuje: '"Ja znam francuski. Voulez-vous coucher avec moi?"

"Baš sam htio da budem bezobrazan!", kaže Jovanović, "Kao i u trenutku kad se djevojka, posve naga, obraća gledaocima u kino-dvorani riječima "Vadite ruke iz džepova"! Treba razdrmati ugrožene Jugoslavene."

Zatim djevojka govori: "Divno je biti šizika. Kakva ljepota biti izgubljen!"

"To je zdravo zadirkivanje i odnosi se na pojedine djevojke i mladiće koji pošto-poto, zbog svojih ludih godina, hoće da 'glume život'. Kome to nije jasno, onda je stvarno glup", završava Jovanović.

"Kaži mi nešto nježno"

Ali, njihova "ljubavna scena" još nije gotova. Upiremo prstom na još neka mjesta u tekstu, a redatelj Jovan Jovanović odgovara.

"Zašto se ne objesiš? Više se volim maziti s leševima" - na što joj mladić kaže nešto što se ne može napisati.

"Mladima je dosta patetičnih marševa, koračnica, filmova, govorancija, diskusija, zaključaka, pa izbjegavaju da i u najintimnijim trenucima budu na sličan način sentimentalni i patetični. Nisu oni zbog toga krivi", tvrdi Jovanović.

Opet djevojka: "Često mi nije jasno što je to ljubav".

"Zašto se čuditi!? Zar to nije dokaz da mladi ipak, i uz zadirkivanje, u svakom trenutku misle o ljubavi, i to ozbiljno", dodaje redatelj.

Djevojka: "Kaži mi sad nešto nježno"! Mladić: "Nismo na jugoslavenskom TV programu!"

"Nekad je narod tražio kruha i igara, sad mu je dovoljna jugoslavenska televizija. Na njoj može zaraditi još i dječja kolica ili bojler", komentira redatelj Jovanović.

Mladić: "Vi žene najviše volite..." tu nestaje ton, a onda mladić ponovo progovara razgovijetno: "To su najgluplji Jugoslaveni!" Djevojka to isto govori, samo što su sad u pitanju Jugoslavenke. Pokušavamo saznati od redatelja o kome je riječ: tko su ti najgluplji?

"Znate ih i Vi!", odgovara Jovanović lakonski.

Na samom završetku ljubavne scene, mladić zove djevojku u krevet: "Ribo, come back to akvarijum"! A ona: "Lupaj, lupaj mali, postat ćeš ambasador"!

"Preozbiljno ih shvaćate", osmjehuje se Jovanović, "To se mladi samo šale."

Ni ravnodušan, ni ciničan

Dalje: koncert milicijske muzike u povodu oktobarske revolucije. Mladić sluša marševe i kaže: "Ako vam je dosadno nedjeljom, dođite da slušate milkane kako trube na Kalemegdanu ... Radi sira i pandurske muzike"!

"Ta ne može se sve voljeti!", kaže Jovanović.

U "Gradskoj kavani" mladić drži govor prijateljima: "Ni ravnodušan, ni ciničan, nego da ti objasnim, honey, nego da ti nacrtam, dušo. Ni ravnodušan, ni jedan klasičan izraz, ni to ništa, nego čovjek u danom trenutku. Igram na tu foru, bez veze! Nisam ja ni cinik, ni bezosjećajan, vrlo sam osjećajan, osobno smatram da sam vrlo, vrlo osjećajan. U božju mater sam osjećajan!"

Slijedi komentar Jovana Jovanovića: "Mladić očito ne poznaje dovoljno sebe ni svoju generaciju. Nije sposoban da objasni sebe. Ni ja ga ne objašnjavam, već samo prikazujem, konstatiram u svom filmu. Izučavanje ostavimo sociolozima, psiholozima, dežurnim filozofima, javnim radnicima i radnicama i ostalim učenjacima."

Večer, ulica, podzemni prolaz ispod Terazija. Mladić prilazi jednoj djevojci, poljubi je i ostavlja, govoreći: "Uvijek mi je dosadno s finim macama. Bježim od nje i ostavljam je da beznadno luta ulicama. Ne volim kad se zacopaju! Neću poslije da budem kriv".

Redatelj Jovanović: "Mladi su očito nesigurni kad se boje "zacopavanja", za što opet nisu oni krivi. Tko je? Tate i mame, stričevi i strine, kao i ostali tih godišta."

Mladić: "Uzeo sam svoj revolver i sišao. Osjetio sam se užasno sam i sitan u toj gomili. Došlo mi je da zavrištim. Ciao, baby!"

Jovanović objašnjava zašto glavni junak gotovo trećinu filma nosi revolver i to u prilično napetoj atmosferi, kao da će svakog trena zapucati: "Mladi usijani mozgovi puni su priča u stilu 'boj bije svijetlo oružje', a uši su im već navikle na borbene i revolucionarne pjesme: htjeli bi da se pod tim dojmom bore i pucaju, ali, na sreću, ovo je vrijeme miroljubive koegzistencije.

Ples. Mladić pjeva uz pratnju beat-ansambla, zagledava parove koji plešu i kaže: "Što će o vama misliti vaši jadni roditelji? Ovo društvo treba politi benzinom i spaliti! Što bi rekao narodni heroj Ivo Lola Ribar?"

"Mladi mnogo ozbiljnije misle nego što se ponašaju. Budite uvjereni u to! Ne zavaravajte se", uvjerava nas Jovanović.

Bliži se kraj filma "Izrazito ja". Mladić šeta jednom od najprometnijih beogradskih ulica i dobacuje: "Nezaposlenost, ha? Kad opet bude rata, burazeru, izgubit ćete posao! Kako je, "neangažirani" brate? Kako radničko samoupravljanje, prijatelju? Madam, je l' vam potreban zet? Je l' pisao Isus kad će stići"?

"Još jedan dokaz da mladi i te kako prate društveno-politička zbivanja", ističe Jovanović.

I kraj filma: mladić je u podzemnom prolazu. Oponaša pucnjeve koji ga pogađaju. Leži na podu kao da je mrtav. Kaže: "Pap, pap, pap! I tu ja ginem od plavih anđela!" Zatim, dan, mladić hoda između prolaznika, govoreći: "I tako, dragi moji, ja nastavim da glumim svoj buran seksualni život, brišem iz filma i nastavljam da lutam i tražim sreću".

Redatelj Jovanović dodaje: "To je simbolična smrt, što je u filmu posve jasno. Ni u jednom trenutku nisam bio ZA crnu seriju; obožavam hepiende. Tako mladić prestaje zadirkivati gledaoce filma, uozbiljuje se. Kao ptica feniks, rađa se novi čovjek koji kreće u novi život. Koristim priliku da se proglasim prvim redateljem novog jugoslavenskog filmskog vala, zovite ga skraćeno 'ironični kič'".

U misiju osvješćivanja

Eto, vidjeli ste neke dijelove iz scenarija filma "Izrazito ja" i čuli ste odgovore ili, ako hoćete, objašnjenja tih dijelova autora Jovana Jovanovića.

Ovaj mladi redatelj, koji je sad apsolvent na Akademiji za pozorište, film, radio i TV, priznaje da je oduševljen reagiranjem publike na njegov film: "Baš sam i želio postići to, da neki negoduju, a da neki shvate i prime moj film. Iz dvorane su izlazili senilni, ishlapjeli ljudi penzioniranih osjećaja i svijesti. I mladi su se podijelili. Neki, koji ne znam kakvom greškom nose brade, osjećali su se povrijeđenima. To su budući penzioneri koji nisu shvatili da ovaj film ide njima u korist. Ostali kažu da su se izvrsno zabavljali, što je veliki kompliment."

Razgovarao: D. Gajer (Plavi vjesnik, 1969.)