Ispovijedi učiteljice: Najjednostavnije je nekog privući sisama, ali...

Ispovijedi učiteljice: Najjednostavnije je nekog privući sisama, ali...

Foto: Index

NE ZNAM kako druge žene, ali ja sam veći dio svoje adolescentske dobi provela u mišljenju da nisam dovoljno vrijedna. Za ništa.

Na početku mi je bilo teško povjerovati i da su mi prijatelji, zaista pravi prijatelji. Niti sam bila dovoljno lijepa, niti mršava, niti atraktivna... Blago rečeno da sam bila iskompleksirana. Ne znam što je bio uzrok tome, dan danas ne mogu biti potpuno sigurna. Možda je neke kutove podsvijesti bolje ne dirati.

''Koje dobre sise, šteta što joj i faca nije tako dobra''

Znam da sam se u srednjoj osjećala super debelo, iako nisam to bila ni blizu. Imala sam veće grudi od svih mojih prijateljica i uvijek sam ih nastojala nekako sakriti. One nisu bile samo velike, i oblikom su bile stvarno superiorne. U svojoj ludoj glavi sam mislila da će si dečko koji mi se sviđa misliti nešto tipa: ''koje dobre sise, šteta što joj i faca nije tako dobra''.. I onda će to nekome još i reći i svi će o tome pričati… gdje ćeš veće katastrofe… Da se razumijemo, s mojim je licem sve u redu. Zbog tih silnih kompleksa, nisam se htjela isticati. Nosila sam široke majice i šminka mi nije bila ni na kraj pameti. Frizura tek, ajme... Da ne govorim o tome kako sam bila graciozna poput, recimo, jazavca. A moje je plesanje pretpostavljam izgledalo kao da me netko napada elektrošokerom. U onim rijetkim prilikama kad bih smogla hrabrosti zaplesati…

Međutim, u čitavoj toj plejadi mojih nesavršenosti, ipak je postojalo nešto čime sam se isticala bez obzira na moje majice koje su više ličile na pončo nego na zgodni topić. Znala sam da sam zanimljiva, šarmantna u svojoj nespretnosti. Nikada mi nije mi bio problem šaliti se na svoj račun i uvijek sam imala nekakvu zanimljivu opasku na koju god situaciju u kojoj sam se našla. Kraj mene je uvijek bilo smijeha i provala i u svakoj sam situaciji znala pronaći nešto pozitivno. To je bio moj adut. Ubrzo sam primijetila da se oko mene ljudi rado okupljaju. Bila sam pozvana na svaku rođendansku zabavu i niti jedan izlazak se nije planirao bez mene. Ako sam imala zabranu izlazaka, moji bi prijatelji doma zvali moje roditelje ili dolazili do mene te ih doslovce molili da me puste van. Počela sam misliti da će od mene biti nešto... da postoji mogućnost da ću nekome biti važna.

Svjesna sam da je prvih nekoliko koraka u izgradnji vlastitog samopouzdanja počelo kroz vrednovanje drugih, ali negdje se mora početi.

''Nju puknem i mogu umrijet''

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uskoro su se u priču počeli uplitati i prvi dečki. I to oni dobri, oni koji ne padaju na kratku suknju ili okrečenu facu, oni koji zaista žele biti s tobom jer im se sviđaš kao kompletna osoba. A još kad vide da ispod tog ponča imaš i dobru sisu. Gdje ćeš većeg veselja!

Postalo mi je jasno da ne sličim na Chucka iz "Gooniesa" kad su me počeli primjećivati i oni s kojima nisam razgovarala. Kada su na moj račun padale opaske tipa ''Nju puknem i mogu umrijet''. Ok, to je bilo već malo kasnije u srednjoj, kada sam možda obukla i neku malo užu košulju. Čak se i našminkala. Na to me najbolja prijateljica uvijek tjerala.

Bez obzira na sve takve ''komplimente'', nikada nisam padala na tipove koji će te primijetiti u masi zbog toga kako izgledaš. Nikada nisam izgledom pokušala privući dečka koji mi se sviđao. To mi je bilo kao da idem linijom manjeg otpora. Jer sisama bi mi bilo najjednostavnije nekoga privući. Uvijek bi pronašla neki drugi način da mu se približim. Htjela sam da mu se svidi moj karakter, da mu se svidi ono po čemu se razlikujem od svih ostalih djevojaka. Jer to nije nešto što se tako lako može kopirati, za razliku od kopiranja nečijeg izgleda.

Nikada se nisam bolje osjećala u svojoj koži

Danas, dva desetljeća od mojih ranih tinejdžerskih godina, situacija se promijenila.

Iza sebe imam dvoje djece, nekoliko zaista traumatičnih iskustava i cijeli niz osoba kojima sam bila blizu, a koje nisu na dobar način utjecale na moj osjećaj sposobnosti, inteligencije, vrijednosti...

Međutim, nikada se nisam bolje osjećala u svojoj koži. Bez obzira na to što imam dvoje djece, svjesna sam da sasvim dobro izgledam. To valjda dođe s godinama. Ali i s radom na sebi, dolaskom djece, prihvaćanjem svojih prednosti i nedostataka. Redovito vježbam, ne zato da bih bolje izgledala (iako je to odlična nuspojava) već zbog zdravlja i poletnosti. I dalje ne ističem svoje (još uvijek super) sise u prvi plan. I nikada ni neću. Ne samo zato jer si ne želim navuć' idiote na vrat, već i jer mislim da je nekako romantično da samo muž uživa u pogledu na njih. Mislim da je u redu tako ga nagraditi jer je i on shvatio da imam dobru sisu tek nakon što ju je napipao ispod moje, ponču slične, majice...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara