Foto: Davor Rostuhar

JEDINI smo ljudi u u lobiju hotela u Arequipi. Prilazi mi jedan Peruanac i kaže „Ja sam Miguel Zarate. Tražim planinare iz Hrvatske…“  Iznenadim se jer ga nisam tako zamišljao.

Obučen je u ozbiljnu planinarsku opremu, podlaktice su mu snažne i bez imalo masnog tkiva, a lice mu je opaljeno suncem, što može značiti da puno vremena provodi na zraku, ali zamišljao sam ga većeg. Ponekad, kada imamo čast očekivati neku osobu koja je poznata ili čak legendarna, očekujemo da je i fizički velika. Veća od same sebe. Veća od života. A kad se ta slavna osoba napokon pojavi ispred nas, ponekad nas zatekne činjenica da je zapravo manja nego što smo očekivali. Miguel Zarate je onizak, ali to ne umanjuje činjenicu da je Miguel Zarate legenda.

Miguel Zarate je peruanski alpinist i amaterski arheolog, a poznat je po tome što je sudjelovao u jednom revolucionarnom otkriću koje je u mnogočemu promijenilo pristup arheologiji i naše razumijevanje povijesti Inka i povijesti planina uopće. Zna se da su kroz povijest ljudi štovali planine kao bogove i prema njima se odnosili sa strahopoštovanjem, ali su držali distancu, nisu se penjali na vrhove jer su ih se bojali. Na vrhove se počeo penjati tek moderni Europljanin u 19 stoljeću. Ljudi su živjeli u dolinama i podnožjima velikih planina gdje su tla uvijek bila vrlo plodna zbog hranjivih tvari kojim su ih natapale vode otopljenih ledenjaka. Međutim, na ledenim vrhovima nisu imali što tražiti - niti su bili pristupačni niti su podržavali život. Najviše što su ljudi ikad živjeli, vjerovalo se, bilo je u Tibetu na visinama koje su se približavale 6000 metara. Iznad te visine posvuda u svijetu je samo beživotno carstvo leda. Iznad 7000 metara nijedno biće ne može dugoročno boraviti jer je količina kisika premala za održavanje života. Do 1995. godine vjerovalo se da su, prije nego je Europljanin počeo osvajati planine, tibetski nomadi bili ljudi koji su stupili na najveće visine svijeta.

Naš uspon na Coropunu trajao je dva puna dana...

Revolucionarno otkriće na vrhovima Anda 

Ali 1995. godine igrom slučaja otopili su se snjegovi sa ugaslog vulkana Ampato, 6288 m visokog vrha u Andama i otkrili jednu tajnu. Šest godina ranije eruptirao je obližnji aktivni vulkan i stao toplim pepelom zasipati ledenu kapu Ampata sve dok se nije posve otopila. Dva tjedna nakon što se vrh Ampata otopio, na njega se popeo Miguel Zarate i otkrio nevjerojatan prizor. Ispod ledene kape skrivala se grobnica! No, u njoj nije bilo trupla, samo nekoliko zanimljivih ritualnih predmeta. Miguel je znao da je tu moralo biti još nečega, tražio je uokolo, ali nije mogao naći. Stoga je pozvao svog prijatelja, američkog alpinista i arheologa Johana Reinharda i predložio mu da odu zajedno potražiti. Ponovno su popeli Ampato i ovaj put malo detaljnije i šire tražili. Nekoliko stotina metara niže, u krateru ugaslog vulkana, pronašli su odlično uščuvanu mumiju "Juanitu".

Miguel Zarate je bio tek arheolog amater, ali Johan Reinhard bio je pravi znanstvenik i jedan od svega nekoliko arheologa koji su istraživali u visokim planinama. Na ledenim vrhovima iznad 5000 metara gotovo je nemoguće vršiti ikakvo ozbiljno istraživanje, što zbog težine dopremanja silne opreme, što zbog činjenice da na tim hladnoćama i na tim visinama ljudi ne mogu niti boraviti duže vrijeme niti imati dovoljno komfora da se posvete istraživanju. No, otkriće Juanite je bilo toliko veliko da je Johan Reinhard, inače iskusni alpinist, ipak uspio pošteno istražiti lokalitet i štošta saznati: Juanita je bila djevojčica koju su prije petsto godina Inke odnijeli na vrh Ampata i žrtvovali je bogovima kako bi zaustavili katastrofalne razmjere El Niña koji je već nekoliko godina harao njihovom zemljom. Nažalost, Johan Reinhard bio je i tipični častohlepni istraživač koji je sve zasluge za otkriće pripisao sebi, a svog prijatelja Miguela isključio je iz službene, površne povijesti.

Legendarni Miguel Zarate

Posljednje veliko iskušenje pred odlazak na vrh

No, u Peruu, Miguel je legenda. Pričali su nam o njemu i u udaljenom Cuscu. I taksist koji nas je vozio do hotela u Arequipi bio je oduševljen što ćemo se susresti s legendarnim "Mikeom" i što će nas baš on voditi na Coropunu, 6425 metara visok ugasli vulkan – najviši vulkan u tropima i najsvetiju planinu Inka. I mi smo bili uzbuđeni dok smo ga čekali. Pošteno smo odradili prve dvije ekspedicije, u dobroj smo formi, više-manje smo aklimatizirani na 5000 metara i spremni da odemo još više. Ali sad kad smo sjeli na večeru u Arequipi i počeli pričati s Mikeom u igru se upleo novi moment. Snažan čovječuljak uporno nas odgovara od uspona na Coropunu.

"Jeste li vi svjesni koliko je teško popeti Coropunu? Temperatura je -35. Nagib je 60 stupnjeva. Penitentesi su visoki do 6 metara!" Neki od nas problijede, a ja se neugodno iznenadim. Prema mojim podacima nije trebalo biti više od 45 stupnjeva nagiba – dakle uspon na Coropunu nije trebao biti penjanje nego hodanje. Nije trebalo biti hladnije od -25, a penitentesi, neobične šiljaste formacije leda, nisu trebale biti veće od metar…  Ipak, nakon dugog razgovora, odlučimo da ipak idemo i zamolimo Mikea da nas prestane više zastrašivati i da nam radije priča o mumijama i o tome kako su se Inke uspijevale popeti na te vrhove.

Probijanje kroz polje malih penitentesa

Inke – Najveći planinari prošlosti

"Nakon Ampata otkrili smo još mnogo mumija na svim većim brdima" priča Mike ne skrivajući ponos. "Osim grobnica i mumija na vrhovima brda, pronašli smo i određena svetišta na sve četiri strane svijeta, u podnožju svake planine. Ta su svetišta bila prostrani trgovi na koje je moglo stati stotine ljudi i ljama. Od njih je vodio put prema vrhu. Nakon što bi došli do granice leda, Inke su u ledu klesali stepenice i na njih stavljali debeli sloj trave, tako da im ne bude zima za noge koje su bile samo u sandalama. Te su stepenice bile toliko široke da barem troje ljudi može hodati rame uz rame, a bio je tu i rukohvat. Pronašli smo ostatke svega toga."
"A Coropuna?" pitam, "Jesu li se penjali i na Coropunu?"
"Sigurno! Coropuna je bila najviša od svih na koje se moglo popeti. Ima dva viša vrha u Peruu, ali je uspon na njih znatno teži.

Možda je zato Coropuna bila najsvetija planina i glavno božanstvo odmah nakon Intija, Viracoche i Pachamame! I tu smo pronašli svetišta u podnožju i neke tragove puta prema vrhu. Tako da je sigurno da su išli na vrh i to vjerojatno puno više nego na druge planine jer je put najširi. No vrh Coropune je toliko visok, hladan i prostran, a ledena kapa toliko debela da je još uvijek nemoguće doći do onog što se nalazi ispod!"

Tu smo na -20 proveli posljednju noć pred uspon na vrh

Jedan je u noći i minus 20 stupnjeva. Jedemo koliko god možemo jer će nam trebati snaga. Imam na sebi duple čarape i gojzerice, četiri sloja hlača, četiri majice, flis, pernatu jaknu i goretex jaknu, tople kape, rukavice i sve što ide u to. Na meni je i alpinistička oprema, pojas, dereze, cepin, lampa… U ruksake trpamo samo najnužnije. Ne smijemo nositi puno jer je na toj visini svaka kila tri put teža. Uzimam samo najnužnije: dvije termosice čaja, čokolade i kekse, hitnu pomoć i fotoaparat. Moju deset kila tešku profesionalnu foto opremu prisiljen sam ovaj put ostaviti, ali zato nosim najbolju moguću zamjenu – Sony NEX-5N – izvrstan kompaktni fotić koji će odlično poslužiti tome da ipak dokumentiram uspon na vrh.

Na ledenom vrhu Coropune

I krećemo, korak po korak. Imamo puno snage i dobro se osjećamo, ali što dalje idemo sve je teže. Sve češće moramo stati da dođemo do zraka. Prve zrake zore dočekujemo na 6200 metara i na minus 25. Nešto kasnije sunce obasja prekrasne ledene krajolike, ali mi ne možemo baš uživati u njima. Umorni smo kao nikad u životu. Sve češće stajemo na pauzu, a kad stanemo teško nam je pokrenuti se za dalje. Zadnji dio pod vrh je vrlo blaga uzbrdica, ali ipak moramo svakih nekoliko koraka stati da dođemo do daha.

Ante i ja na vrhu Coropune

Na vrhu slavimo, ali sa malom zadrškom. Nije nam ni do čega. Trebalo nam je osam teških sati da do ovdje dođemo. Nemamo se snage ni pomaknuti ni fotografirati, a još moramo prevaliti dalek put do dolje, pa sve do džipova. Posve mi je jasno zašto arheolozi ne rade na ovim visinama. Gledam na sve četiri strane svijeta i razmišljam kako su Inke uspijevali stići do vrha, petsto godina prije gojzerica i goretexa. U tunikama od vune alpake i sandalama od trske. Noseći ljame i djevojčice koje će na vrhu žrtvovati da umire gnjev bogova. Kako su uspijevali, nije mi jasno, ali sasvim je izvjesno da se odgovor na to, kao i na brojna druga pitanja, krije ispod ledene kape na kojoj stojim, duboko ispod ledene kape svete planine Coropune.

Intervju s Davorom Rostuharom možete pročitati OVDJE.