NA GODIŠNJICU smrti Akija Rahimovskog u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju iz 1989. godine.

Kolovoz 1989.: Ove godine Parni valjak slavi svojevrstan jubilej - četrnaest godina postojanja i aktivnog rada na sceni... 

Aki, je li istina da si u jednom periodu htio otići iz Valjka i zašto?

Ne, nije istina... Istina leži u tome da je, prije ove postave, Parni valjak došao u fazu kad nam je svima bio pun... svega! Svi smo se nešto brinuli o drugim stvarima, a Valjak je bio ono: "Idemo svirat"! Među nama je postojalo nekakvo prijateljstvo, ali je zato sve van Valjka bilo: "Kud koji, mili moji"!

Nažalost, to je bila normalna stvar, jer je band u toj postavi egzistirao punih deset godina i moralo je doć' do nekog zasićenja... Tada se Valjak trebao raspast' ili se trebalo nešto napravit', nešto što će oživjet' taj band, pa makar i po cijenu da Aki ode ako treba!

Valjak je velik' band i ja čvrsto stojim iza tih riječi, ali, da bi bio velik', mora postojat' motiv i razlog za dalji rad! U redu, lova je motiv, ali ne mre se samo zbog love ić' naprijed! Zato smo se Hus i ja malo zaustavili, sabrali i doveli nove ljude koji su nam upumpali svežu krv i volju za radom.

Slažeš se s konstatacijom da je ovo najbolja postava Valjka do sada?

Ha, najbolja! Možda najbolja po feelingu... Jer, moram priznat' da ova ekipa ima neki temperament i žar koji je falil' prethodnoj ekipi! Ponekad je bilo smiješno gledat' Valjak u kojem band svira, a Aki jedini nešto žari i pali... Po koji put sam se i ja osjećal' glupo, jer je ispalo da koristim situaciju i furam sebe u prvi plan, a to mi, stvarno, nikada nije bila namjera!

Klinci koji su sada u Valjku strašno sviraju i ne mogu reć' da sviraju bolje od Paola, Srećka ili Zoka, ali mogu reć' da imaju bolji feeling - feeling banda... Mi poštujemo stare postave, ali od prošlosti se ne živi i zato mogu reć' da se osjećam kao da je Sjaj u očima prvi album Parnog valjka!

Sadašnja ekipa nit' je bolja, nit' gora od prethodne - samo je furka sa Šolcem, Preksijem, Brunom i Berislavom mnogo bolja! I na koncertima zvučimo stvarno dobro!

Kad si već spomenuo koncerte, otkrij mi jednu tajnu - kako uspiješ s "puknutim" glasom otpjevati koncert do kraja i to bez falša?

Ne znam, to ni meni nikad nije bilo jasno... Da budem iskren, sve do stejdža sam normalan i čim napravim prvi korak na stejdžu, ja sam drugi čovjek! Imam tu neku unutrašnju pizdariju, koja mi pomaže da postanem ono što treba bit' tog trenutka. I sve dok koncert traje, živim u tom drugom svijetu!

Nemojte me sad krivo shvatiti - nisam dvoličan, već samo posjedujem neki čudan poriv koji mi pomaže da pjevam i kad sam "pukao" i da igram kad od umora ne osjećam noge... Ne znam kako da nazovem tu osobinu, ali (kuca u drvo) dok me služi - dobro je!(smijeh)

Koja je tvoja najdraža pjesma, pjesma na koju se uvijek naježiš dok je pjevaš?

"Hvala ti"...

A zbog čega?

Ovaj... (smijeh)... Hus je kriv radi toga... Ja ni dan danas ne znam je li on slučajno ili namjerno napisao tu pjesmu, u kojoj ima dosta mog života... Sve Husove pjesme se dotiču i mene koliko i njega, jer od 365 dana u godini, mi devet mjeseci provodimo zajedno - što na turneji, što u studiju.

Znamo jedan drugome i mane i vrline i nakon četrnaest godina rada i života, osjećamo se gotovo kao muž i žena, jebiga... (smijeh)

Tko je tu muž, a tko žena?

Ma daj, rek'o sam to figurativno - nemoj me sad' zajebavat'! (smijeh)

Kao čovjek koji je proveo toliko godina na sceni, reci mi - što je presudnije za nečiji uspjeh: sreća ili talent?

Zaboravila si na jednu vrlo važnu stvar, a ona se zove: rad. Nekad je bilo lagano uzet' gitaru, napravit' dvije-tri stvari i bit' "faca godine", ili "grupa godine". Mada, svi ti "instant bandovi", pogotovo oni novovalni, nestali su brzinom zvijezda padalica!

Naš narod je, možda, nekad volio pušit' jeftine štosove, ali se do danas mnogo opametio i zato sada moraš stvarno zapet'! Nema više zavaravanja, niti mazanja očiju - uostalom, ti možeš nekome samo jednom zamazat' oči i nikad više!

Ako ne postoji rad, nema govora o uspjehu - ni Valjak ne bi ostao uspješan sve ove godine da nije radio! Priznajem, mi ne vježbamo puno i nismo toliko profesionalni koliko je profesionalan jedan svjetski band, ali se trudimo, da u ovim uvjetima, pružimo svoj maksimum!

Mi nemamo toliko love da bi si priuštili sve stvari koje su nam potrebne za maksimalno usavršavanje - ja nemam svog koreografa, ne uzimam satove pjevanja, nemam svog ličnog krojača... Ali, sve skupa pokušavam svjest' na neki normalni nivo i radim onoliko koliko mi mogućnosti dopuštaju!

Ak' mi ponekad i zafali neka stvar, ja se tješim činjenicom da samo ličnosti opstaju i idu dalje, a kreature ostaju kreature i ne idu nikud!

Što misliš, u čemu je tajna tvog uspjeha?

Moj temperament je izvor mog uspjeha... Ja živim od svoje publike i nikada se nisam ponašao u stilu: "Ja sam zvijezda, ko te jebe!" Ja se volim družiti s ljudima i vjerujem da postoji način za komunikaciju - ak' se možemo družit' i pričat - sjajno, ak' ne možemo - popit' ćemo piće i svak' na svoju stranu.

Ali ako me počneš davit', normalno je da ću ti reć: "Ma, odi u pičku materinu, pusti me na miru!", što bi mi isto i ti rekla kad bih te ja gnjavio, pa makar ja bio triput veća zvijezda od tebe!

Meni turneje nikad nisu dosadne, jer me sva ta muvanja, veselice i bakanalije raduju, jer stalno upoznajem nove ljude! A šta ima važnije od upoznavanja ljudi i širenja prijateljstva?! I, što je najljepše, u tom nekom životnom iskustvu se i rađa većina rock'n'roll pjesama!

Mislim da bi bio red da, jednom za svagda, javno razjasnimo tvoje porijeklo...

(smijeh) Moje rodno stablo potiče iz Turske, iz Anadolije... Mama mi je Srpkinja, a tata Musliman... Rođen sam u Nišu, živio sam u Skoplju, a sada sam na "privremenom radu“ u Zagrebu (smijeh). Moj maternji jezik je makedonski, ali podjednako dobro govorim i srpski i hrvatski...

Mislim, zaista nikada nisam pridavao neko značenje pripadnosti! Kad god sam išao vani, uvijek sam bil Jugović, ne? Ne mrem bežat' od toga i nisam se sramio toga, iako su neki Jugovići svojim ispadima doprinijeli da nas pojedinci gledaju poprijeko. 

Međutim, ja sam tim pojedincima uvijek odgovarao: "Ko ti jebe mater, Jugoslavija je moja zemlja! Ti ne mreš šikanirat i prezirat' cijelu zemlju samo zbog par ljudi! Pa Englezi su napravili masakr na stadionu u Sheffieldu, pa kaj bi ja sad trebal reći da su svi Englezi kreteni, ne? Na žalost, kreteni svuda postoje i bit će ih!"

Isto tako, nikada nisam vik'o: "Ja sam Srbin!" ili "Ja sam Makedonac!" Ja se u svakom gradu osjećam kao kod kuće i uopće mi nije važno da li si ti Srpkinja, a ja Hrvat! Uopće! Parni valjak je imao turneju po Srbiji i iskreno rečeno, nije bilo krcato, iako znam da smo mi omiljeni u Srbiji!

Ali, oni ljudi koji su došli na koncert u Kragujevcu, Beogradu ili Kraljevu, došli su samo radi muzike i radi dobrog provoda! I ni u jednom momentu nisam osjetio da je zrak nabijen nacionalizmom i da bi neko povikao: "Ua Hrvati!"

I znaš kaj je najljepše? Najljepše je to da su svi moji prijatelji iz Srbije, Makedonije i s Kosova, čak i nakon svih ovih godina i usled svih ovih previranja, ostali isti! Nisu promijenili svoj stav i nisu se dali pomutit'!

Ne znam, jebi ga - kriza koja vlada u Jugi je financijskog karaktera i ljudi se moraju negde ispuhat'... Nažalost, neke stvari su otišle u krivim pravcima... Pa ljudi moji, rock'n'roll je internacionalna muzika - nije važno da l' ja kažem "lepo" ili "lijepo" - važno je da kužiš šta ti hoću reć'!

Ja sam se, u Valensi, družio s čovjekom koji nije znao srpski i engleski, a ja nisam znao španjolski. Ali, to nas nije spriječilo da se družimo i da se fantastično provodimo punih sedam dana! Čak sam ja, radi nekog feelinga, naučil' malo španjolski, a on je naučil' nešto engleskog, pa se sad i dopisujemo!

Jebeš nacionalnost i pripadnost - bitno je prijateljstvo!

Razgovarala: Jadranka Janković (odlomci iz intervjua za Ćao, 1989.)