Amerikanac došao u Jugoslaviju pa se šokirao: "Imate li vi pojma kako živite?"

Amerikanac došao u Jugoslaviju pa se šokirao: "Imate li vi pojma kako živite?"
Foto: Guliver Image/Getty Images

AMERIKANAC koji je prije 37 godina posjetio Jugoslaviju u čudu je slušao domaćine, a sudeći po tome da je situacija i danas ista, u čudu bi slušao i Hrvate.

Travanj 1982: Mister Joe iz Oregona, s povećom grupom američkih turista boravio je ovih dana Dubrovniku i Beogradu. Kao sociolog, iako u penziji, želio je što više saznati o našoj zemlji, a zahvaljujući njemu, izgleda da smo i mi ponešto otkrili o sebi samima.

Naš novopečeni prijatelj stalno je postavljao neka pitanja od kojih na mnoga - kakve li bruke! - nismo znali odgovor.

Pitao nas je prvo - koliko kod nas staju lijekovi. Znali smo za aspirin i C vitamin, za ostalo - nismo. Pitao nas je, potom, koliko plaćamo bolnički dan. Slegli smo ramenima...

Onda nas je pitao koliko plaćamo za upis u srednje i visoke škole, a mi smo opet nešto petljali oko cijene udžbenika i ostalih đačkih potrepština, i to je bilo sve...

Čudio se mister Joe, kako mi to živimo kad ne znamo osnovne stvari od kojih život zavisi: lijekovi, bolnice, školovanje.

Bilo je potrebno dosta vremena da mu objasnimo da se naša deca školuju besplatno, da za lijekove pojedinci plaćaju samo neznatnu participaciju, a da se u bolnicama svijet također liječi besplatno. Rekli smo mu, dakako, da sve to ima svoju cijenu, samo što se to financira putem solidarnosti, pa pojedinca i ne zanima baš mnogo što to košta.

Klimao je glavom mister Joe i objasnio nam: kod njih, u toj bogatoj zemlji, bolesnik plaća za bolnicu 100-300 pa i više dolara dnevno (bez lijekova i kirurških intervencija što se posebno uračunava), lijekove svako za sebe kupuje po punoj cijeni kao bilo koju drugu robu, a samo upis studenta na neki od cijenjenih fakulteta iznosi i do 3000 dolara!

I priznao nam je, bez ustručavanja: svi žive u paničnom strahu od bolesti jer su mnogi za godinu-dvije liječenja izgubili sve što su stjecali desetljećima.

Ispričao nam je i za sebe: zbog ženine bolesti i više operacija morao je prodati kuću koju je otplaćivao 15 godina. Prošlo je čitavo desetljeće da je prvi put, kao turist, pošao na put. I tako, reče nam na kraju mister Joe, oni moraju znati sve te cijene napamet, jer o tome razmišljaju svakog dana, cijelog života, svejedno koliko zarađuju.

I još nam postavi posljednje pitanje: "Imate li vi, uopće, pojma u kakvoj socijalnoj sigurnosti, u kakvom spokojstvu živite, iako su vam plaće manje od naših?"

Priznali smo da nemamo pojma, jer je to za nas normalno, a odmah zatim nastavili kukati i gunđati zbog onoga što - nemamo. I to je, valjda, normalno. Što se mister Joea tiče - njegove riječi nisu izmijenile ništa, nisu umanjile naše teškoće, ni otklonile naše nestašice.

Ali, kao da je bar za trenutak sve to sveo na pravu mjeru i stvarima dao neku drugu, ljudsku dimenziju koju iz blizine čovjek, možda, i ne može sagledati.

Napisala: Buba Mišić (Nada, 1982.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara