RAGE AGAINST THE MACHINE su, želimo li ih maksimalno pojednostaviti i strpati u ladicu, bili soundtrack bunta devedesetih.

Generacije klinaca koje su u tom periodu prolazile kroz svoju buntovnu fazu i tražile bend koji će kvalitetno artikulirati njihov "bijes protiv sustava" nisu trebale tražiti dalje od Ragea. Radilo se o savršenoj kombinaciji metala i rapa koja je s istim uspjehom komunicirala s ljubiteljima oba žanra. Iako nisu prvi koji su uspješno pomirili dva (ponekad zaraćena) svijeta, teško je pronaći bend koji je to činio bolje i uvjerljivije od četvorke iz Los Angelesa. 

Iako su ih mnogi olako trpali u isti koš s nu-metal bendovima kao što su Korn, Limp Bizkit, System of a Down, a nešto kasnije i Linkin Park, pravi "puristi" vjerojatno se s tim neće složiti, već ih prije nazvati pretečom popularnog podžanra koji je eksplodirao u devedesetima.

No, čak je i površno preslušavanja prvog albuma kultne grupe dovoljno da shvatite da postoje neke temeljne i očite razlike između glazbe RATM-a i vala bendova koji su počeli nicati nakon Korna. Uzori su bili slični, ali bila su to dva vrlo različita svijeta.

Fuck you, I won't do what you tell me

Možda je jednim dijelom riječ i o nostalgičnom romantiziranju grupe koja je prestala s radom u fazi kada je još valjala, ali RATM je oduvijek djelovao kao nešto više i posebnije od bendova koji su bili prije i došli poslije. Svesti njihovu poruku na "fuck you, I won't do what you tell me" bilo bi potpuno promašeno, ali mnogi to ipak čine jer Killing in the Name mnogi i dalje smatraju njihovom "trademark pjesmom", što i nije pretjerano teško jer radi se o njihovom najvećem hitu s dvostrukom platinastom nakladom. 

Osim toga, frontmen grupe Zack de la Rocha izvrstan je i kompleksan tekstopisac i dovoljno je baciti uho na ostatak njihova kataloga da shvatite da je grupa lirički savršeno ostarjela, za razliku od mnogih bukača te ere čije društveno osviješteno pjesništvo s tridesetak godina odmaka izaziva veću ili manju dozu susramlja. 

Dio problema svakako leži i u činjenici da ogroman dio fanova nije pretjerano registrirao nijanse u pjesmama, već su u prvom redu voljeli energiju grupe. Na kraju krajeva, malo je koji pubertetlija iz Hrvatske devedesetih razmišljao o Zapatistima, kontraobavještajnim programima FBI-a ili referencama na Sartreov predgovor Prezrenih na svijetu Frantza Fanona. Naravno da ne, voljeli su temeljnu univerzalnost poruke i bijes koji je bio prisutan u svemu, od imena grupe, preko vokala, pa sve do glazbe.

Teško odrastanje, brz uspjeh

Iako su svi članovi benda imali teško djetinjstvo tijekom kojeg su obiteljski problemi i suočavanja s rasizmom bili česta pojava, uspon grupe dogodio se relativno brzo. Naziv Rage Against The Machine pokupili su iz naslova pjesme De la Rochinog prvog benda Inside Out, a nakon što su gitarist Tom Morello, Zack de La Rocha, basist Tim Commerford i bubnjar Brad Wilk snimili demo i dokazali se na lokalnoj sceni, vrlo brzo pristigle su i ponude izdavača. Čak sedam velikih igrača otimalo se za mladi bend. 

Odluka je na kraju pala na Epic pod čijim su okriljem ostali sve do posljednjeg albuma obrada Renegades iz 2000. 

Međutim, koliko god su im prvi koraci bili jednostavni, održati grupu likova snažnih karaktera na okupu pokazao se kao izuzetno težak zadatak. Gitarski wunderkind s harvardskom diplomom (i kratkom striperskom karijerom), samouvjereni ljevičar s pikom na korporativnu Ameriku i neobuzdani basist od samog su početka imali različite vizije mnogih tema vezanih za bend. Stvari su se, naravno, dodatno zakomplicirale rastom popularnosti. Članovi su svojevremeno u intervjuima otkrili da su se ponekad znali ozbiljno zakrviti i oko malih i nebitnih stvari. Primjerice, kako će izgledati majice s logom grupe. 

No, osobna neslaganja nisu utjecala na kvalitetu materijala, a kultni prvijenac iz 1992., minimalističkog omota s gorućim vijetnamskim budističkim monahom Thíchom Quảngom Đứcom, našao je mjesto na policama milijuna fanova diljem svijeta. Album trostruke platinaste naklade i dandanas smatra se jednim od najboljih albuma devedesetih, a Rolling Stone smjestio ga je na 24. mjesto najboljih metal albuma svih vremena. 

Sva tipična bendovska neslaganja doslovno su raspršena savršenom kombinacijom naoko suprotstavljenih stilova. Zack je naginjao rapu, jazzu i punku, dok je Morello također bio pod utjecajem rap izvođača kao što su Run DMC i Public Enemy, ali u podjednakoj je mjeri obožavao Kiss i Iron Maiden. Ono u čemu se nikada nisu razilazili bili su radikalni politički stavovi, a obojica su bili politički aktivni. Commerford je obožavao Sex Pistolse i prog-rock grupe kao što je Rush, dok je bubnjar Brad Wilk bio pod jakim utjecajem klasičnih rock velikana kao što su Keith Moon i John Bonham.

No, upravo je ta mješavina svega i svačega stvorila jedan od bendova čiji je zvuk toliko specifičan da ga možete prepoznati od prve sekunde pjesme.

Kontroverza za kontroverzom

Između prvog i drugog albuma prošle su četiri godine, a duga pauza dodatno je pojačala šuškanja da se bend raspada. To se, naravno, nije dogodilo, a Evil Empire izrodio je jedan hit (Bulls on Parade) i daleko slabije kritike od prvijenca. Gledajući s odmakom, Evil Empire odličan je album koji je "patio" od liričke neprohodnosti, a lagani zaokret u zvuku iznenadio je neke fanove koji su očekivali još jednu seriju nabrijanih hitova koji igraju "na prvu loptu". To se nije odrazilo na prodaju (album je trostruko platinast), ali mnogi ga i danas nepravedno smatraju njihovim najslabijim albumom. 

Uslijedio je i niz kontroverzi. Iako su bili popularniji nego ikad prije, pokazalo se da RATM ne funkcionira dobro u mainstreamu. Popularni američki show Saturday Night Live srezao je njihov nastup s dvije na samo jednu pjesmu, nakon što su na pojačala izvjesili izokrenutu američku zastavu u znak protesta zbog gostovanja republikanskog predsjedničkog kandidata Stevea Forbesa u istoj epizodi. Kao što je to bio slučaj i s ostalim bendovima i izvođačima koji su odlučili igrati prema vlastitim pravilima, nikada više nisu nastupali u toj emisiji.

Koncerti su bili neprestano na udaru konzervativaca koji su oduvijek pokušavali cenzurirati njihove ljevičarske stihove, a policija je bila čest gost na turneji koju su započeli s posebnim gostima, Wu-Tang Clanom. 

Grupa je 1997. naišla na nabrijanog šerifa Williama Wiestera koji je na sve moguće načine pokušao zaustaviti njihov nastup u amfiteatru Gorge (George, savezna država Washington), rekavši da grupa potiče nasilje. Nakon što mu je sudac odbio uslišiti želje, šerif se zainatio i, umjesto klasičnih 12 policajaca, poslao njih 50. Grupa je koncert otvorila obradom pjesme NWA Fuck the Police, a rezultat je 80 uhićenih. Uglavnom maloljetnika. 

Tri godine kasnije daleko brutalnija policijska odmazda dogodila se na koncertu u sklopu demonstracija s ciljem povlačenja američke vojske iz Iraka. Skupinu od 8000 fanova policija je rastjerala, koristeći pendreke i gumene metke. 

Bilo kako bilo, trećim albumom vratili su se u milost fanova i kritike, a razlozi su jasni od samog početka jer bend zvuči kao na prvom albumu. Album se odmah popeo na prvo mjesto najprodavanijih albuma i na kraju završio s dvostruko platinastom nakladom. Te iste 1999. godine dobili su dodatni vjetar u leđa nakon što se pjesma Wake Up s debija pojavila na soundtracku megahita Matrix. 

Tijekom snimanja spota za Sleep Now in the Fire, u režiji poznatog dokumentarista Michaela Moorea, bend se našao u ozbiljnom konfliktu s policijom. Naime, spot je sniman u Njujorškoj burzi i, premda su imali dozvolu za jednu lokaciju, problemi su nastali nakon što je policija odlučila privesti Moorea, nakon čega su članovi grupe pokušali ući u zgradu. Uspjeli su proći prva vrata, ali druga su im zatvorena pred nosom. Burza je nakratko prekinula s radom, a osiguranje je istjeralo članove benda i njihove sljedbenike. 

"Na nekoliko minuta Rage Against the Machine uspio je zaustaviti američki kapitalizam. Siguran sam da je to nešto što bi deseci tisuća otpuštenih građana proslavili", rekao je kasnije Moore. 

U rujnu 2000. bend je nastupio na dodjeli MTV-jevih nagrada, a njihov basist izazvao je skandal nakon što nisu dobili nagradu za najbolji spot, već je završila u rukama tada super popularnog Limp Bizkita. Commerford je izjurio na pozornicu i popeo se na kulise. Iako se radilo o relativno bezopasnom potezu za bilo koga osim za njega, policija ga je privela i basist je proveo noć u zatvoru. Ostali članovi benda nisu podržali njegov potez, a to je bila i svojevrsna najava onoga što je uslijedilo. 

Hoće li ili ne?

Samo mjesec dana kasnije De la Rocha obznanio je da napušta grupu: "Osjećam da je nužno da u ovom trenutku napustim Rage jer proces donošenja odluka je potpuno zakazao. Proces više nije usklađen s aspiracijama sva četiri člana, a to je iz moje perspektive potkopalo naše umjetničke i političke ideale."

Morello je kasnije dodao da su svađe postale neizdržive: "Porječkali bismo se oko svega. Doslovno svega. Fizički bismo se zakačili oko toga hoće li naše majice biti ljubičaste ili maskirne. Bilo je jako dugo vrlo ružno."

Posljednji album Renegades, izdan gotovo dva mjeseca nakon raspada grupe, također je bio hvaljen i platinastu nakladu dostigao je u nešto više od mjesec dana nakon izlaska. 

Radilo se o albumu obrada u produkciji legendarnog producenta Ricka Rubina, a grupa je obradila poznate i manje poznate pjesme Brucea Springsteena, Boba Dylana, Afrike Bambaatae, Minor Threata, Stoogesa, MC5, Stonesa, Cypress Hilla, EPMD-a i ostalih. Bio je to jedini album bez popratne turneje, a tri od četiri člana nedugo nakon toga osnovala su Audioslave, grupu u kojoj je De la Rochu zamijenio bivši frontmen i gitarist Soundgardena Chris Cornell.  

Kontroverze su se nastavila čak i nakon raspada grupe. Nakon terorističkog napada na Blizance pojavio se memorandum američkih "vladara radijskog etera" Clear Channela (danas iHeartMedia), koji su zabranili emitiranje niza "spornih" pjesama. Na listi se našao kompletan katalog RATM-a. 

Šuškanja o ponovnom okupljanju nakon toga su postala učestala skoro kao i šuškanja o raspadu tijekom prvih osam godina postojanja. 

Rage nakon Ragea

Zack de la Rocha naredni period proveo je surađujući s brojnim izvođačima: DJ Shadow, Company Flow, Roni Size, Run the Jewels, a neko se vrijeme pričalo i o projektu s Trentom Reznorom iz Nine Inch Nailsa. Iako je album snimljen, nikada nije izašao. Najbliže što smo došli albumu bivšeg frontmena bio je EP koji je nastao u suradnji s Jonom Theodoreom iz Mars Volte. One Day as a Lion bio je odličan podsjetnik na ono zbog čega smo voljeli De la Rochu, ali na kraju je sve ostalo na istoimenom EP-u iz 2008. 

Ostali članovi benda bili su puno aktivniji. Morello je u tom pogledu bio najaktivniji. Snimio je niz soloprojekata, od protestnog folk soliranja pod pseudonimom The Nightwatchman, preko suradnje s Bootsom Rileyjem iz The Coupa, pa sve do glazbene neprofitne organizacije Axis of Justice sa Serjom Tankianom iz System of a Down. Commerford je imao Wakrat i Future User, a Wilk je surađivao sa svima na potezu od Puscifera, Juliette Lewis i Sound City Playersa, do Black Sabbatha, Josha Hommea, Smashing Pumpkinsa, Foo Fightersa i Van Halena.    

Međutim, od 2000. do danas najviše što smo dobili bila su ponovna okupljanja u svrhu koncertiranja i supergrupa Prophets of Rage koju volite ili ne, ovisno o tome koliko ste pravovjeran fan izvorne postave Ragea. Iako su Chuck D iz Public Enemyja i B-Real iz Cypress Hilla sami po sebi odlični izvođači koji su, uzgred rečeno, utjecali na De la Rochu, jednostavno ga nisu uspjeli adekvatno zamijeniti. Bilo je to, najblaže rečeno, dovoljno dobro u nedostatku boljega. 

Činjenica je da Rage Against the Machine u krnjim inkarnacijama jednostavno nije "to" bez De la Roche. I Audioslave i Prophets of Rage samo su nas podsjetili da zvuku benda najbolje odgovara Zackov nabrijani vokal, dok u isto vrijeme Zack itekako može funkcionirati kao soloizvođač (što je i dokazao brojnim vokalnim suradnjama), ali jednostavno nije u stanju samostalno izroditi bilo što osim sporadičnih pjesama i EP-eva. 

Vremena kada je glazba "mijenjala svijet"

U srpnju ove godine Rage je odsvirao svoj prvi koncert u posljednjih 11 godina, a u sklopu turneje Public Service Announcement s Run the Jewels trebao je 17. rujna posjetiti i Zagreb. Nažalost, cijela europska turneja je otkazana, pa tako i zagrebački koncert, zbog zdravstvenih problema Zacka de la Roche.

Turneja je, očekivano, potaknula i nagađanja o novom albumu. No, u ovoj fazi potpuno je besmisleno naklapati o tome hoće li se to dogoditi ili ne. Ako su nas ove 22 godine bilo čemu naučile, onda je to da bend nema apsolutno nikakav interes ponovno ulaziti u studio. Morello je još krajem prošle godine u intervjuu za NME izjavio da fanovi nemaju razlog nadati se novim pjesmama: "Nemamo drugih planova osim toga da u siječnju započnemo s probama."

Rage Against the Machine postigao je sve što je trebao u vremenu kada je aktivno snimao. Ideja beskompromisnog, politički angažiranog benda danas nije ni približno atraktivna kao što je to bio slučaj u devedesetima, ali za generacije koje su odrasle na njihovoj glazbi njihova će priča uvijek imati posebno mjesto. Oni su nostalgičan podsjetnik na tinejdžerski idealizam. Nove pjesme možda bi samo narušile tu savršenu romantičnu zabludu o "vremenima kada je glazba mijenjala svijet".