Foto: Ilustrovana/123rf

OVAJ tjedan u suradnji s YugoPapirom donosimo tekst o hipicima iz ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Svibanj 1972: Putešestvije čupavih gostiju počelo je ove sezone mnogo ranije. Dok im je u mnogim zemljama gostoprimstvo otkazano, naše primorje je za njih pravi raj...

Stanovnici Dioklecijanova grada iznenađeno se zaustavljaju ovih dana na Peristilu i Pjaci i promatraju grupe hipika koji na ljetnoj pozornici izvode "čuda i mirakule".

Njihove ovogodišnje lude, ljetne igre, počele su mnogo ranije - već krajem ožujka. Ima ih svakakvih. Prljavih i dugokosih, polunagih i neočešljanih i obavezno nečistih.

Tu je naš raj

"Zovem se Mitchell, rodom sam iz američke države Ohio. Zašto sam krenuo rano na put? Pa jednostavno zato što mi se putuje. Voliš li ti putovati? Da, da, točno je, nemam novca, ali sam imao nešto dolara pri polasku. Ali, to mi je bilo taman za brodsku kartu. Nisam ni Coca-Colu popio za vrijeme puta.

Mislio sam nešto zaraditi zabavljajući putnike, ali nisu mi dozvolili. Jedva sam dočekao Francusku. Ni tamo nisu ljubazni. Ah, ti policajci, dovraga, i ovdje su me jučer jurili.

U Njemačkoj su bili zaista ljubazni. Zaradio sam nešto novca. Zatim sam preko Austrije, došao u vašu zemlju. Ona je zaista divna. Naš raj.

Ali Slovenija, da bog sačuva. Tjeraju nas. Rijeka, Zadar, Šibenik? Ništarija! Split, raj! Divno. Tu sam već tri dana. Zaradio sam dosta novca. Kako? Pa zar ne vidite, ja sviram, zabavljam ljude i sebe. Ljudima se dopada, pa mi bace koji novčić."

Tako priča Mitchell.

Dvadesetosmogodišnji Amerikanac, kako reče, sin vlasnika kockarnice u Las Vegasu i majke domaćice, koja se bavi raznim poslovima da bi prehranila sebe i sina.

Otac ih je napustio prije desetak godina. Apsurdno bi bilo pitati Mitchella zašto živi kao hipik. Slobodan je, kaže, brine samo kako da se preveze iz mjesta u mjesto.

Novac za hranu zarađuje zabavljajući druge, jer "nema srca da uzima od bijedne majčine penzije". Otac ga je zvao u Las Vegas, ali nije htio.

"Mister, zar da ja živim konjuškim životom? Da me noć i novac pokvare? Nikako!" - poručio je ocu.

Čudan, ali inteligentan momak. Nosi američku zastavu na grudima. Kaže da mu je ovogodišnji cilj putovanja, ni manje, ni više, nego Kina!

Ovogodišnja putešestvija hipika bit će zaista teška. Grčka, Turska i Italija zabranile su ulazak ovakvim turistima. U povećoj grupici što je sjedila na starim kamenim zidinama Peristila privlačio nas je jedan plavokosi mladić, zbog svog zaista originalnog ponašanja. Rekao je da je Nijemac i da se zove Gottfried Schiller.

Bio je u centru pažnje, jer je "svoj kruh" zarađivao svirkom na fruli i gitari. Gotovo je nemoguće malo ozbiljnije s njim porazgovarati.

"Zašto sam krenuo na put? Ha, ha, ha... To je kao da ja tebe pitam zašto ti služi glava."

Na iznenađenje svih, Gottfried je sav zarađeni novac na odlasku dao jednom prosjaku.

Nisu svi naivci

"Što će mi taj metal. Ostavit ću samo toliko, koliko mi je potrebno da stignem do granice. Zatim ću u Grčku. Kažete, ne može se tamo. Ali ja imam uredne dokumente, cijepljen sam i nastojat ću uvjeriti vlasti da me puste... Neću se ni tamo dugo zadržati."

I po kome sada cijeniti te ljude? Po Gottfriedu, ili grupi Nizozemaca, koji su čitave večeri urlikali kao životinje u džungli. U predahu manijačkog urlikanja vikali su:

"Amsterdam je raj. Ovo je ... "

Mnogi začuđeni posjetitelji ove čudne "priredbe", u čudu i s pravom su se pitali: gdje je policija.

Simpatična Šveđanka Annabelle, putuje Europom već petnaestak dana u majici kratkih rukava, vrućim hlačicama i s tankim džemperom preko ramena. Kaže da je i ona hipik kao i njen petogodišnji sinčić Olaf, kojeg "vuče" za sobom, golog do pojasa.

Annabelle je zaposlena kao kućna pomoćnica u obitelji jednog švedskog ministra, čija se ugledna familija ovih dana nalazi na odmoru na Azurnoj obali. To je iskoristila i sa sinčićem luta po Europi.

"Nemam dovoljno novca, da bih mogla putovati kao drugi turisti. Ovako prolazim jeftino, a neke veće razlike nema. Zaista mi je divno. Neću dalje iz Jugoslavije, jer kažu da se ne može. Vratit ćemo se preko Mađarske kući. Naravno, auto-stopom. Bar tu nema teškoća. Čim dignem palac, prva kola se zaustavljaju..."

Nisu svi hipici isti, iako svi pripadaju istom "hipi-plemenu". Mnogi nisu samo "naivci" koji putuju auto-stopom i zabavljaju mještane svirkom. Neki donose i preprodaju drogu, nakit i ostale stvari na kojima se može zaraditi. No, kako takve prepoznati?! Splitska policija zaista je nemoćna.

"Hipicima je u našoj zemlji boravak dopušten i to je sve", kažu oni. Sumnjive ipak treba kontrolirati, i ako je potrebno, protjerati ih iz naše zemlje. Jer takvi "turisti" samo nam štete, od njih nemamo nikakve koristi. Zar su im Grci, Talijani i Turci bez razloga otkazali gostoprimstvo. Priča se da su se na taj korak odlučili i Nizozemci.

A hipici kao da su to čuli, pa su krenuli ove godine ranije na svoje putešestvije.

Napisao: Marinko Božić (Ilustrovana, 1972.)