STUDENI 1989.: Kako je poznati glazbenik i pjesnik Bora Đorđević doživio ovo "čudo ljudske prirode", o kojem sada svi pišu...

Ja nešto ne obožavam pretjerano njemačke gradove. Nekako su mi hladni kao i ljudi koji tamo misle samo na posao. Radnim danom, već oko sedam navečer, na ulicama i u kavanama nema ni žive duše. Pa i naši ljudi koji tamo rade kao da su se ponijemčili. Jedino subotom odvoje propisani iznos za provod i odu slušati narodnjake. Dođu lijepo obučeni, ali se brzo raspištolje uz kolce i šotu.

Zapadni Berlin je nešto što uopće ne sliči na ostatak SR Njemačke. Ima neki svoj poseban šmek, brdo umjetnika svih fela, posebnost... Kad se klincima Berlincima nešto ne sviđa, oni uzmu kamenje i veselo gađaju po izlozima. Dan prije mog dolaska razbijali su banke, buneći se zbog svjetskog susreta bankara.

Poslije Turaka, u Berlinu ima najviše naših ljudi, a Nijemci, fini kao i uvijek, trude se svakom narodu osigurati kulturni program na njegovom jeziku i to financiraju. Tako Turci imaju čak i svoje kazalište, a mi Jugoslovenski kulturni centar koji me zove da držim večer poezije.

Truli kapitalizam

Zbog nekih pravih zezalica, JAT slijeće na aerodrom u istočnom Berlinu. Carinici i policajci te gledaju kao smrtnog neprijatelja (je li vam to poznato), prate vas kamere po strogo utvrđenom putu do autobusa. Na parkingu ispred, sve lijepi trabanti i vartburzi. Odjednom, autobus počinje praviti osmice. To je sigurni znak da se približavate tom famoznom zidu. Okolo, osim stražara, ničeg što mrda. Prođete zid i odjednom ispred vas pukne svijet bogatstva i trulog kapitalizma.

Treba znati da je zapadni Berlin, u stvari, predgrađe starog Berlina i da su za sve krivi Rusi. Požurili tako da su u svoju zonu stavili najljepše dijelove Berlina. Ali, što to vrijedi kada su istočni Nijemci veći katolici od pape pa oko cijelog zida stvorili brisani prostor rušeći pritom stare zgrade i vrijedne spomenike kulture.

Anonimni i poznati umjetnici s druge strane zida su iscrtali murale tako da sam i ja morao dati svoj skromni doprinos. Nacrtao sam ribicu - znak Riblje čorbe.

Ljudi na različite načine izražavaju svoju odvratnost prema ovoj avetinji. Jedan Amerikanac im se svake godine pentra po zidu pa muku muče kako da ga skinu, a jedan naš čovjek je prilično duhovito reagirao - kao što se vidi.

U zapadnom Berlinu na prilazima zidu stoje parkirana dva tenka koja su prva ušla u grad, a tu je i rusko groblje, ispred sovjetski vojnici daju počasnu stražu. Prije nekoliko godina neki blesavi Nijemac je hladno nanišanio i ubio vojnika i stajao mirno gledajući sve to i ne pomišljajući da napusti stražu.

Oko zida su osmatračnice. S jedne strane za vojnike, a s druge za glupe turiste. Popeo sam se i ja s druge strane, vidio tugu i pustinju s puno kunića koji su se muvali po praznom prostoru. Nemam pojma što će im kunići.

Posljednja oaza

Najtužnija stvar na zidu je muzej "Checkpoint Charlie". To je muzej kod istoimenog graničnog prijelaza posvećen bježanjima preko, kroz i ispod zida. Čega sve tu nema i kroz koje su sve muke ti ljudi prolazili i sada se naježim. Kopali su ljudi tunele, koristili balone i raznorazne letjelice, sustave koturača...

Autobus je morao praviti one osmice jer, dok je put bio ravan i prav, događa se da se ljudi jednostavno zalete i probiju ogradu. Mnogo njih je na zidu ostavilo i život.

Zidovi su ružna i odvratna stvar. I treba ih rušiti jer razdvajaju ljude. Sjedeći na istočnonjemačkom aerodromu osam sati (JAT je samo toliko kasnio) razmišljao sam da napravim pokret za rušenje zidova. Rušili bi one simpatične visoke zidove toliko rasprostranjene na Kosovu, naravno berlinski zid, pa ni kineski ne bi trebalo da ostanu nedirnuti.

Također, treba porušiti neke zidove u glavama ljudi kod nas, jer ako to ne napravimo - ostat ćemo uz Rumunjsku i Albaniju.

Napisao: Bora Đorđević (RTV revija, 1989.)