Foto: Instagram

BORNA RAJIĆ u manje od godine dana postala je ultimativna hrvatska zvijezda. Većini je ona bivša supruga "kralja mlijeka", koja je godinama živjela daleko od očiju javnosti, no kad je prvim videom dopustila Hrvatima da zavire u njen život, pokrenula je lavinu. Njima su se počeli baviti mediji, komentirale su je brojne poznate osobe, a one nepoznate njene su snimke gledale u sve većem broju.

Interes za Bornu ne jenjava, pa smo sjeli s njom na kavu i otkrili kako se nosi sa slavom te kako je namjerava iskoristiti.

Zbog čega ste se vratili u Zagreb?

U posljednje tri godine moja dva starija sina su izrazila snažnu želju da se vrate u Zagreb. Tata i ja smo to stavljali u stranu i potiskivali, jer smo mislili da su im uz Zagreb vezane uspomene iz djetinjstva. No kad neka želja opstane kroz neki period, ona nije za zanemariti. Ove godine je najstariji sin trebao ionako mijenjati destinaciju zbog odlaska na sveučilište pa smo rekli da je možda sazrelo vrijeme za neku promjenu.

S obzirom na to da je mogao nastaviti školu po istom programu koji je slijedio u Parizu, zahvaljujući tome što imamo američku školu u Zagrebu, to se pokazalo kao bezbolna varijanta. To se sve događalo zadnje dane rujna, vrlo spontano. Ja sam prije bila najaktivniji protivnik te ideje, jer sam imala intenzivnu potrebu za nekim stvarima koje mi je pružao Pariz, a s obzirom na ovo što se događalo posljednjih mjeseci, neki moj javni iskorak i novu aktivnost, sada Zagrebu pristupam na drugi način. Ne očekujem da mi pruža ono od Pariza, nego sam u fazi da dajem nešto od sebe i da ovdje imam određenu komunikaciju s ljudima i da me ta komunikacija veseli i stimulira. Osjećam da je sada prirodno da budem ovdje. Koliko dugo, vidjet ćemo.

Imate li već neki rok koliko ćete ostati u Hrvatskoj?

Sigurno imam projekt do kraja ove kalendarske godine i sigurno ću pretežno biti u Hrvatskoj zbog djece do kraja sljedeće školske godine. Onda ćemo napraviti rezime vezano uz njih i njihove rezultate i zadovoljstvo te moje buduće planove, poslovne prilike i ideje i vidjeti je li to i dalje opcija. Sigurno ne smatram da sam se sada vratila i da više nigdje neću živjeti. Uvjerena sam da ću živjeti u još nekoliko gradova u svijetu i obogaćivati svoje životno iskustvo.

Živimo u vrijeme globalizacije kad smo kao ljudi vrlo mobilni. Vrlo je jednostavno, mnogo jednostavnije nego prije, za nas kao građane Europe mijenjati svoje boravište. Nije isključeno i da par godina provedem negdje u Južnoj Americi. Kad dođete u moje godine više vas putovanja na nivou turista ne zanimaju, nego želite imati interakciju.

Trenutno živite s ocem, tražite li svoj stan ili kuću?

Tražimo, ali ne kao gorući problem.

Što će biti sa stanom u Parizu?

Ne planiram više živjeti u Parizu i mislim da je deset godina jako dugo za boravak u gradu u kojem nemam rodbinskih veza i poslovnih obveza. Više bi me veselilo živjeti u Rimu, biti na suncu, promijeniti scenografiju i jezik jer vjerujem da nas sva ta iskustva i dinamika obogaćuju. Mada ljubav s Parizom ne prolazi.

Kako su sinovi reagirali na dolazak u Hrvatsku, je li im to velika promjena?

Ne, bio je to "easy landing". Sretni smo što smo donijeli pravu odluku jer ovdje imaju puno rodbine, uglavnom dječaka svoje dobi. Ta nova obiteljska konstelacija je i meni omogućila da se rasteretim u smislu glavnog obiteljskog pokretača. Jedan ima prijedlog za kino, drugi za nogomet, s trećim gledaju utakmicu, tako da se stalno nešto događa, a ja znam s kim su i da su zbrinuti.

Njih to isto veseli, jer u inozemstvu steknete neka prijateljstva, ali nikad ne možete replicirati neku obiteljsku dinamiku koja je bogom dana i koju ostavite ondje otkud ste došli. Mislim da je i to bio važan aspekt, potreba da se nahrane i na taj način, da bude više nedjeljnih obiteljskih ručkova na kojima nismo samo mi kao uža obitelj. Moj sin Luka u američkoj školi ima dva rođaka koji su ista generacija kao on, pa zajedno mogu pripremati ispite i pisati zadaće. Luka je jako društven i taj aspekt mu je jako važan. Ja sam se iznenadila u Zagrebu, sve što mi je trebalo, od vrhunske kozmetike i vrhunskih tretmana, sve sam našla. Ništa iz Pariza mi ne nedostaje.

Vaši sinovi govore hrvatski?

Da, osim najmanjeg Rafaela koji tek uči. On ide u hrvatski vrtić pa će nadoknaditi to što dosad nije naučio.

Najavili ste da ćete objaviti knjigu. O čemu je ona?

Knjiga ima radni naslov "Čarolija življenja". Riječ je o načinu na koji sada živim svoju svakodnevicu, ali ne na trivijalni način na koji ljudi pretpostavljaju, od jednog događanja do drugog, od jednog tretmana do drugog. Ima i toga, ali važniji je način na koji procesuiram izazove i probleme te na koji donosim odluke i iz čega generiram zadovoljstvo.

To je bitno drugačije od onog što ljudi percipiraju i posljedica je mog intenzivnog življenja, promišljanja, raznih iskustava koja sam u životu imala, brakove kroz koje sam prošla, životnih neugodnosti koje sam iskusila, širokog obrazovanja koje sam stekla i izleta u misticizam. To mi daje osebujan pogled na život i svijet, koji sam ne samo teoretski usvojila, nego sam od toga napravila neku svoju filtraciju i mislim da mogu ponuditi nešto što ima svježinu i što funkcionira.

Tu će biti i autobiografskih elemenata. Čovjek ne poseže za dubljim traženjima ako ga neke neugodne životne situacije ne potjeraju da pronađe unutarnji izvor moći i rješenje problema, jer sve ono što je mimo nas je lažni izvor sigurnosti koji nam ne može pružiti niti trajno zadovoljstvo i trajnu sigurnost.

Kako ste došli na ideju o pisanju knjige?

Mislim da skoro svaki čovjek razmišlja da će jednog dana napisati knjigu, makar samo za sebe, a neki i za širi krug. Bez obzira na to pišete li cijelu knjigu ili dnevnik, to ima blagodat za čovjeka, jer kroz to ponovno proživljavate i filtrirate događaje koji su na vas ostavili traga.

Razmišljala sam o pisanju jer jako dobro pišem, odmalena mi je to bio način izražavanja i sposobnost pismenog izražavanja mi je bila jedna od jačih strana. To se kasnije dotjeravalo kroz studij. Ideja je nastala vezano uz ovaj moj javni istup i komunikaciju koju imam s publikom. Prvo morate imati publiku pa možete imati kontinuirani program ili dolaziti sa sadržajima kojima ćete tu publiku hraniti.

Da sam s tom knjigom izašla ranije, to bi mogla biti neka senzacionalna knjiga vezana uz neku bivšu ženu nekog interesantnog lika, što mene nikad nije zanimalo. Tek sad kad sam sebe na nivou osobnog razvoja profilirala, što je kulminiralo time da sam imala što reći i podijeliti s drugima i da su oni imali apetit da čuju što ja imam reći, otvorio se novi prostor da izađem i s takvim sadržajima pa će i taj iskorak za sobom povući niz drugih javnih susreta, radionica...

Stječe se dojam da vas ova showbizz strana svega uopće ne zanima.

Meni je važan odnos koji imam s javnošću. Predstava, knjiga, sve što možete podijeliti, ljubav, ako je nemate kome dati to najviše boli. Činjenica da oni žele to što ja dajem je osnova razvoja našeg odnosa. Moja misija nije "ja sam tu i gledajte kako je meni sjajno". Ja sam samo tu da živim ono što propovijedam, da svojim primjerom i životom svjedočim ono što imam za reći. Zato je to gdje sam izašla i kako sam se obukla nužno da u meni dobiju motivaciju da budu najbolja verzija sebe.

Kako je nastao prvi video?

Video nikad nije bio dio neke strategije da ću tako komunicirati s publikom. Nisam inače tehnički vješta i bio je uspjeh što sam skužila kako se snima i učitava na YouTube. To sam napravila zbog osobnog izazova da to odradim, jer sam bila fascinirana videima koje moje djeca, posebno najmanji Rafael, gledaju na YouTubu, koji su meni potpuno bezvezni, a imaju milijunsku gledanost.

Do prije nekoliko godina nisam imala Facebook, dolazim iz relativno konzervativnog okruženja. U interakciji s djecom, posebice kako su postali tinejdžeri, primijetila sam da što se više ja otvorim prema njima, oni mijenjaju mene i ja tako suptilnije mijenjam njih. Da nisam imala tinejdžere, nikad ne bih krenula tim putem, ali njihovo praćenje celebrityja i Instagrama je mene mijenjalo i kroz tu promjenu se dogodilo to moje otvaranje da netko tko nije dio vašeg užeg životnog kruga uđe u vaš život, a vi se otkrivate kada i koliko želite.

Osim tog plesa, serija videa nakon toga je bila isključivo na engleskom jeziku, nisam imala hrvatsko tržište u vidu. Prvenstveno sam komunicirala sa svojim kontaktima po cijelom svijetu. Tim više što je mene u Hrvatskoj pratila ta stigma bivše žene kamiondžije i kralja mlijeka koja je meni bila degradirajuća, ne zbog mog bivšeg supruga, nego biti nečija bivša mi nikad nije laskalo. Dok sam imala samo to za ponuditi svijetu, živjela sam vrlo daleko od medija. Kad sam počela razvijati sebe, tog trenutka sam mogla zakoračiti na scenu, imenom i prezimenom i da se mogu nositi s tom prtljagom.

Zbog čega ste pristali na sudjelovanje u The Bubbleu?

Prvo jer mislim da će to biti kvalitetno napravljena emisija. Nivo mi je važan. Kad ja radim mogu si dopustiti da to bude kućni uradak, ali ako se stavim u nečiju službu, zahtijevam vrhunske suradnike i produkciju.

Sam koncept mi je vrlo interesantan, jer propovijedam da imam dobru intuiciju i da vjerujem u više dimenzije i s njima komuniciram pa to možemo iskušati. Meni je to šest dana odmora, biti u kući da vam kuhar kuha, da ne morate odgovoriti ni na jednu poruku ni e-mail, ja se tome veselim.

Hoće li vas kopkati što se o vama tada objavljuje?

Ja vam zaista ne mislim od idućih pet minuta, a kamoli što će biti kad ću biti u Bubbleu. Ja sam isključivo u sadašnjem trenutku s vama ovdje.

Jeste li ovisni o društvenim mrežama?

Ako ću biti šest dana u Bubbleu i preživjeti, znat ćemo da nisam.

Pogledate li prvu ujutro što ima novo na društvenim mrežama?

Da, ali jer me to veseli i jer je to dio svijeta koji ja kreiram. Prije me nije veselilo, jer se nikad nisam zanimala za tuđe živote. Meni je interesantna ta interakcija, što ljudi imaju reći, jer ja diktiram sadržaj. To je dio mog projekta, bez društvenih mreža ja ne egzistiram. Kao što netko mora ići u ured, ja se trebam spojiti na Facebook i Instagram. To je moje radno mjesto.

Dio publike percipira vas kao dokonu ženu koja ima mnogo mnogo novca i vrijeme provodi na raznim tretmanima.

Ja imam dubinu. Sve što sam u životu doživjela i gdje sam danas, sve što se vidi površno je samo rezultat jedne žene koja živi na određeni način. Oni žele vidjeti kako idem na tretmane, ne zato što sam jedina osoba koja to čini...

Zašto ne pišu o Slavici Ecclestone, em je Hrvatica, em živi vani, bivši muž joj je bio bogatiji od mog, a još je više po raznim svjetskim destinacijama. U svakom slučaju sam to što jesam jer oni mene žele. Ako vi imate nešto što ih hrani, bit ćete im bitni. Ja imam nešto što ih hrani i zato me gledaju i komentiraju. Da nisam to osjetila, svoj bih fokus stavila na nešto drugo. Da ja svaki dan filam Instagram i Facebook, a da ljudi nisu prisutni i da ih to ne interesira, ne bi nijedne novine objavljivale te slike. Sad psihološki objasniti što je to u Borni Rajić ljudi žele vidjeti je teško. To je senzacija jer sam to ja.

Koliko promišljate o tome kad ćete što objaviti?

Služim se trenutnom inspiracijom, to dođe od negdje drugdje. Može se dogoditi da tri mjeseca neću ništa objaviti jer mi nije došlo, ali kad dođe to je kao rođenje, ali ne odlučujem ja o tome. Kao kad umjetnik napiše stih, ja to izbacim iz sebe, to je čisto i autentično.

Mnogo prašine se podiglo zbog objava na Instagramu vašeg sina.

Živimo u doba celebrityja, reperske kulture oko koje se vrti određena ikonografija koju ne treba ozbiljno shvatiti. S obzirom na to da sam se s vremenom razvila kao osoba i majka, ostavljam taj poligon slobode izražaja svojoj djeci i ne kastriram ih tako da moraju nešto, kao što su to meni činili. Pisat ću i o tome kako bi ljudi mogli pronaći izlaz iz tih ograničenja u svom životu, jer smo kondicionirani odgojem, religijom i društvenim okruženjem, no imamo daleko veću potrebu za slobodom izražaja i kreativnošću življenja.

Shvaćam koju ulogu glazba i kultura imaju na moju djecu i ne smatram da je taj utjecaj negativan. On mora to primiti, isfiltrirati i neće postati to, ali to će utjecati na njegov razvoj. Ako je imao potrebu otići u klub i slikati s bocom šampanjca, to ne znači da se opija ili da puši. Bi li se djeca Luke Rajića sada trebala skrivati i busati lažnom skromnošću ili živjeti na nivou vršnjaka koji svi tako žive, odlaze u klub, poput djece ambasadora i menadžera u Louis Vuittonu?

Oni nisu ništa drukčiji od svojih vršnjaka. To što drugi misle da bi se trebali skrivati jer se Luka Rajić okoristio privatizacijom je njihova percepcija. Da smatram da je Luka Rajić nemoralan, ne bih se bila udala za njega niti odgojila djecu tako da nemaju problema s tim tko su i što su. Moja djeca poštuju oca, smatraju da je poslovni genij i puno toga od njega uče. To kako će netko izvana to percipirati je odraz tog čovjeka.Tko će vam reći: "Vidi balavca, tata mu je vozio kamion, a on pije Dom Perignon?". Neki čovjek koji si može to priuštiti ili netko tko ne može?

Dobro je da moja djeca doživljavaju takve hajke, jer se kroz to čeliče, a ja vidim hoće li zbog toga biti tužan ili ne. Mene je najviše veselilo da je u tom trenutku njegov odgovor bio: "super, dobio sam zbog tog članka 500 novih followersa". To je pravi stav.

Jeste li se zbog toga bojali vratiti u Hrvatsku?

U većim državama nema tog jala, a u manjima ima. Bilo je smiješno kad su izašli ti članci, njihovi prijatelji iz Nikaragve su rekli da to isto stalno rade njihovom tati. Ja sam rekla: "Nismo valjda na nivou Nikaragve". U Americi to ne bi bilo vrijedno komentara, ali u manjim država su konzervativniji stavovi i percepcije.

Najgori moral je lažni moral, u previše rigidnim društvima sve se događa poskrivećki. Vjerovati da je loše rastati se, ali je u redu varati ženu ako ona to ne zna, meni je jezivo. Rođeni ste slobodni i ostanite slobodni i dosljedni sebi. Jedini kriterij je da ne ulazite u ugrožavanje tuđih života.

Smatrate li se konzervativnom osobom?

Trebamo to definirati. Jako sam konzervativna jer ne mogu biti u vezi bez ljubavi, ne zanima me seks bez ljubavi. Nikad nisam ulazila u veze želeći avanture, već trajnog partnera. To su vrlo konzervativni stavovi, ali to sam ja. Ne zbog morala, što se morala tiče, da ja to želim, svaki dan bih bila s drugim muškarcem. Kod drugih me to ne smeta, dok ne lažu da su nešto drugo. Djeca su mi centar svijeta, ne zato što smatram da je majčinstvo centar svijeta, nego zato što mi je s njima najljepše. Perverzije i devijacije dolaze iz umjetne kastracije, morala, vjere...

S kim se družite u Zagrebu?

Uglavnom s dugogodišnjim prijateljima.

Kako izgleda vaš prosječan dan?

U Zagrebu se svaki dan sastoji od pravljenja sadržaja, fotografija, videa, odgovora na komentare, kontakata s medijima i sve to kroz obveze žene, majke i prijateljice. Jedna kaša.

Koliko se Zagreb promijenio u deset godina koliko niste bili u njemu?

Ja sam se promijenila, a onda kažu i da se vizura mijenja. Sigurno se i Zagreb mijenja, ja vidim pozitivne promjene otkako smo ušli u Europsku uniju. Otvaraju se lijepa mjesta, nekako grad više živi i više toga se događa. Postaje zaista pravi turistički grad, što prije nije bio. Posvećuje se posebna pažnja turistima, nismo se pogubili u masi ružnih suvenirnica, nego se odražava jedan nivo i tradicija. Za jedan mali narod mislim da se razvijamo daleko više nego što nas ekonomija u tom smjeru gura.

Hoćete li opet dizajnirati ili ste odustali od toga?

U smislu klasičnog dizajnera, ne. Kad su me predstavljali kao dizajnera nisam se s tim mogla identificirati jer mi je to uska sfera djelovanja i nedovoljno kreativna. Ja sam brend, a ne moja odjeća. Bit će jedna linija mojih bezvremenskih komada, poput Bornine košulje, kroja hlača jer ja nosim kroj hlača koji meni najbolje stoji, bez obzira je li ove sezone in. Moja poruka ženama je - vi odlučujete što je trend.

Vidite li se jednog dana u politici?

U diplomaciji da, a aktivno ne. To mi je preplitko.

Posljednjih dana aktivno izlazite noću. Jeste li toliko izlazili u Parizu?

U početku da, s vremenom ne jer sam u godinama u Parizu prošla razvojni put u kojem sam mnogo vremena provela sama sa sobom, s literaturom i promišljala. Sve što sam danas nije mi došlo ni rođenjem, ni stjecajem okolnosti, već je moja osobnost rezultat svjesnog traženja i proživljavanja života i ne prepuštanju ničega slučaju. Sve sam integrirala da bih iz svega izrasla kao žena koja je osvijestila svoj centar moći i to želi podijeliti sa svijetom.

Vjerujete li još uvijek u ljubav i brak?

Neupitno. Vjerujem u ljubav i da ću u trećem braku naći partnera s kojim ću dočekati kraj. Vidite da sam i tu konzervativna i romantična.

Trenutno nema nikog na vidiku?

Ne.

Što je najgore što ste o sebi pročitali?

Ljudi su se trudili biti uvredljivi, sjećam se naslova i komentara "bivša žena kamiondžije, nju treba na psihijatriju". Ja ne čitam komentare, ali djeca su znala čitati. U tom prvom navratu su stalno ponavljali da sam bivša žena kamiondžije, a mi smo odlučili pratiti koliko dugo mogu to govoriti. Pokazalo se da su nakon mjesec dana prestali s tim terminom. Služila sam pročišćenju. Svojom zloćom bili su glavni akteri mog uspjeha.