GLAZBENIK Goran Bregović danas je proslavio 71. rođendan, a iza njega su duge godine glazbenog stvaralaštva. Tim povodom vam u suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1988. godine.

Prosinac 1988: Ono što ostaje poslije svake ploče Bijelog dugmeta su pjesme. Nema sumnje da će se taj slučaj ponoviti i s novim albumom ove legendarne grupe - Ćiribiribela. Ali prije nego što su se nove pjesme počele pjevati, ova ploča ponudila nam je neke nove, da upotrijebimo jednu od omiljenih riječi Gorana Bregovića, metafore. 

Tako je bilo i ranijih godina. Sjetimo se samo nekoliko posljednjih albuma Bijelog dugmeta. Prije pet godina na albumu Uspavanka za Radmilu M. Bregović je sa svojom kompanijom otpjevao jednu pjesmu na albanskom jeziku. Godinu dana kasnije, u jeku traganja za novom himnom i polemikama koje su se oko toga vodile, Goran i njegovi prijatelji su novu ploču otvorili himnom Hej Sloveni, a omot ukrasili legendarnom slikom Uroša Predića Kosovka devojka. 

Prije dvije godine Goran Bregović je u duetu sa Svetozarom Vukmanovićem-Tempom pjevao poznatu revolucionarnu pjesmu Padaj silo i nepravdo. Ovih dana ovaj mag biznisa i glazbe predstavlja nam svoj novi album, a na njemu, između ostalog, složene u jednu pjesmu Tamo daleko i Lijepa naša domovino, koje pjevaju klapa Trogir i zbor iz beogradske Saborne crkve. Ali prije nego što se dođe do pjesama, tu je omot ploče. A na njemu - Noina arka. S njom i počinjemo ovaj razgovor...

"Pa, odlučio sam se za Noinu arku vjerojatno zbog toga što sve ovo što nam se oko glava događa izgleda kao da smo u nekakvoj biblijskoj situaciji", kaže Goran Bregović. "Biblijskim rječnikom rečeno - mi smo zbilja sada Sodoma i Gomora. Htjeli mi to ili ne, nama su Noinu arku priredili...

Jugoslavija republika

Otkud ti ideja da od pjesama Tamo daleko i Lijepa naša napraviš jednu pjesmu i što njome želiš postići?

Meni bi bilo dovoljno da ljudi na tu pjesmu reagiraju kao na nekakvu moguću pjesmu. Ako im nije lijepa, neka je prihvate kao metaforu. Mada meni i kao melodija zvuči prirodno. Zbilja, kada je slušam, ja ne osjećam taj šav na kojem je pjesma krpljena. Čak mi ne smeta ni to što je jedna pjesma durska, a druga molska. Znači, kao arija pjesma je moguća, ali ne znam kako će ljudi na tu ariju reagirati. Jer trenutno smo jedni na druge tako nahuškani da se bojim da ovakva pjesma ne predstavlja baš nešto što ima smisla za shvaćanje situacije.

U svakom slučaju, i tom pjesmom si se izjasnio kao Jugoslaven. Da ne spominjemo sada Beogradsko pjevačko društvo, klapu Trogir i orkestar Kadrijevi iz Skoplja koji na ploči pjevaju i sviraju...

Mene bi trenutno jako zanimalo da znam koliko nas ima koji smo se izjasnili kao Jugoslaveni, koliko je među njima djece iz miješanih brakova...

Oprosti što te prekidam, ali nisam mislio na doslovno izjašnjavanje...

Ali ja jesam i kada o tome govorim, uvijek mislim na doslovno izjašnjavanje. Jer postoje oni koji nemaju šanse mijenjati svoje opredjeljenje. Mene takvi zanimaju jer sam ja taj slučaj. Bojim se da ne dođe vrijeme da svi odu svojima - a gdje ću ja onda? Koji transparent ja da uzmem? Meni ostaje, znači, transparentić - "Jugoslavija republika"...

Danas, kada je sve ispolitizirano do maksimuma, ti pred publiku dolaziš s novom pločom na kojoj pjevaš isključivo o ljubavi. Budući da slučajnosti ne prate tvoju karijeru, pretpostavljam da si tako namjerno učinio?

Točno, namjerno sam tako uradio. Ali ja uvijek tako radim, samo što mi se dogodi da ponegdje popustim. Šav mi jednostavno popusti, pa se kroz njega provuče i malo politike. A moja najozbiljnija namjera bila je i ovog puta da to bude samo ploča ljubavnih pjesama. Jer, objektivno, ljubav je za čovjeka mnogo bitniji problem nego što je država. 

Uvijek kada se vraćam u Sarajevo iz bijelog svijeta - to je moja domovina. Nisu moja domovina Komunistička partija, Branko Mikulić, SIV ili vladajući režim. Svakome je domovina tih nekoliko toplih mjesta u kući ili među prijateljima. 

Ono što ja zbilja mislim da je važno, ma koliko se na ovaj ili onaj način petljao i u politiku, to je taj mali ljudski problem, ta sreća koju čovjek ostvaruje u malim stvarima. Za muškarca je sreća vrlo jednostavna, to je samo jedna žena. Za ženu također - samo jedan muškarac. Bojim se da je sreća jako prosta stvar, banalna čak. To je nivo na kojem ja pokušavam praviti svoje ploče, pjevati o toj najvažnijoj stvari u životu.

Jesi li se morao jako potruditi da snimiš skroz apolitičnu ploču?

Kako da ne! Ali to je stvar samodiscipline. Da bi se sada u Jugoslaviji ostalo van politike, potreban je naporan autogeni trening...

Kad ne budem zvijezda

Ti si kompletan autor i ove nove ploče Bijelog dugmeta. Za razliku od ranijih, ovaj album te, čini mi se, definitivno predstavlja kao sretnog i zadovoljnog čovjeka. Ili možda griješim?

Ne griješiš, već zbog toga što u Jugoslaviji postoji nekoliko gradova u koje ne moram ići spavati u hotel i osjećati se kao nekakav dripac na proputovanju. Velika je stvar kada svirajući gitaru uspiješ steći nekoliko pravih prijatelja. Jer sviranje gitare tako nešto ne podrazumijeva. 

Lijepo je što već sada znam da ću jednog dana s tih nekoliko prijatelja moći spokojno sjediti i kada se ovim poslom više ne budem bavio, kad ne budem više zvijezda. Mislim da me većina ljudi i ne gleda kroz to tko sam i što sam uradio jer sam s njima uspio stvoriti veze koje su iznad toga. To je najdragocjenije od svega što će mi poslije ostati...

A kažu da je za umjetnika-stvaratelja mnogo inspirativnije kada nije sretan i zadovoljan, kada čak ima egzistencijalnih problema. Jesi li možda zbog toga hendikepiran?

Pa, mislim da kao što je za biografiju revolucionara potrebno malo Lepoglave, tako je i za portret umjetnika u mladosti bitno malo represije. Jer to izoštrava čula. Čovjek po svojoj prirodi ne može razumjeti slobodu kao apsolutnu slobodu. On tu slobodu prepoznaje samo ako je ova uokvirena nužnošću. To nije moja teza, to je Hegelova teza. 

Ja sam imao različite faze u karijeri, od represije do, uvjetno rečeno, nekakve faze blagostanja. Zato i znam koliko je za svakog bitna ta faza represije, Danas bi, na primjer, mjesec dana murije svakome dobro došlo. Znam mnogo onih koji o tome trenutno sanjaju.

Prije dvije godine prilično vizionarski si sa svoje ploče Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo poručio da će onaj tko ne sluša pjesmu slušati oluju. Znači li to da si znao što nam se sprema?

U to vrijeme čovjek je mogao pretpostaviti da će narodu već biti pun kufer ovih koji nas cimaju kako hoće. Jer stvari su dogurane do kraja, drugovi su toliko uzurpirali i razjebali Jugoslaviju da se moglo pretpostaviti da će se ovaj narod jednog dana okuražiti i reći najzad nešto. Taj proces u kojem ljudi shvaćaju da bi mogli biti važni u nekakvim narednim događajima, to je velika stvar. Sad, jesam li ja to osjetio svjesno ili nesvjesno, ne znam.

U to vrijeme na svoje tri prethodne ploče ja sam se svojim svjesnim dijelom bavio nekakvim podudarnim dizajnom nacističkog i socijalističkog. To možda izgleda kao nešto formalno, međutim, bojim se da se to nije protezalo na dosta drugih stvari, koje se već otkrivaju ili će tek biti otkrivene. To me veoma zanimalo nekoliko godina.

Dobra strana Agrokomerca

Tijekom ove godine, onih šest mjeseci, u kojima se dogodilo najviše promjena u zemlji, ti si proveo na svojoj jedrilici negdje na oceanima svijeta. Praktički si otišao iz jedne Jugoslavije, a vratio si se u drugu. Zar nije tako?

Da, kada sada govorimo o onoj "staroj" Jugi, izgleda mi isto kao kad govorimo o onoj predratnoj. Toliko nam bivša i daleka izgleda ta "predagrokomercova" Juga. Mislim da će taj Agrokomerc jednog dana biti zabilježen kao stvar koja nas je, naravno, koštala mnogo para, ali je za posljedicu imala jako dobar proces. 

Mi smo trošili para i na veće gluposti nego što je Agrokomerc, ali smo manje koristi od toga imali. Mislim da u krajnjem skoru, onako, ako se gleda "plus-minus", Agrokomerc će nam biti dobar posao...

Kako si poslije šest mjeseci izolacije na morima svijeta doživio povratak kući? Što je bilo prvo po čemu si shvatio da se u međuvremenu kod nas mnogo toga promijenilo?

Prvo što sam vidio bilo je da se u Be-Ha događa nešto prosto nevjerojatno. Sva ona poznata prezimena koja me još od djetinjstva prate bila su u zraku. Jer i da se ne otkrivaju ove stvari, koje se o nekim ljudima u Bosni otkrivaju, ja sam ih mogao pretpostaviti jer sam s njihovom djecom rastao, a djeca su samo manekeni svojih roditelja. 

Najprostije rečeno, trenutno najsimpatičniji događaj u Jugi odigrava se u "Be-hi", a to je da je Skupština preuzela vlast. To je nevjerojatno! To je ravno, ne znam ni sam, Pariškoj komuni, na primer. Pazi, Skupština preuzima vlast, tu, u Be-Ha, jebote!

Ovih dana je i konačno ozakonjena himna Hej, Sloveni. Ti si je na svoju ploču stavio još prije četiri godine. Je li to bila neka vrsta agitacije?

Ne, sigurno nije. Ono što je mene zanimalo bilo je da vidim kako ta himna izgleda kada je zajedno pjeva dvadeset tisuća ljudi. Od toga mi je naprosto dobro, lijepo se osjećam. Ali ima tu jedan drugi problem. Meni su uvijek predbacivali da slične stvari radim da bih povećao komercijalnost svojih projekata. Te Tempo mi pjeva na ploči, te imam himnu, te pjevaju mi popovi. Kao da su to stvari koje su u biti komercijalne. Kao da su popovi prodavali stotine tisuća ploča ili, ne znam, da je Tempo dobivao zlatne ploče prije nego što je zapjevao s Dugmetom.

A mene je samo zanimalo to nekakvo miješanje konteksta, kako funkcionira i kakvo značenje dobiva nešto izvađeno iz jednog konteksta i stavljeno u drugi. Himna na jednom koncertu rokenrola ima sasvim drugo značenje nego na nekom drugom mjestu. To je ono što mene zabavlja i zanima.

Je li to bio razlog što si još prije pet godina jednu pjesmu odlučio pjevati na albanskom?

Bilo je to zbog toga što sam znao da većina ljudi ne poznaje Kosovo. Vrlo malo Jugoslavena je putovalo po Kosovu, tako da se njima čini da tamo žive neki zločesti i bogati Šiptari koji dirigiraju situacijom. A to je daleko od prave istine. Objektivno, Kosovo je jedno užasno zaostalo mesto. Ne znam zbog čega je tako, ali je nevjerojatno da u Europi postoji još jedan takav komad zemlje koji izgleda kao, na primer, Iran. 

Mi smo svirali mnogo koncerata po Kosovu, pa smo zalazili i u neka zabačena mjesta, a tamo samo treba uključiti kameru i eto ti Kusturičinog filma. To su ona musava djeca, sirotinja, kuće od opeke... Meni se tada činilo da je taj nekakav odijum, koji se stvara protiv Albanaca uperen na pogrešnog Albanca. Onaj Albanac koji je u većini je jedan siromašni, izmanipulirani Albanac, koji je, već samo zato što je siromašan, spreman i dalje biti manipuliran. 

Čuo sam negdje, na nekom mitingu, da je netko rekao: Bit ćemo siromašni, ali slobodni. A to je glupost! Nigdje ne postoji da je neko siromašan, a slobodan. To je neizvedivo. Tako da mi se činilo da bi tih par riječi otpjevanih na albanskom, objavljenih u tiraži od tristo tisuća primjeraka, bila nekakva gesta, možda za nekoga djetinjasta, ali ipak gesta.

Samo godinu dana kasnije na omot nove ploče stavio si sliku Kosovka devojka. U funkciji opomene?

Ah, to je već Juga. Ta slika je prava Juga. Nevjerojatno zvuči, ali mi smo čudna zemlja u kojoj, kako bih rekao, najmanji uzrok povlači za sobom tisućgodišnje posljedice. Valjda je to naša sudbina, tko bi to shvatio! U to vrijeme taj omot nisam stavio kao otvorenu poruku, kao opomenu, već mi se jednostavno ta slika kao slika dopala. To je dobra slika koja i bez tih nekakvih konotacija zrači snagom jer mi smo jedan od rijetkih naroda koji snagu crpi iz patnje, iz broja žrtava, na primjer. Nas ne straši mogućnost da nas pogine mnogo, nego nas to, naprotiv, hrabri. 

To jest rijetka osobina, ali bojim se da pripada prošlim vremenima. Jer svatko pametan izvukao bi nekakve poruke iz tog ogromnog broja žrtava u posljednjih nekoliko stotina godina. Međutim mi se i dalje na to furamo kao na inspiraciju. A ono što ustvari nama treba, to je sto godina mira. Ja više ne vjerujem u revolucije. Pa, ovo je već kraj dvadesetog stoljeća, dosta je već!

Bregović posuđuje Balaševića

Vrlo često su te optuživali za plagijate. Jesu li ti već nešto iščačkali i s ove nove ploče?

Mi smo inače sredina koja ima te nekakve supovske navike. U svom genetskom kodu možda već imamo previše policije, tako da po tom kodu pokušavamo raskrinkati sve i svakog. Meni to uvijek zvuči pomalo djetinjasto, jer kada bi se to tako moglo raditi, ja bih to onda prvi radio.

Ipak, jesi li makar naknadno priznao da neka tvoja pjesma sliči nekoj ranije napisanoj?

- U tom pogledu ja nemam nikakvih predrasuda. Ja se prema toj stvari odnosim vrlo komotno, prema svemu onome što je napisano, naslikano ili komponirano. Prema svemu onome što se može nazvati umjetničkim djelom ja se odnosim jednako kao i prema prirodi. Znači, kao prema nečemu što i služi zato da bi netko odatle krenuo. Većinu pjesama iniciraju neke druge pjesme, većinu slika neke druge slike, većinu filmova, opet, neki drugi filmovi. Zato ja nemam predrasuda prema materijalu koji mi se sam nudi. Evo, sad sam na ploči upotrijebio jednu Balaševićevu rečenicu zato što je to rečenica koju bih volio da sam sam napisao...

Koja je to rečenica?

Pa, ono, "Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim". To je rečenica iz Balade o Vasi Ladačkom, koju bih, kažem, volio da sam ja napisao. U odnosu na nju ja nemam kompleksa. Kada tu rečenicu uzimam, onda je to samo omaž jednom talentiranom čovjeku.

Već dekadu i pol vodiš Bijelo dugme, a i prije toga si živio od glazbe. A uvijek djeluješ kao entuzijast. Odakle ti snaga?

Pa, to je zbog toga što ja nisam pravi profesionalac. Ja se ovim poslom bavim, kao što znaš, povremeno. U sebi čuvam nekakvo stanje poluamatera, a oko sebe i na svojim idejama zapošljavam prave profesionalce da rade svoj posao. Imam tu sreću da u svemu ovome ima dovoljno para da se profesionalci plate. Mislim da sam sasvim zaboravio čitati note. Posljednji put kada sam se služio notama bilo je kada sam zamjenjivao Bodu Kovačevića u Plesnom orkestru Radio Sarajeva, a to je bilo prije petnaest-šesnaest godina. 

Od tada ja, ustvari, nastojim da mi glazba nikako ne postane posao. Ako se nešto treba raspisivati, to radi Laza Ristovski, ako se netko treba baviti zborom, tu je zborovođa, kada smo angažirali filharmoniju, tu je bio Ranko Rihtman. Moj amaterizam mi omogućuje da se jednom u dvije godine tom poslu iznenadim i obradujem. Zato me i veseli što tebi sada dajem intervju, što ću poslije toga svirati pred TV kamerama.

Znači, taj ritam ćeš zadržati i ubuduće...

To ne znam. Meni se lako može dogoditi da sve ovo zbilja prestanem raditi. Zdravo, neću više nikako i - gotovo! Do sada sam držao ekipu na okupu, što me obavezivalo da jednom u dvije godine ovako nešto radim. Da nije tako, možda se više ne bih ovim poslom bavio. A onda bi mi poslije bilo žao. Jer ovo je za mene taman onoliko koliko mi treba.

I za mene. Taman onoliko, koliko nam treba...

Razgovarao: Danilo Štrbac (RTV revija, 1988.)