Foto: Ilustrovana/YouTube/Press

U SURADNJI s YugoPapirom donosimo tekst iz 1977. godine o Gradiboru Veljkoviću, najuspješnijem jugoslavenskom glazbenom menadžeru.

Ožujak 1977.: U poreznoj prijavi za 1976. godinu piše da je Gradibor Veljković zaradio ukupno 517.047 dinara primljenih preko žiro računa, plus 2000 dinara dobivenih "na ruke". S tom zaradom on je jedno vrijeme vodio na listi poreznih obveznika beogradske općine Stari grad sve dok se nije pojavio jedan književnik koji ga je nadmašio čak četiri puta!

No, iako nije prvi, red je da se upitamo čime se bavi čovjek koji za godinu dana može zaraditi preko 50 milijuna starih.

Mnogi ga znaju iz viđenja: izrazito crnomanjast čovjek s bradicom, s velikim crnim šeširom na glavi. Neobična pojava koja privlači pažnju i budi razne asocijacije stečene iz američkih filmova.

Najčešće je u društvu s pjevačima, što postaje jasno ako se zaviri u njegove dokumente. U članskoj knjižici Udruženja muzičara "Džeki Srbljenović" iz Splita broj 590 piše da je Gradibor Veljković redatelj programa. Član Udruženja je od 1. 1. 1975. godine. Zvanje se dokazuje i potvrdom Udruženja "Džeki Srbljenović", Obala JNA broj 1, zaveden pod brojem 79/77 koja kaže da se G. V. isključivo bavi režijom programa za sve koncerte koji su ugovoreni s ovim udruženjem. Potvrdu je potpisao poslovni sekretar Zoran Bilan.

Gradibor ili Grada, kako ga svi zovu, kratko rečeno menadžer je koji organizira turneje i koncerte pjevačima zabavne glazbe.

Činjenica je da ga smatraju najboljim u zemlji. Nema tog pjevača koji ga ne poznaje.

Poslove sklapa veoma jednostavno. Predloži pjevaču ili ansamblu turneju, dogovori se s njima oko svega i prijavi turneju udruženju. To je legalan put, jer se honorar sudionika i njegov postotak isplaćuju preko žiro računa.

Ali, tu menadžerova uloga ne završava. On putuje s grupom, režira program, određuje gdje će se što postaviti, kada će se putovati, s kim će se razgovarati, kojim će se redoslijedom izvoditi pjesme. Ako nema dovoljno ljudi, Veljković preuzima ulogu redara, prodavača ulaznica, kontrolora na ulazu... Kad se sve sabere, on obavlja posao za petoricu.

I za to je zaradio u prošloj godini oko 52 stara milijuna, četiri puta više nego jedan odlično plaćeni Jugoslaven? Objašnjenje je jednostavno: cijele protekle godine radio je samo s jednim
ansamblom - Bijelim dugmetom, najpopularnijom grupom svih vremena u Jugoslaviji!

"Organizirali smo veliku jugoslavensku turneju, radili smo mnogo", objašnjava Veljković. "Na tom poslu zaradio sam sav novac - 520.000 dinara. Kako? Pa, dogovorili smo se da dobijem postotak, 17 posto od cjelokupne zarade Bijelog dugmeta. I dobio sam! To je sve."

Po ovome se može zaključiti da je Bijelo dugme prošle godine samo na turneji zaradilo oko tri milijuna dinara?

"Ne znam točno, ali je otprilike tako", kaže Grada. "Od toga je najveći dio dobio Goran Bregović, od čega je dao zajam za autoput 90 milijuna starih dinara. No, više nisam s Bijelim dugmetom i, ako nekog zanima, razlog je financijske prirode: nismo se složili oko podjele novca. Svejedno, ostali smo odlični prijatelji."

Kao vješt poslovni čovjek Grada, razumije se, zna da se ne isplati previše zaraditi, jer progresivna porezna stopa na kraju pojede sve pare. Zbog toga je poput Gorana Bregovića, uplatio 290.000 dinara zajma za auto-put Beograd-Niš. A ta suma se odbija od ukupnog prihoda.

Valja reći i to da se pjevači ne otimaju uzalud za usluge Gradibora Veljkovića. Jedan od najpopularnijih, Zdravko Čolić, na primjer, čekao je četiri mjeseca da bi došao na red kod Grade. Kad su s ansamblom Indeksi krenuli na turneju, sve je teklo besprijekorno, bez trzavica i neizvjesnosti koje se, inače, često događaju. Koncerti su bili na najvišem nivou, dvorane pune. U tome se slažu svi.

Početak razvojnog puta Gradibora Veljkovića ni po čemu nije nagovještavao uspješnu menadžersku budućnost. Rođen prije 43 godine u selu Mutnici, u siromašnoj kući, završio je srednju kemijsku školu i zaposlio se u tvornici cementa u Popovcu kraj Paraćina.

Oženio se, ubrzo razveo i preselio u Umag gdje su ga postavili za šefa laboratorije u "Istracementu". Nakon dvije godine prelazi u Beograd i zapošljava se u Institutu za kemijsko-tehnička istraživanja pri Prirodno-matematičkom fakultetu. Pet godina je radio kao laborant.

"Zarađivao sam slabo i nisam imao novca da uzdržavam i sebe i djecu, pogotovo što sam stanovao u samačkoj sobici. Kud bih s njima? Gledao sam kako da nešto zaradim i u to vrijeme počeo se družiti sa članovima ansambla Siluete. Bili su tada veoma popularni i ja im predložim da štampaju majice sa svojim likom. Akcija je uspjela, ja sam se ohrabrio i postao njihov ovlašteni predstavnik."

Zanimanje je, doduše, možda neizvjesno, ali je zato Grada imao nos da nepogrešivo osjeti kojem pjevaču ili ansamblu predstoji dobra karijera, kao i da shvati tko je najtraženiji u trenutku.

Sa Siluetama je ostvario prvi uspjeh, a onda su se redali Dubrovački trubaduri, pa Tereza Kesovija, Korni grupa, Mišo Kovač, Arsen Dedić, grupa Pro arte, Gabi Novak.

I uvijek je njihove turneje organizirao - Gradibor Veljković. U 1976. godini, rekli smo, vezao se za Bijelo dugme. Ishod turneje "200 gradova" dobro je poznat.

Što Gradibor radi s novcem?

"Živim veoma skromno", kaže on, "i ne razbacujem se parama. Još stanujem u iznajmljenom jednosobnom stanu, nekomfornom, koji plaćam 1500 dinara mjesečno. Uzdržavam dva sina, pomažem majku i oca čija je penzija 1800 dinara. Skupljam novac za stan koji moram kupiti, jer mi ga nitko neće dati. Automobil nemam, u kavane ne idem, jer sam stalno na turnejama."

"Sreća je što svoj posao volim, jer živim kao pas: od 365 dana bar dvjesto sam na putu, stotinjak izgubim na pripreme. Nikad slobodan dan, nikad godišnji odmor - nije to lako izdržati. Pri tom sam uvijek pod sumnjom da nepošteno zarađujem. A ja sam svaku paru prijavio poreznim vlastima: ove godine 52 milijuna, prošle 28,5, pretprošle 17, 1973. godine 10 milijuna starih dinara."

Nesumnjivo da je posao kojim se Veljković bavi potreban i koristan: publika cijele Jugoslavije želi u svom gradu vidjeti slavne pjevače, pjevači žele zaraditi dok traje njihov trenutak, dobit imaju općine, poreznici, hoteli, produkcije ploča.

Možda bi se estradne organizacije trebale upitati: zbog čega se pjevači obraćaju Veljkoviću, a ne njima?

Napisao: D. Vesović (Ilustrovana, 1977.)