U SURADNJI s YugoPapirom donosimo tekst iz 1975. godine o smrti glazbenika Predraga Jovičića.

Ožujak 1975. godine: Svi naši dnevni listovi, radio i televizijske stanice objavili su, prije nešto više od mjesec dana, vijest da je, usred koncerta u niškoj sportskoj hali "Čair", od udara struje poginuo Predrag Jovičić, dvadesetčetvorogodišnji vokalni solist i gitarist grupe San iz Beograda. Iz vrlo šturih informacija moglo se razaznati da se nesreća dogodila u trenutku kada je mladi muzičar uzeo mikrofon i istovremeno dodirnuo žice svoje električne gitare: bljesnule su iskre, Jovičić se stresao i pao. Hitne medicinske intervencije nisu mu spasile život.

U nekim listovima događaj je podrobnije opisan pa i komentiran. Priče nekolicine sudionika koncerta - Jovičićevih drugova iz grupe San, Mikija Jevremovića i Ksenije Erker - daju manje-više identičnu sliku onoga što se zbilo. Ostalo je, međutim, nerazjašnjeno: tko je kriv za smrt Predraga Jovičića?

Poželio je "Anabelu"

Odgovor na to, sad kad se dogodilo što se dogodilo, najprirodnije pitanje dat će istraga i suđenje, ako do njega dođe. Na zahtjev istražnog suca Okružnog suda u Nišu, Radomira Barca, elektroinženjer Dragan Đorđević pregledao je, kao vještak, instalacije u hali "Čair", kablove i instrumente sudionika koncerta. Njegovi nalazi, izvještaj s obdukcije i zapisnik o uviđaju predani su okružnom tužitelju Dušanu Protiću, a ovaj je, s obzirom na izuzetnu zainteresiranost javnosti za slučaj, o svemu, dopisom od nekoliko kucanih stranica, obavijestio Tužilaštvo SR Srbije. Dok se ne odluči hoće li se ili ne pokrenuti sudski postupak, i protiv koga, u taj materijal mogu imati uvid samo nadležni.

Neke bitne činjenice, međutim, u mogućnosti smo prenijeti. Ali prije nego što to učinimo, rekonstruiramo, kako nalaže red, događaj koji je poučan koliko i tužan.

Dvorana "Čair", u koju se te nedjeljne večeri, 2. veljače, sleglo 5000 ljudi, bila je mjesecima ranije zatvorena za javne priredbe "zbog tehničkih nedostataka". Sudeći po pisanju "Niških novina", ti nedostaci otklonjeni su uoči koncerta.

Posjetitelji, sve do tragičnog trenutka, nisu primijetili da se događa bilo što neobično. Oni su, naprotiv, bili sasvim razgaljeni, i burnim pljeskom pozdravljali su Kseniju Erker, Usniju Redžepovu, Lea Martina, Mikija Jevremovića, humorista Milovana Ilića Minimaksa, ne propuštajući da, isto tako, nagrade i trojicu članova grupe San koji su pratili pjevače.

Sudionici programa, međutim, u nekoliko mahova, prije i u toku koncerta, osjetili su da na metalnim dijelovima električnih uređaja i instrumenata ima struje i da ona pecka prste pri dodiru. Ksenija Erker je na to upozorila kolege, ali nitko nije smatrao da je posrijedi ozbiljna stvar.

Tragedija se dogodila petnaestak minuta prije završetka priredbe. Jevremović je krenuo najaviti Usniju Redžepovu, ali mu je Predrag Jovičić doviknuo da je vrijeme za "onu njihovu stvar", pjesmu "Anabela". 

Najavivši samo stalnu točku beogradske grupe, pjevač je, po običaju, htio predati mikrofon Jovičiću, vokalnom solisti, ali je kabl bio prekratak jer se zapetljao oko instrumenata. Jevremović je, onda, mikrofon dodao trubaču koji ga je postavio na stalak.

Ovo je slika zbivanja koje je neposredno prethodilo tragičnom trenutku, stvorena na osnovu iskaza nekolicine svjedoka i sudionika. U njoj nema ničeg nejasnog ni spornog.

Slažu se, osim u manje važnim pojedinostima, i opisi prizora koji je uslijedio. Mladi vokalni solist, prilazeći mikrofonu, već je, kao i njegovi kolege, svirao početne akorde pjesme. Kako mu je mikrofon još bio predaleko, on ga je, nastavljajući desnom rukom prebirati po žicama, dohvatio lijevom i u tom momentu zgrčio se i srušio na pod. 

Dvorana je jauknula pa zanijemila. Predragov prijatelj Aleksandar - Saša Ilić skočio je iza klavira i prvi pritrčao. Shvativši što se dogodilo, htio je skloniti gitaru i mikrofon s kojih su sipale iskre, da prekine kontakt. Udar struje, međutim, odbacio ga je dva-tri metra. Dotrčao je i treći član grupe, Aleksandar Stojić, pokušavajući napraviti isto. 

U tom trenutku - a sve je trajalo samo nekoliko sekundi - najviše prisebnosti pokazao je jedan gledatelj, električar po struci, hitro iščupavši glavni kabl kojim su instrumenti bili vezani za mrežu. Da to nije učinjeno, tragedija bi, vjerojatno, bila veća.

Tko je montirao kabl?

Što je bilo potom opisao je niški fotoreporter Nikola Nikolić, koji nam je poslao i nekoliko fotografija načinjenih neposredno prije nesreće.

- Za tren oka pored Jovičića su se stvorili niški doktori koji su prisustvovali koncertu. Dr. Vojinović je pokušao mladića povratiti umjetnim disanjem i masažom srca. Ubrzo su se, kraj same pozornice pojavila policijska kola i njima je Jovičić prebačen u bolnicu. U hali - tišina kao na pogrebu. Poslije gotovo sat vremena, Miki Jevremović je izašao pred publiku i rekao da koncert neće biti nastavljen, a da je Predrag, izgleda, van životne opasnosti. Zaorio se pljesak koji je trajao gotovo dva minuta. Srca pet tisuća ljudi kucala su za Predraga.

Liječnici su učinili sve što su mogli, ali to nije bilo dovoljno: pet uzastopnih, snažnih strujnih udara ni tako mlad ljudski organizam nije mogao podnijeti.

Istraga treba pokazati kako je struja doprla do instrumenata i mikrofona, i čijom krivicom.

U dosad objavljenim iskazima pominje se dodatni kabl, dug pet-šest metara, koji je, s razlogom, bio predmet posebnog ispitivanja. Mladi Beograđani dobili su ga od električara kako bi nastavili svoj jer su priključnice bile daleko. Vještak Dragan Đorđević napisao je u izvještaju da su instalacije u hali bile ispravne, ali da su kabl, kao i razvodna tabla na koju je on bio priključen, krivi što je struja doprla do mikrofona i instrumenata. Po njegovom stručnom sudu, Jovičić je, dodirnuvši jednom rukom mikrofon, a drugom žice na gitari, zatvorio strujni krug te je udar bio neizbježan.

Tko je montirao dodatni kabl?

Stav nadležnih organa još nije poznat. Niški SUP, kako nas je obavijestio okružni tužitelj Dušan Protić, još istražuje slučaj. Drugovi pokojnog Jovičića bili su, od početka jednodušni: kabl je montirao električar. Htjeli smo još jednom saslušati njihovo svjedočenje, ali pronašli smo samo Aleksandra Ilića (Stojić je otputovao s Mikijem Jevremovićem u SSSR: za tu turneju spremala se grupa San, koja više ne postoji).

- Električar koga su nam osigurali organizatori priredbe montirao je kabl. Žice su bile neizolirane, to smo vidjeli - kategoričan je Ilić.

Je li to rekao i istražnim organima?

- Nitko me nije saslušavao.

Mladi glazbenik dodaje da su njih trojica, kao što čine godinama, samo uključili utikače. To je, kaže, uobičajeni dio posla svih koji sviraju na električnim instrumentima.

Niški istražni sudac Radomir Barac obavijestio nas je da su mladi glazbenici dobili kabl od električara koji se tu slučajno zatekao i koji nije službenik hale "Čair". Hala je, po ugovoru sa "Centroturistom", morala osigurati dvoranu, priključak na električnu mrežu - i ništa više, a "Centroturist", organizator priredbe, također nije bio obavezan prema izvođačima da im nađe elektromehaničara. 

Dodatni kabl, po riječima suca Barca, spojili su sa svojim na jednoj i s razvodnom tablom na drugoj strani - sami muzičari. Nitko nije provjerio je li kabl uzemljen ili ne, a on to nije bio. Žice su povezane pogrešnim redom, te je struja doprla u instrumente i mikrofon. Gitara mladog Jovičića bila je ispravna, dakle "nultovana", i to je spriječilo da struja ode dalje. Čim je napravio spoj, došlo je do udara.

U domu tuge

Ugovor, dakle, nikoga nije obavezivao da se brine o pravilnom priključenju mikrofona i instrumenata. "Centroturist", i to valja znati, nije ugovarao organiziranje priredbe s bilo kojom od agencija, već privatno s glazbenicima.

Ovaj naš dosje, dok ne bude službeno označen krivac za Jovičićevu smrt, ostat će nepotpun. Njegova svrha je da podsjeti i da opomene. On poriče jednu nedomišljenu i apsurdnu tvrdnju koja se tu i tamo može čuti - da "elektronska" muzika uzima svoj danak u životima - i daje za pravo drugoj, smislenoj: da strašni danak ubiru nemarnost i javašluk.

Predrag Jovičić je slučajna, ali apsolutno nevina žrtva. Neka bude zapamćeno da je to bio tih, lijepo odgojen, inteligentan mladić, primjeran u svakom pogledu, talentiran glazbenik kome slava i novac nisu zavrtjeli mozak, koji se svojoj umjetnosti predavao zaljubljenički. Sa svojim kolegama nastupao je na omladinskim priredbama, plesnjacima, u amaterskim kazalištima, u emisijama za djecu na radiju i televiziji, pa na koncertima i festivalima širom zemlje. 

Stigao je snimiti nekoliko ploča, a počeo i skladati. Stručni žiri subotičkog festivala "Omladina 74" nagradio je njegovu "Legendu", dok je ove godine njegova pjesma, od 830 prispjelih opet izabrana među najbolje.

Neka se zna: Predrag je bio jedinac. Dom njegovih roditelja sad je dom tuge. U njegovoj sobi sve je onako kako je Predrag ostavio izašavši posljednji put i opraštajući se s roditeljima na nekoliko dana. Trebao je sudjelovati na solističkim koncertima Mikija Jevremovića u Skoplju, Nišu i Šibeniku, pa u beogradskom Domu sindikata, a onda krenuti u Sovjetski Savez. Tom putovanju puno se radovao.

Umjesto pisama od sina, roditelji svakodnevno dobivaju pisma djevojaka i mladića iz raznih krajeva zemlje. Time su - kaže otac - veoma iznenađeni, to je, valjda, jedina utjeha u njihovom bolu.

- Ne smijete pokleknuti druže Jovičiću! - piše Žanka Pademamiš, student iz Sarajeva. - Vi niste sami, veliku tugu u srcima nose mnogi mladi i stariji ljudi zbog smrti Vašeg sina. Nisam poznavala Predraga, ne znam ni Vas, ali s njegovim nestankom osjećam kao da je nestao i jedan dio moje mladosti, dio suviše lijep da bi se mogao nadoknaditi.

Stižu i pjesme. Učenik Zdravko Štefan iz Novog Beograda poslao je svoju "Baladu o gitaristi" u čijem podnaslovu je, u zagradi, ispisana posveta: Predragu Jovičiću. Tu je i pjesma učenice osmog razreda osnovne škole "Veselin Masleša" u Beogradu, Vesne Novaković, koja se završava stihovima: "Znači li to voljeti muziku (ili možda igru sudbine?)" Među najdirljivijim je i pismo mlade Travničanke Dragane Rakić. Ono počinje riječima: "Dragi i mili roditelji!"

- Ova pisma pokazuju najdivniju osobinu današnjih mladih ljudi, njihovo nesebično prijateljstvo. Mi u svoje vrijeme nismo bili takvi, a Predrag je znao dati košulju kakvom svom vršnjaku koga tek što je upoznao. Nema mog i tvog - sve je zajedničko. Ne znam kako da se odužimo toj djeci koja ne žale truda da bi nas utješila - kaže Predragov otac.

Majka, brišući suze, pokazuje posljednju ploču grupe "San". Stihovima koje pjeva, njen sin kao da je nagovijestio svoju smrt. Slušamo ih u Predragovoj sobi. Otac izlazi, ne može podnijeti bol koji mu zadaje glas izgubljenog sina jedinca. Majka drukčije doživljava tragediju: vječito će slušati svog najrođenijeg, i tako ostati uz njega u njegovoj umjetnosti.

U Predragovoj sobi samo Predragov glas:

"Ponekad vatre znaju da planu

Tek kada spaze srce na dlanu 

I onda gore uz divlji sjaj 

Za lep početak i tužan kraj.

I ti ćeš poći u jednom danu 

Tamo gde večni mrak ti preti 

Iz drugog srca na nekom dlanu 

Opet će feniks da poleti.

Kada izgori srce na dlanu 

Iz pepela feniks se rodi 

I uvek leti na istu stranu 

Mrtvo ga srce zvezdama vodi."

(TV novosti, 1975.)