POVODOM 60. rođendana splitske pjevačice Doris Dragović, kojeg danas slavi, u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju iz 1990. godine s njom i njenim mužem Marijom, par mjeseci nakon rođenja njihovog sina Borne.

Prosinac 1990.: Bez obzira hoće li Doris Dragović novogodišnju noć provesti radno, s mikrofonom u ruci i pjesmom svojoj publici poželjeti sretnu Novu ili će pak staru ispraćati u društvu ukućana, imat će razloga da nazdravi. Godina što izmiče popularnoj je Splićanki, kako sama kaže, podarila dva najljepša poklona - prvo Marija, pa potom Bornu.

Mario je naočiti Splićanin, vaterpolist Jadran-Koteksa. Tek mu je 26 godina. Od kraja travnja zakoniti je suprug također lijepe Doris. Mnogi su uzdisali za izgledom, temperamentom i šarmom spomenute dame, ali, eto, baš se Mariju posrećilo da je "odvuče prid oltar".

Borna je dražesna beba, rođena početkom rujna. On je svoju mamu primorao da, prije no što je planirala, kaže sudbonosno "da". Došao je na svijet carskim rezom, četrnaest dana prije no što su to rekli doktori. "Tolerirao" je tri mjeseca roditeljskog premišljanja hoće li se zvati Ivan ili Borna. Napokon, prvog dana prosinca i ta je dilema riješena. U crkvi svetog Ante na Poljudu, onoj istoj u kojoj su se vjenčali Doris i Mario, malac je dobio ime. 

Zbog njega je stan Dorisinih roditelja, od 57 kvadrata, postao još tjesniji. U tom prostoru punom obiteljske topline žive tri generacije - Dorisini roditelji, mama Aliče i tata Jakov, zatim mladi supružnici i Borna oko koga se sve, s razlogom, vrti. Kraj njegovog krevetića zatekli smo i drugu baku, Mariovu majku Anđu, pa tetku koja je iz nedavno potresom pogođenog Sinja došla vidjeti najmlađeg člana obitelji, a bile su tu i dvije mlade rođakinje sretnog tate.

"Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna", veselo će tata Jakov narodnom dosjetkom. Njemu je kćerka jedinica podarila prvo unuče. "Biti djed je najljepši osjećaj na svijetu. Sad je svako od nas dobio svoj kućni zadatak. Ja dođem kao "ministar za vanjske poslove". Moje je da nabavljam dječju hranu, lijekove i uopće sve što nam je potrebno u kući.

Baka Aliče, koju njen zet jednostavno oslovljava s "teta", kao i u predbračnim danima, povjerila nam je radosno da je upravo ona bila prva kojoj je Doris "šapnula" svoj bračni izbor. A o svom novom statusu kaže: "Veliki su zadaci bake. Mnogo veći nego dok se zamišlja biti bakom. Dakako, ja sve to sa zadovoljstvom činim. Od te silne ljubavi prema malome čak se osjeća i bol."

Ni Mariova majka Anđa, kojoj je Borna deveto unuče, ne krije zadovoljstvo: "Od moje petero, Mario je najmlađe dijete. Zato sam posebno sretna što se oženio i postao tata. Doris je divna, prava žena za mog sina. Samo da se slažu, da odgajaju dijete i da ih imaju još.

Spomenusmo da Dalmatinke obično za muževe biraju ljude sa sjevera. Posebno one koje, kao Doris, na
primjer, dio godine žive u Zagrebu. A Doris: "A, ne. Ja sam se odlučila za "svoga jata pticu". Maria poznajem, čekajte, bit će dvije godine. Udaja nije bila planirana, ali odlučio je Borna koji je bio na putu. Trudnoću sam relativno dobro podnosila, osim što sam imala mučnine. Spasila me svekrva predloživši da jedem što više badema. Zbog toga Borna ima, kako kažu, veliku kosu.

Mario nam objašnjava da su se njih dvoje, zapravo, obostrano "upecali". Bilo je ljeto, pa kako to već ide... plaža, more, zanos, poziv u kafić, pa izlazak u diskać. Koliki su mu samo zavidjeli što je baš on taj sretnik koji je bio najbliži srcu popularne pjevačice.

"Doris sam prvo upoznao i zavolio kao ženu"

Doris dodaje kako Mariju njena popularnost i nije pretjerano mnogo značila. Napokon, Mario je vrlo poznat u krugovima u kojima se kreću i danas nerijetko Doris predstavljaju "kao Marijevu ženu". Zbog Marija njegova je sadašnja supruga počela odlaziti na vaterpolo utakmice. Štoviše, postala je pravi navijač. Vikala je, skakala s mjesta... Zato joj je, "kad se dogodio Borna", zabranio pristup bazenu.

Pitamo ga je li i on odlazio na koncerte svoje izabranice. Ali, s odgovorom je požurila Doris. "Nikada nisam pjevala u Splitu i ovdje me nije imao prilike gledati. To je duga priča, kao u onoj narodnoj "nitko nije dovoljno dobar u svom selu". Ovo je podneblje našoj glazbi podarilo prekrasne talente i mnogo lijepih glasova, ali oni su uglavnom odlazili u Zagreb i tamo stjecali pozicije.

Gotovo je neshvatljivo da Doris nije pjevala na Splitskom festivalu, dok je na nekim drugim osvajala nagrade. Međutim, ona kategorično kaže: "Festivali me ne zanimaju. Na naše natjecanje za Jugoviziju, koje je bilo održano u Prištini, krenula sam na nagovor Zrinka Tutića. Odmah mi je rekao, a on je već imao pjevačkog i autorskog iskustva, da je uz talenat i sreću potreban i ogroman rad da bi se uspjelo. Bili smo tad sretan spoj autorstva i izvođenja. Poslije Bergena 1986. za mene je život potekao kao bujica. Koncerti, turneje, snimanja... Danas mogu reći, bez lažne skromnosti, da iza mene stoji mnogo rada, dva projekta u grupi i pet solističkih albuma koji su prodavani u platinastim tiražima. Tu su i nagrade, od Mesama do "Oskara popularnosti" za prošlu
godinu, ali i ogroman broj ljudi koji me ne napušta ni sada kad ne radim. Stalno mi pristižu pisma i čestitke iz svih krajeva Jugoslavije."

Među prvima rođenje djeteta čestitala je obitelj Kalogjera (Nikica, Ljupka, njena sestra Saška i djevojčica Mira).

"Oni su kao obitelj bili uz mene u značajnim trenucima", kaže Doris spominjući i tople riječi radnika Jugotona, direktora te kuće i pojedinih suradnika, dakako Zrinka Tutića, pa Severine Vučković, Tončija Huljića iz Magazina...

Potpuno je, dakako, jasno, zašto se Doris na izvjesno vrijeme oprostila od estrade. Iako je traže pa i predbacuju da bi dio sebe trebala pokloniti i publici. Nagovaraju je da prihvati poziv za nastup u novogodišnjoj noći.

"Zasad je sve neizvjesno. Mario će me morati natjerati da radim. Podržava me, ne sputava, prepušta da
sama odlučim. Ipak, Borna je još mala beba. Istina, uhvatio je divan ritam. Uvečer zaspi oko osam i spava
do sedam ujutro", priča Doris o svom prvorođencu. A roditeljima to odgovara jer su, kao i mnogi mladi, spavalice. Njima su to, doduše, nametnule njihove profesije.

Pitamo Maria kakav je odnos sugrađana prema njegovoj sadašnjoj profesiji, vaterpolu, na što će: "Ne onakav kakav bi trebao biti. Nekad je vaterpolo bio u Splitu sport broj jedan. Sada nam na utakmice dolaze uglavnom kolege iz drugih sportova, nogometaši i košarkaši s obiteljima. Nekad su poslije vaterpolo utakmica bile prave fešte. Donekle taj odnos i razumijem, jer titula 36 godina nije stigla u Split. Trenutno imamo pauzu i nastavljamo s utakmicama u veljači. Zasad smo drugi. Trener Neven Kovačević i mi vaterpolisti dajemo sve od sebe da osvojimo toliko željeni naslov."

Mladi supružnici Doris i Mario još neko vrijeme će živjeti zajedno s roditeljima mlade mame, ali ozbiljno razmišljaju da stvore svoj životni prostor. Roditelji će im, dakako, pomoći jer ima nekih izgleda za nadogradnju. Zanimalo nas je kako će se Doris snaći kad postane "svoja gazdarica". "Još kao djevojčici domaćinstvo mi je bilo blisko. Mama mi je dala čvrst odgoj i pripremila me za život. Ponosna sam na to. Nisam razmažena. Naučila me da sve u životu treba zaslužiti. Rano je pred mene postavila kategoriju borbe. S dvije sam noge čvrsto na zemlji. Mario je isto takav. Zato smo se i našli", rekla je.

Reče nam da nema namjeru vratiti se poslu na prethodni način, a to znači biti stalno na putu, u automobilu.

"Po gradu vozimo Yugo. Na nastupe sam putovala kolima za čijim je volanom Đovani Kovačević. Moram imati suradnika, jer poslije koncerta od umora ni cestu ne vidim. Kući u Split dolazila sam jednom mjesečno na dva dana."

Ima pravo Doris što odsad ljubav stavlja ispred profesionalnih obaveza. Prema vlastitom priznanju doživjela je ljubavnu romansu, bajku koju bi poželjela svakoj djevojci.

"Sve je onako kao kad djevojka sanja kako će jednog dana upoznati svog princa", rekla nam je Doris ovih zimskih dana u svom Splitu pod Marjanom, čije su ulice opustjele zbog hladne bure.

Razgovarao: Željko Slunjski (Nada, 1990.)