DUBROVČANIN koji je krajem siječnja odselio u Irsku progovorio je za Dubrovački dnevnik o svom iskustvu u toj zemlji.

Mario Miletić, koji je osnovao Hrvatsku udrugu korisnika parkirališnih usluga te često upozoravao na loše stanje u državi, svoju je sreću odlučio potražiti u Irskoj, čestom odredištu Hrvata koji bježe u inozemstvo.

"O odlasku razmišljam dugi niz godina, od prvog pokrenutog pravnog postupka (dobivena presedanska upravna tužba protiv Sveučilišta u Dubrovniku). Prije odlaska sam odlučio poduzeti sve što je u mojoj moći, pokušati promijeniti stvari te pokušati pozitivno utjecati na društvo pa s kolegama osnivam udrugu civilnog društva. Ideja o odlasku se de facto sama realizirala. Kada nešto odlučite, sve se 'uroti' da to i ostvarite. Mada, malo je tu i internet pomogao", govori Mario koji trenutno radi kao barmen u jednom irskom pubu, no tu se ne namjerava zadržati.

Na rubu kupovine avionske karte za Dubrovnik

Cilj mu je zaposliti se u IT industriji, a na radna mjesta javlja se svakodnevno. Mario, koji se tjedan dana nakon slijetanja u Dublin morao vratiti u Hrvatsku zbog privatnih razloga, kaže kako odluka o odlasku nije bila nimalo laka, ali od preseljenja nije odustao. "Odlazak je bio iznimno težak, još uvijek jest i svakim danom sam na rubu kupovine avionske karte za Dubrovnik. Bližnji kao bližnji, do posljednjeg dana (i prvog i drugog) nisu vjerovali u odlazak. A i sada im je teško, barem tako kažu", govori Mario.

"Prvo iskustvo je bilo pomalo negativno, kolizija običaja. Ali nakon objašnjenja, pozitiva je prevladala te sam se opet vratio. Kako su mi Irci objasnili, vrijeme u veljači 2020. je najlošije u posljednjih nekoliko godina, nakon našeg sunca u siječnju, ogromna promjena na gore. Za sada mislim da sam se dobro snašao, jezik mi nije problem, online funkcioniranje sustava mi je odlična stvar, a sve ostalo pomalo učim. Najveći izazov je pronalazak stana s prihvatljivom cijenom jer su astronomske za naše pojmove."

Mario kaže i kako mu je u Hrvatskoj najveći problem predstavljalo nefunkcioniranje institucija te naglašava kako se u Irskoj prava radnika izuzetno poštuju. "Jedna od činjenica koju sam spoznao jest da Hrvati, barem na području uz more, nemaju toliko loš životni standard, više lošu percepciju o istom. Tu mogu iznositi samo osobno mišljenje temeljem mog iskustva, tj. života u Konavlima i Dubrovniku. Ako ćemo standard cijeniti po visini plaća, Hrvati su ispod irskog. Plaće za poslove sa srednjom stručnom spremom su malo veće, ali uz bitnu razliku što se zakonska prava radnika u Irskoj poštuju do zakonski definiranog slova. Ako ćemo standard cijeniti po općoj kvaliteti života, Hrvatska je raj na zemlji, ako izuzmemo ovršne postupke. Svaka država ima svoje 'mušice', a najveći hrvatski problem jest, sukladno mom iskustvu, selektivni i opći nerad institucija. Iako je irski narod iznimno srdačan i spreman pomoći i izvan svoje odgovornosti, prava radnika se poštuju u tolikoj mjeri zato što poslodavac zna posljedice ako postupa suprotno zakonu", kaže Mario.

"Irski narod je dosta toga tijekom povijesti proživio te su trenutačna 'američka vrata' u EU, a iščekuje se i ishod Brexita… Ako ste sposobni i želite raditi, gospodarstvo će vam pružiti šansu a da ne morate 'vući rođaka za rukav'. Mislim da vam nitko ništa ne može obećati, da se za sve trebate sami potruditi," izjavio je Miletić.

Fali mu miris mora, kava, obitelj, a ne fale političari

"Prvi kontakt sam imao s jednom irskom obitelji, nevjerojatne osobe! I to je ujedno bio moj prvi susret s irskom dobrodošlicom. Upoznao sam desetak osoba s naših prostora, iskustva i dojmovi su različiti. Iako nisam upoznao puno ljudi s naših prostora dosad, imamo jednu prednost koju ondašnji emigranti nisu imali, a to su društvene mreže i grupe gdje međusobno pomažemo jedni drugima. Kako su mi i govorili, Balkan je u svijetu jedno i spremnost na pomoć nije sporna, barem ne sukladno mom iskustvu. Ima nešto u 'našim' ljudima...", kaže Miletić.

Na pitanje planira li se vratiti u Hrvatsku, govori da bi se trebao vratiti za vrijeme godišnjeg odmora. "Trenutačni plan mi je svakako povratak. Hoće li to biti za pola godine, godinu, dvije, tri, ovisi o stanju/situaciji u Hrvatskoj. Konavljanin, Dubrovčanin, Hrvat... Konavle i Dubrovnik su moja domovina, ništa ih ne može zamijeniti", govori Dubrovčanin kojem rodni grad ipak nedostaje. 

"Vezano uz moj dom mi sve nedostaje! Nevjerojatno koliko cijenite male stvari, kao što je toplina sunca, koliko ih primijetite. Nedostaje mi obitelj, prijatelji, jezik, miris mora, kava, sve ono što je sačinjavalo moj dosadašnji život." 

"Nikako mi ne nedostaju politika i političari, osobe koje svaki dan 'iskaču' iz medija, uzrok što ne možemo ostvariti raj na zemlji", zaključuje.