POSLJEDNJIH su se godina mnogi od nas morali rastati od prijatelja ili članova obitelji koji su u potrazi za boljim životom krenuli u Njemačku, Irsku ili neku još dalju zemlju. Da Hrvatima rad u inozemstvu nije nova stvar, svjedoči i ovaj tekst iz 1970. godine koji donosimo u suradnji s Yugopapirom. Kako su i zašto ljudi odlazili iz Hrvatske sedamdesetih, možete pročitati u nastavku.

Siječanj 1970.: Svaki dan sa zagrebačke željezničke stanice putuje tisuće njih s putovnicom u ruci. U koji dio svijeta putuju - ne znamo. No, jedno sigurno znamo, odlaze!

Sreo sam ih zgusnute u redove, izmorena i pomalo tužna pogleda, podsjećali su na napušteno stado bez svog čuvara. Išli su prema Zrinjevcu. Koraci su tupo odzvanjali o vrući asfalt, a gusti dim se vio iz pokoje lule ili tek maločas smotane cigarete. Pričali su. O djeci, o zemlji, o životu... 

Pogledi su im se odbijali o hladne nebodere i osjećali su neku skučenost, bilo je tijesno očima naviklim na prostrane vidike, na široke horizonte. Tamo je veliki dio neba bio njihov. Ovdje, toga nema. I priča teče, a s njom i gomila ljudi, i sparno vrijeme svibanjskog dana. Krupni su, čvrsti, jaki. Uglavnom najljepša snaga. Ima i starijih; i žena, djevojaka. Opanci se izmiješali s ponekom cipelom, široke pregače s uskim haljinama. 

Nisu to neke "minice", to je nešto posebno. Djevojka dvadesetih godina ide u svijet i njena se majka pobrinula da ne nosi onu starinsku dugačku "travešu". I mala se sad sretna okreće, premda joj nije baš po mjeri taj njen novi model. Nije važno. Bar je do koljena. Tako nose sve dame. Što ne bi i ona? 

I mlada tijela puna života, i oči vatrene kao u jastreba, sušta su suprotnost težini bremena svaljenog na njihova još nedovoljno očvrsnula leđa, leđa koje život nemilosrdno savija prije vremena.

Nosio sam papir, izvadio nalivpero i ušao među njih. Odmah sam čuo žamor, gurkanje... 

"Ovo je sigurno nika glava. Vidiš da nosi očale. Vadi i penkalu ... On sigurno zna kad ćemo večeras putovati... A ko ga smi pitati, boga ti dragoga..." 

Stariji su bili malko obazriviji, umirivali žensku čeljad... "Ajde, gospe ti, puštite čovika na miru! E, baš njega briga za tvojim vlakon. Ima on i svoga posla. Sigurno je niki pisnik, vidiš da nosi karte sa sobom..." 

Nisam mogao a da im se ne otkrijem. Poznao sam u njima govor dalmatinskog krša, onaj oštri i čvrsti govor, kao "stina" na kojoj su se rodili.

"O pa vi ste naš zemljak... Zna san ja da je naš čovik. Što radiš ovdje, dite? Sigurno si na vakultetu. Ajde, neka, neka našeg svita... Da ti bog da zdravlje pa da brzo svršiš i pomažeš svome ćaći..."

Brzo smo postali bliski, otvoreni, iskreni. Kod tih ljudi nema ni trunka glume, namještenosti. Otvore srce i zarone glavu u svoja sjećanja kao čovjek koji je žedan, a ima vode te pije. I pričali su iskreno kao djeca, ispovijedali se, i bilo im je lakše. Takvi su - jer drukčiji i ne znaju biti.

"A iđen, brate, u Njemačku pa šta Bog da (slijegao je ramenima jedan, s već srebrnastom kosom). Nije mi drago, ali moran. Čeljadi puno, oće se para, a ajde daj Bože. Sve za ist, a niko ne radi. I oklen pare?" 

"Ne mere se, dite, više čekati. Ja iman petoro dice... sve jedno drugom do uva. Zoven se Mara..." ("Ajde, brige njega za tvojin imenon", gurkale su je ostale sa strane.) "Neka, neka. Piši ti sve. Ja se ne stidin svoje sirotinje..." (duboko uzdahne) "a neće uvik biti tako. Ma čuj. Iđen ti ja jutros od kuće. A znaš kako je. Suze naviru na oči i same. Al' najteže mi je bilo kad me mali Stipe zagrlio plačući: 'Majko, kupi mi kratke gaće, a neman ni dugi.' Teško mi je bilo. I život se čoviku smuči. Ali, mora se živiti. Ono dice ne da ti da umreš. Triba je dignuti na noge. Tebi kako je je, a dica moraju ist, moraju živiti... A i je siroma, valja priznati, nema ništa obući. Nosi jadan golu..."

"Mene je moj Iva otra. E oću ćaća u školu. Ta ajde, sinko, kad oćeš. Ćaći kako bude, žrtvovat' ću se koliko mogu. Neš biti gladan i bos. A drugo..."

"Ja se zoven Jela. Svršila san osnovnu školu i poslije ništa. Posla ne mogu dobiti, a godine prolaze. Tila bi se lipo obući, a odakle? Vako ću sama sebi zaraditi, pa kako mi je, je. Moran i materi poslat. Ostarila je i ne more više ništa. A dala bi i ona meni da ima. A kad nema, nema..."

Koliko ćete ostati tamo?

"E, koliko ćemo ostati. Ja bi se vratio odma, a onda šta san iša. Valja zašparati koji dinar. Neću da mi konšije budu prigovarale. Eno, toliko vrimena u svitu, pa ništa. Primučit ću se koliko buden moga. Da mi je bar ono kućice digniti na kat, pa onda zbogon lutanje."

"...Ja neću dugo izdržati. Bila san ja i dosad, ali kad mi pane kuća i moja dica na pamet, ne bi me niko zadrža. To je jače od svega."

"...Vratit ćemo se mi brzo. Ne moremo mi bez našeg svita, bez vina, briškula i balota... A vidit ćemo kako nam bude. Ako bude ružno, e, gospe mi sinjske, eto Jure nazad. Nek i bude teško, primučit ću se, al' nek onda plate..."

"Nikad dosad nisan radila na državnom poslu. Udala san se i ima pet godina. Iman troje dice. I... morala san poći, čovik mi ne more. Nije najzdraviji, a oni tičići traže kruva. Teško mi je bilo rastati se ali, što ćeš kad se mora. Takav je život, čovik mi je da onu našu sliku od vinčanja, povećanu lipo. Reka je da to čuvan dobro, da se ne rastajen od nje, već... već ako moran. Teško će biti, i već su mi sada dica pred očima. Kako ću izdržati, ne znam, ali biće teško... A teško i je i nako bose gledati. Da bude dobra plaća, pa da se čovik i primuči. Nije mi ža mene, ja san i nako već odživila svoje..."

I tako razgovor teče. Vrijeme prolazi. A oni pričaju kao da su tek počeli. Teško im je. Tu su bar skupa. A sutra će već jedni u München, Graz, drugi u Düsseldorf, treći u Zürich, četvrti u Pariz, peti... Da. Oni odlaze, jer eto moraju otići. Jutros ih je ispratilo njihovo selo sa suzama, jaucima, zaustavljanjem. Vjerujem. Plač rođena djeteta boli, ujeda za srce. I što reći kad ono zatepa: "Ćako, donesi mi bona... Kupi mi nove postole ... donesi..." 

Tuga na licima najviše govori o proživljavanju svakog dječjeg krika, svakog uzdaha. Srce majke mora zakucati i vječno će kucati za sutrašnjicu svoga sina, jer... "Ja san inako već odživila svoje..."

Po cijeli dan grmjelo je iz tisuću grla: "Zbogom, Ante, Mare, Ankice i Stipe... Zbogom naši!"

Teško je gledati staračko lice majke, dojučerašnje djevojke, a sada "starice" od 30 godina. Kako se život čudno i bezobzirno poigrava! Zar ne bole svakog čovjeka ove gorke riječi izgovorene od čovjeka tridesetih godina: "Ja san inako već odživila svoje." Treba da bole, treba da ublažimo tu bol. Jer, upamtimo dobro: proljeće može kasniti, ali ne može zakasniti. Ne može. A i kad bi moglo, ne bi smjelo!

Problemu nezaposlenosti treba prići čvrsto i trijezno. Posljedice mogu biti katastrofalne. Na žalost, kod nas se to sve donedavna smatralo, kako je 25. II. 1966. službeno konstatirano u "Borbi", da nezaposlenost, koja je prisutna u našem društvu, predstavljaju privremenu pojavu. A što nam govore rijeke naših ljudi s putovnicom u ruci? Sluša li itko njihove korake što se udaljuju? Ili njihov bat postaje sve tiši, iako su brojniji?! 

Zanimljivo je iznijeti podatak da je u Zavodu za zapošljavanje Hrvatske registrirano 275.000 osoba koje traže zaposlenje, što znači 6,9% od ukupne registrirane radne snage, i usporediti taj podatak sa stanjem na Zapadu, gdje se situacija od 3% nezaposlenih smatra već alarmantnom. 

Na 100 zaposlenih u SRH dolazi 20 zaposlenih u inozemstvu, dok je taj odnos u SR Srbiji 100:3, a SRCG 100:1 (iz ankete Zavoda za imigracije i narodnosti SRH).

Podaci dosta govore i vrijeme bi bilo da se trgnu odgovarajući forumi i ustanove, da se tim ljudima omogući da u miru i krugu svojih najbližih provedu svoj život. A to im nitko ne može platiti pod tuđim nebom, pod tuđim zvijezdama.

Stajao sam još dugo na stanici. Stajao i gledao gusti dim što već nestaje u još crnjoj noći. Još samo poneki slučajni prolaznik baci tužno pogled na opustjelo asfaltno raskršće, raskršće suza i smijeha, zlih i radosnih sudbina. 

Okolo je zjapila pustoš; još pokoja zaboravljena stvar lepršala je na sve jačem vjetru, i krupni naslovi pisani našim jezikom i našim riječima - vijorile su se novine tu na vjetru, a tako bi dobro došle onima što odoše i iščezoše za gustim dimom. Tamo će i toga biti željni - jer ga neće naći, jer će raditi za tuđe tvornice, tuđe naslove, tuđe riječi.

Zvonila mi je u ušima ona snažna i tako ljudska izreka Gorkoga "Čovjek, to zvuči gordo!" Uzdahnuo sam i ponovio po treći put: "Zbogom, Ante, Mare, Ankica i Jure!... Zbogom naši! Nek vam je sretno!"

Krenuo sam s već opustjele stanice s jedinom željom da nikad vise ne ispraćam tako gusti dim što već iščezava u crnoj noći. Jer, "zbogom" uvijek zvuči bolno!

Napisao: Božo Šimleša (Plavi vjesnik, 1970.)