IRON MAIDEN večeras će zasvirati u zagrebačkoj Areni. Tisuće fanova iz Hrvatske i Europe nestrpljivo iščekuju trenutak kad će Bruce i ekipa zasvirati prve taktove turneje Legacy of the Beast, a nema sumnje da će među njima biti i Sarajlija, koji s ovim bendom imaju posebnu vezu.

Naime, 1994. godine Bruce Dickinson je s još tri člana benda došao u opkoljeno Sarajevo i ondje održao koncert. Kasnije je zbog toga dobio i titulu počasnog građanina Sarajeva, a tog događaja se prisjetio i u svojoj autobiografiji What Does This Button Do?

"To je promijenilo način na koji gledam na život"

"Ono što se dogodilo nije bilo ni približno onome što se trebalo dogoditi. Ono što se dogodilo promijenilo je način na koji gledam na život, smrt, druge ljude - i semafore", započeo je svoju priču o nastupu u ratnom Sarajevu.

"Skupio sam bend, utovarili smo preko 200 kilograma opreme na 737 i otputili se vojnim čarterom u Split. Avion je bio napola pun vojnika koji su nas gledali u laganoj nevjerici. Oni su bili plaćeni da srljaju u opasnost, a mi smo išli besplatno. Bila je zima u balkanskim planinama. Za tu sam priliku kupio ruksak. Vojničke čizme sam ionako nosio na koncertima, kao i stari kaput švicarske vojske koji sam imao u videu za pjesmu Tears of a Dragon, a ispod njega sam odjenuo vojnički prsluk iz doba kada sam bio u teritorijalnoj obrani. Imao sam puno džepova, bilo mi je toplo i ugodno, s time da sam na glavi još imao i vunenu kapu", opisao je put prema Sarajevu.

Kada su došli do Splita, odande su u UN-ovoj pratnji trebali odletjeti dalje za Sarajevo. Ondje ih je dočekao pukovnik koji im je rekao da se moraju vratiti. "U svakom slučaju, nemamo slobodnih helikoptera i vrijeme je loše. Uz to, UN je doznao za cijelu stvar, a Akashi ne želi uznemiriti Srbe", rekao im je.

Međutim, Dickinson i bend nisu odustajali. Prišao im je Reutersov kamerman koji im je objasnio da je on Bosanac te da ih može uvesti u grad kroz tajni tunel koji se koristi za dostavu hrane. "Prijatelj sam predsjednika Izetbegovića. Nazovem ga i dobijem dozvolu", kazao im je. Dečki su odlučili riskirati, ostali su u Splitu.

"'Možemo ući u Sarajevo - možda', rekao sam. 'Postoji tunel. Ako se vratimo, nikada nećemo ući u grad, ali ako ostanemo, možda i uspijemo. U najgorem slučaju, ostajemo ovdje, pijemo jeftino pivo tjedan dana i napravimo koncert ovdje u blizini.' Zapravo, u najgorem slučaju srpske protuavionske granate ili mine mogle su nas raznijeti na komadiće ili nas je mogao pogoditi snajper. Glasali smo, uz moje obećanje da ako makar jedna osoba odluči ne ići, nitko neće ići, i nitko ga od nas neće zbog toga smatrati manje vrijednim. To sam ozbiljno mislio. Svi su bili za, uključujući i momke koji su bili malo uplašeni. Priznali su da ih je strah, ali su svejedno glasali za", opisuje glazbenik u autobiografiji.

Još uvijek čuva karte iz Sarajeva

Među njima je bilo i ljudi koji uopće nisu imali pojma gdje su se zaputili pa tako Bruce piše da je njihov publicist mislio da "ide na festival Glastonbury, ali bez ohlađenog vina Chablisa i velikih šatora".

Dickinson još uvijek čuva set vojnih karata koje su mu tad dali kao suvenir, rekao je.

"Serious Road Trip bila je nevladina organizacija koja je organizirala konvoje za pomoć na područjima koja je UN smatrao preopasnima za razmatranje. Imali su prepoznatljivi crveni londonski autobus s kojim su išli na ničiju zemlju tijekom rata na Balkanu i vodili su školu za klaunove za djecu na obje strane. Oni su nas trebali uvesti u ratnu zonu noćnom vožnjom preko Mostara i zatim u planine dok se ne popnemo na moćni Igman. Na vrhu Igmana preuzela bi nas vojska. Na kontrolnoj točki bosanske vojske Bravo jedan trebao nas je dočekati tenk i od tamo nas uvesti u Sarajevo. Takav je bio plan", piše Dickinson i opisuje da je njihovo vozilo zapravo bilo kamion s otvorenom stražnjom stranom - "po jedna klupa sa svake strane i cerada umjesto krova".

"Najveći show na svijetu u tom trenutku"

Tenk koji ih je trebao čekati nije stigao jer su ga zaustavili u podnožju brda. "Lokalni bosanski zapovjednik u jednom je tenku pronašao snimatelje kuće NBC što ga je izbacilo iz takta. A to je značilo da smo se trebali sami spustiti u grad, na nišanu srpskih pušaka. Mislite da nitko ne bi ubio imbecila? Ovaj imbecil se ne slaže s tim. Skrenuli smo i počeli se spuštati niz uski put. Pogledao sam desno gdje su se nazirale olupine vozila raznijetih na cesti. Počelo me nešto peckati po vratu", piše Dickinson. 

"Prolazili smo pokraj poluuništenih kuća, a djeca su među njima jurila kao štakori. Rat je natjerao obitelji na čisto preživljavanje, a grad, i vojska, imali su trodnevnu opskrbu hranom i gorivom, pod uvjetom da se troši što je najmanje moguće. Grad koji je bio domaćin zimskih Olimpijskih igara 1984. godine uništen je do neprepoznatljivosti. Fasade zgrada su doslovno bile samo fasade jer zgrada nije bilo, ili je cijela građevina izbušena rupama od metaka i granata. Na ulicama je bio razbacan krš, a auti su izgledali kao cjedila sa stotinama rupa od metaka. Da živim sto godina ne bih shvatio što je to bilo u skromnom Renaultu da je prouzročilo oko 200 rupa od metaka", napisao je.

U Sarajevu su spavali u stožeru UN-a, bivšem Olimpijskom selu. Posjetili su i sirotište. Svirali su u Bosanskom kulturnom centru.

"Koncert je bio nevjerojatan, žestok i vjerojatno najveći show na svijetu u tom trenutku za publiku i za nas. To što svijet nije znao za njega nije nam bilo važno", opisao je. O tom "najnevjerojatnijem koncertu svih vremena", kako ga neki nazivaju, snimljen je i film Scream For Me Sarajevo.