Foto: Index

PONOVNO se čačka po kurikulumu, međutim, ovog puta nije bilo dovoljno zvučnih naslova na portalima i u novinama.

Nitko u naslov nije puknuo "Izbacili Bibliju, ubacili Pottera: Kraj života kakav poznajemo?!?" pa je samim tim izostala i reakcija onog dijela javnosti koji se poput Pavlovljevih pasa zapjeni čim im naslovi sugeriraju da je vrijeme da se uznemire iako često ni sami nisu sigurni o čemu je riječ i zašto su se baš toliko uznemirili.

A naslovi su najčešće jedino što čitaju.

Radi se o načelno velikim promjenama. Promjenama koje od nas iziskuju da uz zastarjeli popis lektira prilagodimo i stavove.

Druže Voldemorte, mi ti se kunemo!

Ljudi ne vole ni kad moraju mijenjati zupčasti remen i španere, a kad se promjene odnose na zacementirane stavova, stvari postaju neizdržive i ljudi se usplahire poput bivših ljubavnika Slađane Petrušić kad ova odluči otkriti seksualnu pikanteriju iz prošlosti.

Dakle, to znači da u isto vrijeme morate priznati da ste možda u krivu, da vaše znanje možda počiva na štulama od stakla, da su u zabludi možda živjeli i vaši roditelji, ali najvažnije, da je sve ono u što ste do tada vjerovali, pa samim tim i vas - možda pregazilo vrijeme. Da stvar bude gora, nakon toga još trebate i pregristi ponos i dopustiti upravo onima koji su vam rekli da ste stari i pregaženi, da cijelu vašu priču okrenu naglavačke, uđu u "vaš" svijet i pretvore ga u "svoj".

To je prevelik zalogaj čak i za najveće. Lakše je na brzinu sklepati neku nespretnu racionalizaciju, uvjeriti se da "novo ne znači nužno bolje" i da je sve ovo prvi korak na putu u propast ili, ako ste desničarski portal, da je sve ovo jedna velika svinjarija plaćenika koji žele zatrovati našu djecu i vratiti nas u mračnu komunističku prošlost. Naravno, uz Voldemorta, Gandalfa i Štulića.

Naravno. 

Stoga, ne bi nas trebalo čuditi ako novi popis lektira, kad se strasti uzburkaju, podijeli ne samo stručnjake već i javnost.

Što je škola bez Biblije?

Doduše, javnost će se ovog puta malo teže pokrenuti jer u školi su naučili mrziti knjige, a radi se upravo o knjigama. Ne o sisama, "četresprvoj", "devesprvoj" (iako namjera očito postoji) niti će mediji na Fejsu vijest objaviti uz jedan od sve popularnijih bombastičnih statusa u kojima ima vrlo malo informacija i jako puno kretenizma ("Kad vidite što je netko učinio s lektirom vaše djece, povraćat ćete! POVRAĆATI!").

Uglavnom, predlaže se da sadržaji poput Biblije, "Don Quijota" i , "Ribanja i ribarskog prigovaranja" izlete van jer klincima jednostavno nisu jasni, a na njihovo mjesto dođu, prema izboru svakog profesora, primjerice, knjige o Harryju Potteru, Johnny Štulić, Arsen Dedić, Nick Hornby, "Što je muškarac bez brkova" ili bilo koja knjiga s osvježenog popisa.

Neki su već nakon Biblije prestali čitati i zaključili da je svijet očito poludio. Drugima je pak jasno da Biblija, Proust, Marulić, Camus, Krleža ili Balzac, koliko god neki željeli vjerovati da je tako, jednostavno nemaju šanse kad stanu uz Rowlingovu. Pogotovo zato što Potter iza sebe ima mašineriju što bi mnoge učitelje moglo natjerati da pokleknu pred reklamama i zanemare nacionalni identitet.

Nitko, naravno, ne govori o tome jesu li priče o malom čarobnjaku više ili manje vrijedne od priče o Holofernu ili Meursaultu niti je li u njih teže ili lakše povjerovati nego u priču o Noi koji je protivno svemu što su naučili u drugim predmetima, na jedan brod potrpao po dva primjerka svake životinje i preživio potop.

"I brez cvarni hrani kako zlate čaše". Čmrlest ohuš?

Kao što su svi mogli pretpostaviti, ideja je kod klinaca stvoriti naviku čitanja.

Budimo iskreni, važnost Shakespearea je neupitna i neizbježan je, ali tjerati klinca da pročita "Hamleta" je najbrži način da klinca natjerate da nikad ne pročita "Hamleta". A to je ono u čemu smo svih ovih godina bili izuzetno uspješni. Da DiCaprio nije salijetao Claire Danes u Luhrmanovu filmu, većina onih koji su odrastali u devedesetima ne bi se ni potrudila dešifrirati o čemu to trabunjaju uz zarazni soundtrack.

Isto vrijedi i za Hektorovića ili Marulića čiji ep možda i jest prvi ispjevan na hrvatskom jeziku, ali definitivno nije ono o čemu će učenici s oduševljenjem pričati na velikom odmoru. Nisu više sedamdesete i osamdesete, učenici će, susretnu li se s ovom nejasnom ekipom, skoknuti na net, pročitati par stranica o "Juditi" i to je to. Podigli ste posjećenost Wikipediji, ali ne i njihov kulturni nivo niti interes za čitanjem.

To ni u kojem slučaju ne znači da će se svi hahari pomamiti za Tomićem, Drakulićkom ili Melitom Rundek, ali nekako je lakše povjerovati da će nešto zanimljivo pronaći u autorima koji žive u istom svemiru, rijetko koriste pluskvamperfekt i nikada nisu napisali nešto što bi izgledalo kao "i brez cvarni hrani kako zlate čaše" ili "tko se često čtuje hteć garlu zgajati".

Bitno je što ne čitaš

S druge strane, predstavnici stare škole vjerojatno će reći da škola nije tu da ispunjava želje klinaca i prilagođava se njihovim suludim zahtjevima jer ako ćemo krenuti tim putem uskoro će na glazbenom analizirati pjesme Sandre Afrike, a kemiju učiti gledajući izabrane epizode "Breaking Bada".

Dio će reći da klinci ni ovako ni onako neće čitati lektiru pa ako ih već treba tjerati na nešto onda su to definitivno klasici koje će imati priliku pročitati jedino u školi.

Vjerojatnije je da uz internet 90% njih nikada neće pročitati 95% onoga što im naredite da čitaju pa se sve nekako svodi na to što vam je cilj: Pokušati ih navući na čitanje atraktivnijim naslovima ili sve ostaviti kako je i bilo i nastaviti s praksom prisile na ono što vi mislite da je krucijalno za njihov kulturni razvoj?

Je li Marulić koji opravdano, ali beskorisno leži na stolu tinejdžera bitniji od razvijanja ljubavi prema čitanju ili smo u jednom trenutku počeli vjerovati da je takvu ljubav nemoguće razviti pa se sve na kraju svede na to da nije bitno čitati već čitati bitno... Čak i ako svi vrlo dobro znamo da nas je to dovelo do situacije u kojoj nakon svega ne čitamo apsolutno ništa.

Imate prostoriju punu djece koja se boje vode, a vi se pokušavate složiti oko toga je li kraul jedina tehnika vrijedna učenja.

I ne uspijevate.

Stoga, kako očekujete da klinci shvate što je bitno ako to ni sami niste sposobni učiniti?  

Roll Over Judita

Prijedlog oko kojeg se digla prašine djeluje kao korak u dobrom smjeru jer učiteljima, posebno mlađima koji vjerojatno ni sami ne otkidaju na nametnute im klasike, daje mogućnost da s učenicima uđu u diskusiju o sadržaju za koji je izvjesnije da će ih zainteresirati. Naravno, sve ovisi o učiteljima, ali trebat će vam prilično nesposobna i dosadna mumija da serijal o Potteru pretvori u "seriju knjiga o dječaku koji iz knjige u knjigu prelazi u više razrede da bi na kraju uspješno okončao školovanje".

"Znači li to da ćemo umjesto Marulića učiti Štulića?", zapitat će se mnogi šokirano, razmišljajući kako će nakon svega zvučati refren "Hrvatskih velikana" ("da mi kompa bude Mažuranić, frend Stjepan Radić, prijatelj... Tko? Štulić??!!). 

Istina je da Marulića, priznali to neki ili ne, većina nas nikada nije ni naučila niti nas je potaklo na bilo što osim na to da što prije okončamo tu agoniju. Nekom to može zvučati šokantno, ali ako imate 16 godina, Marulić je davež i bez obzira na to koliko u svojoj lažnoj šokiranosti srozavanjem kulture pokušali sebe ili druge uvjeriti u važnost "2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s cezurom nakon 6. sloga", trebat će vam Robin Williams iz "Društva mrtvih pjesnika" da ovu dosadu učinite iole zanimljivom.

Točnije, da biste tinejdžera (koji nije "uzgojio" rijetko viđenu intelektualnu erekciju na biblijsko-vergilijanski ep) navukli na "Juditu", trebat će vam Robin Williams Transformer koji ispaljuje laserske zrake iz očiju dok opisuje dolazak popa Eliakima i na kraju se sata pretvara u srebrni Pontiac Solstice iz 2006. koji podižući oblak prašine odlazi u crveni sumrak dok u daljini odjekuje: "Ki nebesa skova i svaka ostala. Amen".

Štulić je pak, barem u teoriji, jednostavniji "start paket" gomili najčešće nemotiviranih učitelja koja gomili najčešće nezainteresiranih pubertetlija pokušava ukazati na važnost i ljepotu pisane riječi. I naravno da je usporedba Marulića i Štulića suluda i da je izostanak Marulića propust koji cijeli kurikulum nepravedno svodi na jedan glupavi ekstrem, ali ne smijemo zaboraviti da se radi o zanimljivom prijedlogu.

Da stvar bude jasnija, radi se o otvorenom prijedlogu.

Navika čitanja... Paranoičnog čitanja između redaka

No, kao i sa svim ostalim u ovoj državi i ovo je tako lako zagaditi politikom i pretvoriti u nešto ružno. I to će se bez ikakve sumnje dogoditi.

Jedna strana reći će "stvaranje navike čitanja", druga strana "više hrvatskih autora", a onda će doći netko treći, ispaliti "komunjare, sinko, komunjare" i rasprava će otići u očekivano promašenom smjeru.

I to je možda najtužnije u cijeloj ovoj priči jer prijedlog definitivno nije savršen, ali u potpunosti ga odbaciti zbog politike i ovog paranoičnog čitanja između redaka jednostavno je kriminalno.

Bojite se da ćete ovim potezom pokopati ljubav prema hrvatskoj književnosti? A kako biste opisali trenutno stanje? Kao eru ekstatične i na momente životinjske napaljenosti na hrvatsku pisanu riječ? Strahujete da će klinci čitati Rowlingovu, a ne Homera? Ne strahujte, tu već jesmo. Jedva.

Jedina je razlika to što bi ih Rowlingova jednog dana možda i mogla dovesti do Homera, a Homer, uz dosadašnji pristup, do toga da jednog dana zaziru od knjige i uz nju vežu traume, kao da ih je prije mnogo godina odvela u mračnu uličicu i silovala na zapišanom madracu.