ZAGREBAČKI glumac Asim Ugljen prisjetio se svog odrastanja u Jugoslaviji i lekcija koje je tada izvukao. Status koji je napisao na Facebooku uz njegovo dopuštenje prenosimo u cijelosti.

"Da vam ja ispričam jednu priču o tamnici naroda i tome kako je u Jugi bilo...

...naime, dovoljno sam star da se sjećam Juge i da sam bio pionirom.

Daklem, čujte i počujte.

Nekoć davno, u prošlom stoljeću, u prošlom vremenu, u prošlom sistemu, u prošlom životu štoviše, Vrbani su bili majušan kvart.

Par ulica i ništa više.

Školu nismo imali.

Pa je dio kvarta išao u OŠ Rudeš, kako samo ime i kaže, u Rudešu, a dio u Bartol Kašić na Jarunu.

Ja sam bio u ovoj potonjoj grupi.

2 km pješke svaki dan do škole.

Nije bilo kroz šumu i vrleti, ali brate, kad si prvi osnovne, 2 km pehaka su ti kao da do Rusije ideš.

Učiteljice još nisu postojale.

Ali Drugarice jesu.

Moja drugarica se zvala Višnja, imala je crnu, kuštravu kosu i jarko crveni lak za nokte.

Bila je poprilično nemilosrdna za mladu ženu. Jebiga drugovi, škola nije zajebancija.

Anyhow. S nama je u razredu bila jedna cura.

Ta cura je bila iz iznimno siromašne obitelji. Imala je i starijeg brata u istoj školi koji je već tad, u nižim razredima, bio ponavljačem.

Ona nije bila daleko od toga već u samome startu.

I zato je bila poprilično omalovažavana od šulkolega.

A ja sam tada, koliko god nemoguće zvučalo, bio najmilije dijete na svijetu.

Ono, najgori štreber kojeg možete zamisliti, čitam, pišem, ćirilicu, latinicu, računam, sve radim.

Naravno, glavni šupak u razredu.

Da vas odmah rastužim, nije dugo trajalo, pubertet mi je rano startao i dan-danas nije završio.

Već u četvrtom osnovne sam počeo odlazit u kurac, u petom sam već bio blacklistan, do sedmog sam bio jebeni Darth Vader.

No, u to doba sam još bio milo dijete. Sa frizuricom k'o ježek.

Dobar, mio, radišan, požrtvovan i nesebičan.

Ukratko, bio sam ogavan.

Jednog dana, ta cura je, nažalost, imala nesreću da joj je velika nužda pobjegla tokom sata matematike.

A djeca kao djeca, standardni šupci, udri u smijeh i porugu.

Ona plače kao kišna godina, umire od neugode, mi vrištimo.

Stoka, kažem vam.

Drugarica dobije popizditis.

I za kaznu mene sjedne kraj nje, jer ja sam kak'ti super đak, a rugam se jadnoj curi.

Sad zipa, ja prvi osnovne, ova plače, ja sjedim kraj nje, smijao bih se, ali ne smijem.

Ali, dokon um je đavolje igralište.

I krenem podjebavati ovu. Ona plače, a ja je jebem.

Govno malo. Pri tome mislim na sebe.

Jebem po tavanu, a ona dograbi olovku i zabije mi je u dlan desne šake.

Žbam. U dlan do pola.

Vrištim ja, vrišti ona.

A drugarica mi kaže: "Dobio si što si tražio."

I pošalje nju da se opere i mene da izvadim olovku, isperem ranu i odem u školsku ambulantu.

Plačem, ispirem ruku i pitam se kako je mogla biti tako okrutna.

I shvatim. Da nije ona bila okrutna, nego ja.

Da sam bio najgore smeće i da sam zaslužio tu olovku u dlan.

Tada sam, na ružan način, naučio zašto je mentalitet krda poguban. Da je jedini način da ostaneš čovjek u ovom usranom svijetu da uvijek ideš kontra krda.

Jer krdo je uvijek, neizbježno, okrutno i zlo.

Masa nema srca, nema mozga, nema duše.

Najlakše je, bajo moj, biti zaštićen u krdu.

Radiš što i svi, ne talasaš i mirna Bosna.

To sam i ja učinio. I dobio olovku u dlan.

To je bio prvi i zadnji put u mom životu da sam se poveo za primjerom drugih, makar sam suštinski znao da je krivo.

Da, naravno da sam znao da nije lijepo rugati se nekome, ali sam se svejedno rugao, jer su se svi rugali, a ona je bila persona non grata.

Sve ono čemu su me kući učili sam bacio kroz prozor za par sekundi smijeha nad tuđom nesrećom.

Starci nisu imali puno razumijevanja za mene.

Rekli su mi što i drugarica: "Dobio si što si tražio."

Štoviše, Ranko mi je održao cijelu moralnu tiradu o tome da sam šupak.

I bio je u pravu.

Dan-danas imam komad grafita u desnom dlanu. Malu, sad već jedva vidljivu točkicu gdje me ubola.

S godinama je izblijedila.

Ali ja znam da je i dalje tu.

Kad god nisam siguran kud da krenem, pogledam u taj dlan i dobijem odgovor.

Kako ti komad grafita u dlanu može promijeniti život.

Tako sitna stvar, a tako jaka.

Zajebana je ta Juga bila, bajo moj, zajebana.

Posebice ako si šupkom bio.

A bio sam.

Fakat jesam.

Zato imam grafit da me podsjeti da si to više nikad ne priuštim.

Tamnica, bajo moj, prava pravcata", napisao je Asim.