Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Kostarike, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon 1. dio

>>> Karipski Rašomon 2.dio

Za početak trebate znati kako svatko tko je dovoljno lud da se ogluši o dramatična izvješća američke ambasade koja Meksiko svrstavaju uz bok ratnoj Siriji, pred sobom ima tri potencijalne rute za lutati ovom golemom zemljom. Jedna vodi preko sjeverozapada do Baje Californije (u posljednje vrijeme navodno smrtonosna jer predstavlja središte trgovine drogom), druga preko sjeveroistoka prema Monterreyu (manje opasna, ali i dalje zahtjeva izniman oprez), a treća, ona relativno sigurna, jugoistočno preko Oaxace do Yucatana, centralne turističke oaze ove zemlje. 

S obzirom na to da su dva tjedna u glavnom gradu učvrstila moja navijek optimistična uvjerenja da su mediji zapravo bezobrazna povećala za ono najgore u zemlji, za početak sam se otisnuo na sjever kako bi upoznao neke od najljepših kolonijalnih gradića Meksika. Iako je prvotna ideja bila uhvatiti autobus, Kalid, kojeg ste imali priliku upoznati u prethodnom nastavku, uputio me u čari meksičkog Bla Bla Cara. Ta aplikacija, znate i sami, vrlo je zahvalna i kod nas, a možete samo zamisliti koliko zgodnih opcija postoji u državi s preko stotinu milijuna ljudi. Autobuse gotovo da nema smisla koristiti.

"U ovoj kući žive kršćani"

Tri sata kasnije stari Hyundai prosijedog građevinara Humberta napokon je iščupao posljednju uzbrdicu, a ispred nas se otvorio pogled na slavni San Miguel de Allende, najvrjedniju UNESCO-vu baštinu u dvije Amerike. 2017. izabran je za svjetsku destinaciju godine i to s pravom. Raznobojne uličice uistinu podsjećaju na kakav filmski set meksičke sapunice, a izrazito lijep glavni trg krasi jedan od najneobičnijih parkova s kojim sam se susreo. Sva stabla podrezana su tako da izgledaju kao golemi suncobrani, a u debeloj hladovini njihove utrobe skriva se živopisni svijet uličnih trgovaca i zabavljača.

Odmah pokraj glavnog trga nalazi se divna barokna crkva, a ono što me poprilično zabavilo bila je oglasna ploča za vjenčanja na njenom pročelju. Za razliku od skromne hrvatske verzije, ovdje se može pročitati praktički cijeli CV sretnih mladenaca. Pa tako ispod pomno odabrane fotografije piše mjesto rođenja i adresa prebivališta. Također se navodi i koliko mladenci imaju godina, gdje i kako zarađuju za život, tko su im roditelji i koje su vjeroispovijesti. Ovo posljednje jedna je od iznimno važnih stvari u Meksiku, a vjerovali ili ne, veliki broj kuća na svojim prozorima ima naljepnicu na kojoj piše "ovdje žive kršćani".

Parada pijanstva i kila na meksički način

Igrom slučaja, Tina i ja stigli smo u posjet točno na proslavu dana grada. Ulice su vrvjele ljudima, a gradske službe na raskošnu paradu poslale sve što imaju na raspolaganju. Od garde liječnika i medicinskih sestara, vozila hitne pomoći i vatrogasaca do poštara, policije, vojske i konjice pa čak i četiri komandosa koji su po podnevnoj žegi paradirali prerušeni u hodajuće grmove. Naravno sve to uz pratnju neizostavne limene glazbe u izvedbi svih generacija muzičara. Sama svečanost izgledala je prilično moćno, pogotovo s obzirom na to da su konji, preplašeni silnom svjetinom, obilno urinirali po ulicama.

Nakon dva dana romantičnog lutanja San Miguelom, put nas je dalje vodio u jedno od najbizarnijih mjesta koje sam ikada posjetio. Guanajuato okružuju brda, a grad se poput vodenog vira u lijevku spušta s planinskih obronaka prema svom središtu. Što je još zanimljivije, centar grada presijecaju podzemni tuneli tako da se gotovo sav javni promet odvija desetak metara pod zemljom. Nezaboravno je iskustvo voziti se, a pogotovo šetati tim drevnim kamenim prolazima. Naime njima se često ne služe samo automobili već i ljudi jer predstavljaju svojevrsni pješački autoput kroz kaotični gradske ulice.

U podzemnom labirintu mističnog Guanajuata

Za putnika koji ne poznaje dobro mrežu tajanstvenih tunela, sve predstavlja priličan izazov. Dok me miris kanalizacije nije jednom zauvijek potjerao otamo, prvih dana često sam se znao na nasumičnim mjestima spustiti u podzemlje, hodati desetak minuta, a onda nasumce izabrati jedan od izlaza na danje svjetlo. Ma koliko god pokušavao pretpostaviti gdje ću završiti, uvijek bi ostao iznenađen kamo me put naveo put. Na koncu se nisam mogao oteti dojmu kakvo su zapravo bogatstvo imala djeca rođena tu osamdesetih. Nakon družbe Goonies mogli su se hitro spustiti u taj labirint kanala odigrati neku svoju verziju filma.

Postoji izreka kako grad bez vidikovca ne vrijedi ni pišljiva boba. Guanajuato ga dakako ima, a s njega raznobojne kućice što se slijevaju padinama izgledaju kao slikarsko platno. Do vidikovca se može pješke, što od hodača iziskuje golemi napor, ili uspinjačom. Iako ima turistički karakter, vožnja košta svega par kuna ponajviše zbog toga što se lokalci koji žive u gornjim slojevima ovog lego-grada svakodnevno koriste njom. A upravo na vrhu, u "visećem" coctail-baru s nezaboravnim pogledom, susreli smo jednu buntovnu učiteljicu. Kako to biva, što je više ulijevala margaritu u sebe, ogorčenost je lakše curila van.

Jadi jedne meksičke učiteljice

"Meksička vlada svjesna je koliko je važno većinu pučanstva ostaviti neobrazovano. Jedino tako mogu s njima upravljati kao sa stadom ovaca. Znate, u velikom dijelu ove zemlje, a posebno u ruralnim krajevima, u školama i to ne samo osnovnim, gotovo da ne postoji sustav ocjenjivanja. Jedino je bitno da djeca svake godine napreduju iz razreda u razred i jednog dana pro-forma završe obrazovanje, a to što nitko nema pojma ni o čemu, nikom ništa. Zamislite, u razredu imam 53 učenika! U takvoj je atmosferi jako teško raditi. Jednostavno ništa nije bitno, a djecu se ni na koji način ne može prisiliti da nešto nauče."

"Često se uhvatim kako razmišljam kakvog smisla ima sve to. Koliko se god trudim, svaki mi se dan kao bumerang u lice vraća saznanje kako je moje zalaganje beskorisno, a entuzijazam smiješan. U ovu školu prebacili su me prije nekih devet mjeseci, a nadam se da ću ubrzo dobiti premještaj u veći grad, gdje je situacija ipak bolja. Jedan od razloga zašto će se Meksiko teško iskoprcati iz ove nemile situacije jest iznimno mala školovanost ljudi. Jedan moj kolega nedavno je u sedmi razred dobio dvoje novih učenika, a vjerovali ili ne, s 14 godina nisu znali čitati. I tko je za to kriv?"

Dobrodošli u svijet mumija

Nakon nekih sat vremena terapije, u svoj svojoj bespomoćnosti, učiteljicu smo ostavili žvakati nerješive profesionalne dileme, a Tina i ja zaputili se u notorni muzej mumija, nadaleko poznat u ovim krajevima. Priča kaže kako su iskopavajući lokalno groblje tijekom četrdesetih i pedesetih godina gradske vlasti pronašle stotine mumificiranih tijela nekadašnjih žitelja. Većina njih uistinu je i prošla kroz proces mumifikacije, međutim nekolicina njih je, bez ikakvih preparata ostala nevjerojatno očuvana, što je pogađate više no plodno tlo za raznorazne legende i mitove. 

U muzeju je danas izloženo preko stotinu mumificiranih tjelesa u svim mogućim pozama. Ima tu i staraca i mladeži i djece, ali i ponešto mumificirane dojenčadi. Također se, što je posebno bizarno, može pronaći i službeno najmlađa mumija u povijesti svijeta, prijevremeno rođeno dijete sa svojom preminulom majkom. U trenutku smrti imalo svega sedam mjeseci. Izložba je u svojoj biti nakaradna i jako teška za probaviti, a neke mumije predstavljene su tako bezobrazno pristupačno, i tako su paradoksalno životne, da se smrt koja ih obavija, može praktički opipati.

Guadalajara, Guadalajara: U Everadovoj i Montecitinoj komuni 

Kao što sam već rekao, mumije su jako popularne u cijeloj državi Guanajuato pa tako često poput putujućeg cirkusa odlaze na gostovanja. Tako se u muzeju može pronaći znatan broj slika slavnih političara u čvrstom zagrljaju s njima, a jedna je posebno blesava. Na njoj neki glavonja grli i u čelenku ljubi mumiju. Da budem sasvim iskren, nakon nekih pola sata obilaska bilo mi je pomalo zlo svih ovih životnih prilika i neprilika te sam jedva dočekao kraj. Proces odumiranja i raspadanja tijela nije mi stran, no ovdje je on za moj skromni ukus izložen ipak isuviše eksplicitno.

Jednom kad je došlo vrijeme za zaploviti dalje, opet smo s lakoćom pronašli prijevoz na Bla Bla Caru. Sljedeća destinacija bila je Guadalajara, a tamo su nas čekali domaćin Everardo i njegova žena Montecita. Nedaleko od centra grada njih su dvoje za pet tisuća kuna mjesečno iznajmili jednu prastaru kućerinu s petnaest soba. S vremenom su je potpuno renovirali pa sada sobice iznajmljuju studentima i radnicima te pritom vrlo pristojno zarađuju. Jedna od soba, na našu sreću, konstantno je rezervirana za Couchsurfing.

"Za sve je kriv Donald Trump"

Moram priznati da sam se u ovoj cvijećem i biljkama izvanredno dekoriranoj kući jako dobro osjećao, a poseban štimung davali su cimeri iz susjednih soba, koji bi se u večernjim satima, s domaćinima, okupili za velikim stolom na dvoru i tamo dijeli svoju svakodnevicu. Vrlo brzo shvatio sam da među njima vlada jedan otvoren i rijetko prisan odnos koji došljaka tako lako usiše unutra. U navratima mi je sve zaista izgledalo poput neke komune pa sam se podjednako radovao trenucima provedenima na ulicama Guadalajare kao i onima u kući.

Guadalajara je lijep i zanimljiv grad o kojem će biti riječi u sljedećem nastavku, a sad bi vam volio nešto više reći o Everardu koji s navršenih 35 vodi jedan prilično čudan život. Naime, on je pripadnik specijalne policijske jedinice, nešto slično brazilskoj Bopi u onom opjevanom filmskom serijalu "Tropa de Elite". Everardo radi 24 sata u kontinuitetu svaki drugi dan već punih pet godina, a ako želi dočekati mirovinu, pred njim je još takvih 25 godina. Policijska mirovina upravo je izvanredna, no rijetko je tko dočeka. Svaki dan glave su im na nišanu trgovaca drogom.

"Nitko te neće ubiti gratis"

"Situacija u Meksiku prilično se otima kontroli. I prije nije bilo bajno, međutim jednom kad je Donald Trump zatvorio granice, sav onaj kokain koji je preko Meksika prolazio prema Sjedinjenim Američkim Državama, ali i tone marihuane koju smo proizvodili, ostali su zabarikadirani ovdje. Narkokartelima nije preostalo ništa drugo no Meksikance, od trgovaca i kurira pretvoriti u konzumente. Tu su se stvari počele komplicirati, počele su borbe za teritorij pa je danas opasnije no ikad biti uključen u trgovinu drogom.

"Postoji izreka u Meksiku koja kaže: "Nitko te neće ubiti gratis". Ona otprilike znači kako bez obzira na enormni porast ubojstava, čovjek koji živi prosječnim životom i nije uključen u trgovinu, može živjeti relativno normalan život i biti siguran. Zato oni željni brze zarade te lagodnog života, čije primjere imaju priliku svakodnevno gledati oko sebe, u prosjeku ne dočekaju 23. godinu. Unatoč opasnostima, broj ljudi uključen u trgovinu drogom svakim je danom sve veći, tako da nema osobe u Meksiku koja među svojom porodicom ili prijateljima nema barem nekoga u narkokartelu.

"Svi predsjednici Meksika bili su teški kriminalci"

"Za mnogo toga su krivi političari. Baš svi posljednjih dvadeset godina teški su kriminalci. Jedni su indirektno, a drugi direktno sudjelovali u trgovini drogom, a baš svi su bili korumpirani do bola. Posljednji predsjednik otišao je tako daleko da je navodno svim frakcijama narkokartela rekao da mogu nesmetano nastaviti s poslom ako državi daju 40 posto. Naravno, na to nitko nije mogao pristati, nitko osim Don Chapa pa dok sada svi imaju velikih problema s policijom te se međusobno kolju, Don Chapo ubire golemi profit."

"Ta kaotična situacija rezultirala je i tim da moja specijalna postrojba troši jako puno vremena štiteći visoke policijske i državne dužnosnike. Umjesto da smo sve vrijeme na terenu i uništavamo nepregledne plantaže marihuane, mi većinu vremena provodimo pred kućama glavešina, prateći ih u njihovim dnevnim obvezama u stopu. No ne štitimo samo njih, već njihove žene kad odlaze na frizuru, njihovu djecu na putu za trening ili u školu. Ponekad imam dojam da je to sve organizirano s razlogom kako ne bi radili ono što je zapravo naš posao."

"Država nas koristi da štitimo glavešine kako ne bi radili ono što trebamo"

"Da budem iskren, iako me to u jednu ruku smeta, u drugu je dobro, puno sigurnije za mene. S vremena na vrijeme, kad policijski helikopter otkrije neku veliku plantažu marihuane, ipak nas reda radi pošalju na lice mjesta uništiti sve. Kako te plantaže najčešće imaju samo jedan prilazni put, konvoj od nekolicine policijskih kombija izrazito je lagana meta za sačekuše svake vrste. Svaki put kad odlazim na takva mjesta, a oružani sukobi su česti, svjestan sam da mogu biti teško ranjen ili još gore, nikad se ne vratiti kući".

Privatni život Everarda jednako je zanimljiv kao i onaj profesionalni. Naime Everardo se još kao mladić odlučio podvrgnuti vazektomiji, zbog čega je imao puno problema s djevojkama. Iako su se sve isprva složile s njegovom odlukom, s vremenom bi to često postalo polazište svih sukoba. Njegova zaručnica Montecita srećom ima slična životna stajališta pa su njih dvoje i nakon godinu dana zajedno još uvijek zaljubljeni kao tinejdžeri. Žele putovati svijetom, uživati jedno u drugom, ne mareći previše za ono što donosi starost.

Vazektomija kao lijek za obiteljske rane iz djetinjstva

"Često me pitaju kako je moguće da sam se s 18 godina podvrgnuo vazektomiji, kako sam tako mlad znao što želim u životu, međutim odgovor se krije u mom djetinjstvu. Majka i otac bili su jako siromašni, a imali su osmero djece. Teško mi je uopće opisati u kakvoj smo bijedi živjeli i kakva je to borba bila za komadić mesa, povrća ili kakve voćke. Nikad mi nije bilo jasno zašto siromašne obitelji imaju toliko djece, iako ih ne mogu prehraniti. Gledajući svoju braću i prijatelje oko sebe kako odrastaju u tim uvjetima, znao sam da moram povući crtu."

"Činjenica je da na pragu punoljetnosti nisam mogao znati u kakvim ću uvjetima živjeti kao 35-godišnjak i koliko ću imati novaca. U ovom trenutku mogao bi bez problema odgajati dijete, ali nikad nisam požalio. Jednostavno previše rana vučem iz djetinjstva, presnažan je u meni taj koktel osjećaja zanemarenosti od strane roditelja da ne želim da se to ni slučajno ponovi mojoj djeci. Da su ljudi malo obazriviji i malo manje sebični pri donošenju odluke u stvaranju potomaka, u ovom svijetu bilo bi puno manje bijede i nesreće", rekao je, ispitujućim pogledom gledajući svoju zaručnicu, kao da po tko zna koji put traži njenu suglasnost...