Foto: Vedran Buble

DOK SMO se trajektom udaljavali od Vestmannyeaera, na moju veliku radost, prošli smo tik pokraj Thrídrangara - klisuri, nalik onima u vijetnamskom Halong Bayu na čijem se vrhu nalazi jedno od  najosamljenijih mjesta na svijetu za promatranje divljih valova sjevernog Atlantika. Spektakularni svjetionik tu je izgrađen davne 1939. godine, a njegova jedina veza s kopnom je helikopter. Ako imate vremena, pogledajte video uradak o ovom suludom mjestu i ljudima koji provode svoj život tu.

>>> PUTOPIS - ISLAND 1. dio: U ovoj zemlji korupcija je nepoznanica, a izrabljivanje skoro da i ne postoji

>>> PUTOPIS ISLAND 2. dio: Zemlja u kojoj je teško biti Balkanac: Nismo ni krenuli, a ostali smo bez 2500 kn

>>> PUTOPIS ISLAND 3. dio: Portal za odlazak 40 godina u prošlost: Nakon katastrofe Islanđane dočekalo čudo

Inače, ovaj akvatorij mjesto je radnje i jedne od najluđih priča ljudske izdržljivosti. Glavni lik je 25-godišnji Guđlaugur Friđthórsson, a vrijeme radnje 11. ožujka 1984.. Guđlaugur i njegovo četvero prijatelja tog su se popodneva otisnuli na pučinu, da bi se nakon višesatnog lova, negdje oko 22 sata, njihov brod prevrnuo. Kako je more bjesnilo, prijatelje je vrlo brzo izgubio iz vida, a on kroz mrklu noć krenuo plivati prema šest kilometara udaljenoj obali, navođen jedino svjetionikom.

Jednom kad je došao do otoka, našao se na vrlo opasnom dijelu, gdje golemi valovi udaraju u kraj. Dugo vremena tražio je prigodno mjesto za izaći da bi potom tri kilometra bos hodao po nazubljenim vulkanskim stijenama do prvih kuća. Kad su ga ugledali, mještani nisu mogli vjerovati. Temperatura tijela bila mu je svega 34 stupnja, a pritom nije pokazivao nikakve znakove hipotermije. Do dana današnjeg nije objašnjeno kako je, za razliku od svojih prijatelja, uspio punih pet sati preživjeti na svega pet stupnjeva, a o njegovom podvigu 2012. snimljen je film "The Deep".

Svaka čast Guđlauguru, no vratimo se mi dvojici iscrpljenih mladića koji su u Reykjaviku brojali posljednje dane islandske avanture. Moram priznati da glavni grad nisam ni izbliza tako zamišljao, posebno onaj poslovni dio koji je bio prepun bombastičnih zgradurina. Iz pojedinih uglova izgledao je kao Manhattan, a jedino što ga je spašavalo naličja nekog modernog velegrada (svi su pomalo nalik kao jaje jajetu) bio je golemi pusti zaljev koji se pružao paralelno s njim te zeleno-crni planinski klanci što su se nazirali u daljini.

Naš smještaj nalazio se relativno blizu centra i bio bez dileme jedno od najhipsterskijih mjesta koje sam pohodio. To ogromno zdanje imalo je četiri kata, barem stotinu soba i nalikovalo je bolnici. No lagao bih kad bih rekao da nije bilo prilično zanimljivo. Na svakom katu pronašao sam nekoliko prostorija nakrcanih cool vintage stvarima, poput Bauhaus lampe ili sjedalice iz jedne stare marokanske brijačnice.

Popodne smo proveli lutajući utrobom ovog betonskog čudovišta s nekakvom muzejskom notom, a onda se spremili za izlazak. Razuzdani noćni život Reykjavika odvija se u dvije-tri ulice koje vode prema jezeru Tjornin, ponešto urbaniziranoj verziji zagrebačkog Bundeka. Na Islandu je pušenje u zatvorenim prostorima naravno zabranjeno, a rijetki relikviji prošlosti u kojima se to dopušta, u vlasništvu su Poljaka koji su posljednjih desetak godina preplavili otok.

Na Islandu živi preko 30 tisuća Poljaka, što je čak deset posto stanovništva, a pretpostavlja se da će ih u sljedećih deset godina doći još toliko. Islanđani se ne vole baviti manualnim poslovima, imaju dovoljno velika ega i bankovne račune, tako da radnu snagu uvoze, a tko je bolje naučen na rad u teškim vremenskim uvjetima od Poljaka. Ali domaćini nisu uzeli u obzir da će tako privući i dobar broj ljudi najnižeg sloja, koji će njihov otmjeni glavni grad preko noći pretvoriti u cirkus.

Danas su ta mjesta okupljališta probisvijeta sa svega nekoliko razreda osnovne škole, koji većinu svog slobodnog vremena loču i luduju. Zarazili su tako i Islanđane, kojima iz Poljske po pet puta manjim cijenama krijumčare votku, duhan i marihuanu. Kako je Island odnedavno doživio turistički boom, vikendom se u ovakve barove slijevaju cijele rijeke pijanih i razularenih stranaca, a jednom kada se grupe izmiješaju, rijetko završi dobro.

Posebno interesantan je noćni život od sredine lipnja do sredine kolovoza, u vrijeme tzv. vječnog dana. Mario mi je pričao kako je upravo nevjerojatan osjećaj izaći iz noćnog kluba u tri ujutro dok vani sije sunce kao da je podne. Da bi osigurali barem kakav-takav mrak, bez kojeg pijanke teško mogu doživjeti kulminaciju pa i kvalitetni epilog, po prozorima diskoteka stavljaju se deke. A vjerovali ili ne, pivo je na Islandu bilo zabranjeno više od sedamdeset godina, odnosno od 1915., kada su Islanđani vodili veliku borbu za neovisnost, a omraženi Danci bili sinonim za ispijanje piva.

Zabrana je ostala sve do 1989. Vjerojatno zbog hladnoće, reći ćete, jer činjenica je da kad je temperatura izrazito niska, pivo rijetko kome pada na pamet. Međutim, te srijede 1. ožujka prije 28 godina, živin stupac u termometru pokazivao je čak pet stupnjeva ispod ništice. Unatoč tomu, gotovo da nije bilo Islanđanina koji u večernji izlazak nije krenuo s dva kartona ovog pića. Bila je to, priča se, najluđa noć na Islandu, zbog koje je ovaj datum ostao kao svojevrsni praznik.

Naše smucanje završilo je u popularnom klubu imena Burro, pred kojim su dva bodyguarda stajala odjevena u krzna polarnih medvjeda. Svaka im čast, rijetko se tko takav samoinicijativno poželi baš tako približiti svome jastvu. Sama diskoteka nalazila se na četvrtom katu stare zgrade i bila uređena u stilu osamdesetih. Jedno vrlo cool mjesto sa sjajnom atmosferom i još bolji DJ-em. Na koncu smo negdje iza dva ujutro na ulici pojeli pylsur i otišli na počinak. Riječ je o islandskoj verziji hot-doga, koja se smatra jednom od najboljih i najukusnijih na svijetu, a košta mizernih 11 eura.

Iako blago ovinjeni (za više nije bilo para), čim smo se probudili sljedećeg jutra opet smo se spustili u grad, a nemalo sam se iznenadio kad sam ga zatekao potpuno praznog, čak napuštenog. Svega nekoliko ljudi šetalo je ulicama, a nijedna trgovina nije radila. Mario mi je objasnio da se Islanđani ne vole dizati rano ujutro i da radno vrijeme većine službi počinje tek u deset. Pametni ljudi. U njihovu čast prošetali smo se okolicom jezera te posjetili najveću protestantsku crkvu na otoku, a onda ostatak dana proveli spremajući se za novi road trip.

Namjera nam je bila obići južni dio Islanda kojeg smo zbog urušavanja prstenaste ceste propustili. Zato smo već sa zorom sjeli u auto i krenuli prema "Black Sand Beachu" - najpopularnijoj plaži države s izrazito crnim pijeskom i fantastičnim kamenim formacijama. Zaista ludo mjesto, kao da nije s ovog planeta. Zanimljivo, posljednjih je godina postalo notorno zbog takozvanih prikradajućih valova i snažnih morskih struja zbog kojih je više turista izgubilo život.

Naime, kako višemetarski valovi tu završavaju svoj put od britanske obale, turisti se često igraju "kukavice" s njima. Kad se more povuče, trče prema pučini, a kad se val krene obrušavati, daju se u bijeg. Naravno, ponekad krivo procjene njegovu brzinu i snagu pa ih pomete i odvuče u dubinu. Danas ova adrenalinska atrakcija nije toliko popularna kao nekad, veliki je broj natpisa s oštrim upozorenjima, no i dalje se može vidjeti poneki nepromišljeni tinejdžer koji izaziva sudbinu. Mario i ja nismo osjetili potrebu dokazivati se, ni sebi ni drugima. Netko će reći da smo ostarili.

Nakon crne plaže, svoj put nastavili smo prema Skogafossu, najvećem vodopadu na ovom dijelu Islanda kojem se može prići na samo par metara. Dok sam mu se u kabanici s leđa prikradao, a on opušteno tutnjao s visine od 60 metara, osjećao sam se kao Indiana Jones, iako je doduše njemu vrlo rijetko doživljaj kvarila horda Azijata koja je uokolo paradirala s fotoaparatima. Rekao bih što i Indi, "ništa me ne iznenađuje, ja sam znanstvenik", ali odnedavno ih je netko navukao na novi trend pa sad svijetom putuju s golemim stativima igrajući se profesionalaca.

Posljednja destinacija prije povratka bio je Solheimajokkul, rekao bih najpristupačniji ledenjak na svijetu. Autom se može doći na svega pet minuta hoda, a onda i popeti na njega, što je bez alpinističke opreme opasno, ali ne i zabranjeno. Na prvi pogled bio sam sumnjičav. Djelovao mi je prilično tamno i mislio sam da gledam otopljene djelove ledenjaka, međutim riječ je o crnom pijesku kojeg jaki vjetar tu nanosi s planina. Glečer je bio u prilično nestabilnom stanju, međutim, to me nije odvratilo od ideje da prošetam njegovim povijenim staračkim leđima.

Napravio sam nekoliko stotina metara pa zastao. Dalje je bilo preopasno. Na pojedinim dijelovima led je počeo pucati, a svakih par metara otvarala se duboka rupa. Na povratku sam se više klizao, no hodao, a kada sam se okrenuo, nisam mogao vjerovati o kakvom se monstrumu radi. Posjetitelji su šetali na samo jednom malom kraku (poput hobotnice se spuštao s 1300 metara visoke planine), a bio je više desetaka kilometara širok i dug. Solheimajokkul je bio moj prvi susret s glečerom i siguran sam da ga nikad neću zaboraviti.

Zapravo taj cijeli dan ostat će mi duboko urezan u pamćenje, ali zbog jedne druge okolnosti. Naime, na povratku u Reykjavik, nakon više od dvije tisuće i sedam stotina prijeđenih kilometara poprijeko i uzduž Islanda, naš budžet doživio je veliki udarac i to praktički pred samim ciljem. Polagano smo se vozili cestom i uživali u krajoliku, kad je auto iz suprotnog smjera podigao kamenčić s tla i katapultirao ga u naše vjetrobransko staklo. Gledajući u napuknuće veličine oraha, nismo mogli vjerovati što se upravo dogodilo.

Toliko smo posljednjih dva tjedna pazili gdje spavamo, što jedemo i koliko trošimo, a onda nam se predzadnji dan dogodi takva glupost. Upravo nevjerojatno. Kao putnik unajmljivao sam auto po cijelom svijetu i nikad nije bilo problema, a onda se u jednoj od najskupljih destinacija globusa, dogodi takva katastrofa. Promatrajući onu rupu na staklu koja se milimetar po milimetar širila, do kraja dana više nismo imala snage ni progovoriti jedan s drugim. 

No dobro, nekako smo i to prežvakali. Refleks života oboružao nas je idejom da moramo isprati taj gorki okus pa smo dan prije leta natrag odlučili obići poluotok Grindavik, odnosno slavno kupalište Plava Laguna te zanimljivi most koji povezuje dva kontinenta. Ako ste se pitali zašto je Island tako vulkanski aktivan, odgovor se nalazi u činjenici da je jedna od rijetkih država svijeta koja se, baš poput Novog Zelanda, nalazi na mjestu sudara dvaju tektonskih ploča. Polovica Islanda nalazi se na sjevernoatlantskoj, a polovica na euroazijskoj ploči. 

Potresi su svakodnevice, a vulkanske erupcije tu se prate s velikom pažnjom. Svi se sjećamo vulkana Eyjafjallajökull koji je 2010. godine paralizirao Europu, no ono što se dogodilo 1784. nemoguće je uopće pojmiti. Riječ je o vulkanu Laki, čija se erupcija smatra najsmrtonosnijom svih vremena. Što direktno, što indirektno, ubila je više od pet milijuna ljudi. Laki je eruptirao punih osam mjeseci, prekrivši gotovo polovicu Islanda s 42 milijarde tona balzatne lave. Izbljuvao je toliko sumpornog dioksida da je ubio 50 posto sve stoke na Islandu i uništio gotovo sve usjeve.

Rezultiralo je to gladi koja je usmrtila 25 posto islandske populacije. 120 milijuna tona otrovnih plinova vrlo se brzo proširilo cijelom Europom, uništivši i tamo usjeve. Interesantno, Laki je bio jedan od okidača slavne francuske revolucije. No tu nije bio kraj širenju otrovnih plinova, koji su s vremenom ušli u Nil, uništili usjeve i tako ubili jednu šestinu egipatske populacije. Na koncu otrovni oblak zahvatio je monsun koji ga je odvukao u Indiju. Da, čini se nezamislivim da vulkan na Islandu može uzrokovati smrt milijun ljudi u 8500 kilometara udaljenoj Indiji. Ne ponovilo se.

Nakon impresivnog kupanja u Plavoj laguni, Mario i ja napokon smo vratili iznajmljeni auto, a nakon što smo isplatili traženi iznos, onako pokislima, vlasnici kompanije ponudili su nam prijevoz do hotela, gdje smo zamislili pričekati jutarnji let za Hrvatsku. Tamo smo igrom slučaja upoznali Vinkovčanina koji je nedavno na Island stigao trbuhom za kruhom. Zdušno se žalio se na nesnosne vremenske uvjete u kojima radi, dodavši kako mu uopće nije normalno, što je sasvim normalno, da Islanđani koji rade strojevima, za vrijeme smjene piju alkohol i šmrču kokain.

Nismo se mogli ne složiti i podržati ga, kako to, tako i njegovu željom da što prije pronađe bolji posao i adekvatnije uvjete za život (proteklih mjesec dana obitava i jede u hostelu), iako strancu to na Islandu nije nimalo lako. Došljaci su predodređeni isključivo na najgore poslove, a iznajmiti stan iznimno je kompliciran posao jer se tim bavi državna agencija koja traži nevjerojatnih četiri i pol tisuća eura kapare, što je enorman novac za nekog došljaka.

Nakon cjelovečernjeg druženja poželjeli smo mu sreću i krenuli na počinak. Sljedećeg jutra trebali smo uhvatiti let za Hrvatsku. I bolje da je tako, više nismo imali novca ni za žvakalicu. Iako nismo sve baš tako zamišljali, Island je bio luda avantura koju ćemo teško zaboraviti. Dopustite mi na kraju da se zahvalim Mariju, rijetko tko pronađe mirnoću trpjeti me puna dva tjedna, te vama, dragi čitatelji. Nadam se da sam vam uspio prenijeti barem djelić atmosfere svih onih ludih avantura kroz koje smo prolazili.

Živi i zdravi bili do nekog sljedećeg druženja...