Foto: Instagram

MISLITE da je bogataškoj djeci lako? Na prvu biste pomislili da je velika sreća roditi se u obitelji milijunaša, ova dadilja iz prve ruke zna da to i nije baš tako.

Elena Mincheva, tridesetpetogodišnjakinja porijeklom iz Rusije provela je gotovo godinu dana radeći kao dadilja za jedan od najbogatijih parova u Chicagu.

Svoje je iskustvo pretočila u knjigu "Dadilja milijunaša". Za New York Post otkrila je detalje svog naizgled savršenog zaposlenja.

Prvo s čim se susrela bila je velika količina drame u bogatom domu.

"Otpuštena si. Ovo je moja kuća, a ja te ne podnosim", vikala bi žena na nju, vrijeđajući je kako "ne koristi mozak", na što bi suprug odvratio:

"Zapravo, ovo je moja kuća. Kako bi bilo da ona ostane, a ti da odeš?"

Tu bi se svađa nastavila, a Elena bi bila samo pijun u igri ovih multimilijunaša.

Posao je prihvatila u travnju 2014. s velikim uzbuđenjem jer se činilo da će postati dio "savršene obitelji" kod dobrodržećeg poduzetnika i njegove žene koja se ranije bavila manekenstvom.

S obzirom na to da je tada tek stigla iz Moskve u Ameriku, tražila je dobro plaćen posao kao dadilja kod obitelji s kojom bi živjela. Činilo se da joj se snovi ostvaruju kad je ušla u raskošnu kuću sa šest spavaćih soba.

Plaćali su joj oko tisuću kuna dnevno za šesnaest sati rada između 6 ujutro i 10 navečer. To joj je odgovaralo jer je tako mogla uštedjeti novac.

"Nadala sam se da će ovo biti stalan posao gdje ću moći sudjelovati u odgoju djece", rekla je Elena, no već prvog dana je pošlo po krivu.

Kad je djeci poslužila ručak, majka je uletjela u kuhinju i upitala ju zašto ih nije nahranila. Dadilji ništa nije bilo jasno dok joj ljutita žena nije objasnila da sedmogodišnji Cameron ne jede samostalno, već zahtijeva da ga se hrani.

U sljedećih nekoliko tjedana, ponašanje poslodavaca je bivalo sve gore. Većinu svoje šesnaestosatne smjene je provela na nogama. Osim brige za djecu, morala je čistiti, kuhati, ići u kupnju i prati rublje, a slobodan dan dobivala bi tek svaku drugu subotu.

Još su gore prošla njihova djeca koja sa svojim prezaposlenim roditeljima nisu provodila gotovo ni malo vremena. Jedna od dužnosti dadilje bila je paziti da vikendom ne bude roditelje.

Četverogodišnji Jack bi ju ponekad u suzama pitao:

"Zašto mama ne želi biti sa mnom?"

Majka je sve rješavala narudžbama skupih igrački, a otkazivanje dostave je služilo kao prijetnja kad bi djeca zahtijevala više njene pozornosti. Maleni Cameron je imao najviše problema. Jedna od najgorih situacija se dogodila kad je, zajedno s osmogodišnjom sestrom Isabelom upisan u ljetni kamp kamo su se trebali voziti autobusom.

Cameron je molio da ga voze roditelji, ali oni su htjeli da se više socijalizira s vršnjacima i odbijali ga utješiti. Scena se dogodila kad se mališan u trenutku očaja primio majčinih nogu, moleći je da ne ide.

"Makni ga", dreknula je majka na Elenu. "Ti si dadilja, ali očito nemaš pojma što bi s njim."

"Ti si mu majka. Ti ne znaš što bi s vlastitim sinom", odgovorio joj je ljutito dječakov otac.

Nakon deset mjeseci takvih ispada, Eleni je prekipjelo i odlučila je dati otkaz. Jednog je dana ostavila djecu u školi, vratila se po svoje stvari i napustila njihovu bogatašku kuću. Nakon toga našla je posao u dobrostojećoj obitelji, koja doduše nije imala milijune, ali su bili ljubazni i pristojni ljudi.

"Na tom sam iskustvu naučila kako djeca trebaju ljubav puno više nego novac i materijalne stvari. Ljubav je nezamjenjiva", zaključila je Elena.