JUČER nas je napustio veliki Ivo Gregurević, a u suradnji s YugoPapirom donosimo o njemu tekst s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Siječanj 1990: Sjećam se prvoga filma u kojem sam gledao glumca Ivu Gregurevića. Bio je to film Bogdana Žižića "Ne naginji se van". Gregurević je glumio nekog mladog gastarbajtera. Radio je to toliko dobro da sam u jednom trenutku pomislio: "Bože, pa ovaj mali uopće ne glumi! To mora da je snimljeno skrivenom kamerom!"

I, dakako, činilo mi se, zbog, "malog" sasvim normalno da je Žižiću dodijeljena "Zlatna Arena" za taj film. Isto kao što mi nije bilo normalno da Ivi Gregureviću žiri nije dao jednako sjajnu glavnu nagradu za mušku ulogu.

Ne sjećam se koji je glumac te davne godine ponio "Zlatnu Arenu" kući, ali siguran sam da se u tom sjaju i dan-danas zrcali Gregurevićev lik. Što se može: žiriji uvijek imaju neke svoje neočekivane favorite! Često me podsjećaju na one igrače pokera koji, sasvim mirno i nadmoćno, pokazuju pet asova igraču koji je na kartaški stol upravo izložio poker asova.

Kad sam mu to jednom zgodom spomenuo, on se veselo nasmijao - široko, slavonski, dječački, kako samo on umije  i rekao:

- Nema veze, dobio sam za tu ulogu nagradu u Nišu!

Pritom, nepodnošljivo lako, preskače podatak da je za istu ulogu bio nagrađivan na filmskim festivalima u Italiji, Čehoslovačkoj i Poljskoj. Spominjem mu te nagrade. On dodaje, gotovo stidljivo:

- Ako o tome budeš pisao, molim te, nemoj zaboraviti i nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a".

Ivo Gregurević ne pripada onoj vrsti ljudi koji mnogo govore, skloniji je slušanju sugovornika. Da postoji titula prvaka u slušanju, uvjeren sam, Ivo Gregurević vrlo bi je lako osvojio. Iz njega jednostavno moram čupati riječi.

- Što imam govoriti? Dugo se znamo!

Zaista se dugo poznajemo. Još dok je Ivo bio student Kazališne akademije u Zagrebu. Za nj se pričalo da je bogomdani talent. Sve što je radio, činio je to s lakoćom. Bez imalo napora "igrao se" kazališta.

Osim Ive, još nisam susreo čovjeka o kojemu se ne bi mogla kazati barem jedna ružna riječ. O Gregureviću svi govore jednako lijepo. Ljudi ga vole. Kolege o njemu pričaju s mnogo ljubavi, a to je, morate priznati, rijedak slučaj. Kažem mu da je Žarko Potočnjak za nj rekao da je nevjerojatno koliko je talentiran, da će, vjerojatno, nadmašiti i "najvećeg glumca od svih Slavonaca, pa i mnogo šire, Fabijana Šovagovića". Ivo s očitom nelagodom otklanja sve pohvale, pa i Žarkovu:

- Žarko pretjeruje.

Gregurević vrlo mnogo radi, pritom je upravo nevjerojatna njegova sposobnost da uskladi sve radne obveze. U stanju je da ujutro stigne, točno na vrijeme, na jedno snimanje, a poslije podne na drugo. U međuvremenu, ako pronađe sat slobodnog vremena, odigrat će monodramu "Đuka Begović" prema romanu Ivana Kozarca. U petnaestak godina svoga glumačkog života odigrao je šezdesetak uloga u isto toliko filmova, televizijskih drama i serija. U kazalištu je radio manje, ali sve što je odigrao na "daskama koje život znače" bilo je vrhunsko majstorstvo rođenoga glumca. Potočnjak, koji za sve ima odgovor, kaže:

"Ako se pokatkad i čini da je nezainteresiran za rad u kazalištu, onda je to zbog toga što mu je dosadno raditi na nečemu dva mjeseca, kad to može učiniti za nekoliko dana."

Ivo se smije:.

- Pa rekao sam ti već da Žarko pretjeruje!

Ipak, odgovor na činjenicu da mnogo radi ne može a da ne prokomentira riječima:

- Moram mnogo raditi. Život je prilično skup.

Odbija govoriti o svome privatnom životu.

- Ni ja ne zavirujem u tuđe živote! Ako hoćeš da ostanemo prijatelji, onda, molim te, o tome ne piši. O tome se zaista nema što napisati.

Ako ste pomislili da se takva glumačka marka kao što je Gregurević priprema za svoje brojne filmske, televizijske i kazališne role u velikom (kao što zaslužuje) komfornom stanu, onda vas moram razočarati. Uza sve brojne i vrlo hvaljene uloge, uza sve nagrade (a zaboravih spomenuti nagradu na glumačkom festivalu u Nišu za ulogu u Vrdoljakovu filmu, prema Ranku Marinkoviću "Kiklop"), Ivo je podstanar u Zagrebu.

Netko je davno rekao da je čovjek bez stana - čovjek bez identiteta. Ivo se s time ne slaže, premda to ne može zanijekati. Slavonski velikodušno prelazi preko činjenice da, unatoč silnom radu, ne može si sam kupiti stan. Po današnjim cijenama, izračunao sam, morao bi raditi još šezdesetak godina da bi si priuštio kakav-takav stan.

- Molim te, nemoj na tome inzistirati. Takva su vremena. Ima još mnogo vrijednih ljudi koji žive u sličnim okolnostima kao što i ja živim. Glumci, pisci, slikari, mladi znanstvenici i ini trudbenici, podstanarče kao i ja.

Uvjeren sam da će se na ovogodišnjem spisku zaslužnih Zagrepčana koji su dobili stan naći i Ivo Gregurević.

Gregurević je bio dugo godina slobodan glumac. Izdržavao se silnim radom. Odnedavno je član naše najveće teatarske kuće - Hrvatskog narodnog kazališta.

- Morao sam se "udomiti". Situacija u zemlji je takva da se slobodnjacima slabo piše. Malo se radi. Sve se manje filmova snima. Vlada opća besparica. Ni kazališta nemaju novaca da bi platila gostovanja dobrih glumaca. Eto, morao sam. Hrvatsko narodno kazalište mi pruža koliku-toliku sigurniju sutrašnjicu. Slobodnjaci će zaista teško preživjeti.

Gregurević pažljivo prati sva zbivanja oko nas. Ali o tome ne voli pričati. Svejedno, pitam ga što misli o novim mjerama predsjednika SIV-a Ante Markovića.

- Koliko sam shvatio, Markovićev program stimulira rad. To meni odgovara. Ništa drugo u životu nisam radio, nego - radio.

A što je Ivo radio u posljednja dva mjeseca?

- Snimio sam jednu lijepu ulogu u TV-seriji zagrebačke televizije o Dori Pejačević. U međuvremenu sam odigrao dvadesetak predstava "Đuke Begovića".

Po Kozarčevom romanu "Đuka Begović", Branko Šmit i Fabijan Šovagović su napisali filmski scenarij. Jasno, glavna uloga rezervirana je za Ivu Gregurevića.

- Kroz mjesec ili dva očekujem da će pasti "prva klapa". A uskoro bi se moglo dogoditi da krene i film Rajka Grlića i Ive Kušana - "Čaruga". Ma, ja sam ti sto posto za Markovićeve mjere, ako se rad zaista bude vrednovao kao što to i zaslužuje. Zatim, tu je rad u matičnoj kući. Eto, to je moja bliža budućnost.

Preko njegova dječačkog lica prelazi brz osmijeh. Meškolji se nestrpljivo u stolici. Očito je da mu već pomalo idem na živce sa znatiželjnim zapitkivanjem. Jer Ivo Gregurević ne voli davati intervjue.

Zato i ovaj razgovor, ako se naše druženje u društvenim prostorijama Hrvatskog narodnog kazališta uopće i može nazvati razgovorom, shvatite kao skicu za portret moga prijatelja i kolege Ive Gregurevića.

Kolege? Da, kolege. Kad je, gotovo prije dvije godine, Slobodan Praljak snimao film, prema svome i Sidranovu scenariju, "Povratak Katarine Kožul", jednu od glavnih uloga igrao je i Ivo Gregurević. Opet nekog "gastarbajtera". Budući da smo Praljak i ja dobri drugari, zamolio me da odigram jednu manju ulogu. Kao, nije bilo para za profesionalnog glumca, pa, hajde ti, pomogni da uštedimo jedan honorar. Budući da sam u životu, za prijatelje svašta radio, pristao sam. I tako sam se našao rame uz rame s Mustafom Nadarevićem, Ivom Gregurevićem i mnogim drugim glumcima. Dakako, imao sam tremu. Zbog moje treme, nekoliko smo puta morali ponavljati jednu scenu.

Tad mi je prišao Gregurević, prebacio mi ruku preko ramena i s nekoliko riječi objasnio što moram činiti.

"Samo dođi, sjedni, zapali cigaretu i reci mi da idem kući. Kao da smo u kavani. Konobar viče da je "fajront", meni se ne ide doma, a ti, kao stariji, kažeš, hajdemo!"

Poslušao sam iskusnog majstora. Tu scenu više nismo ponavljali.

Napisao: Kemal Mujičić (Studio, 1990.)