HARRY SPIRO jedan je od posljednjih živih ljudi koji su uspjeli preživjeti strahote nacističkih logora. Kad je 1939. započeo Drugi svjetski rat bilo mu je samo osam godina. Jedini je od svoje obitelji uspio preživjeti rat, a za Unilad se prisjetio tih vremena i otkrio kako je uspio ostati živ.

"Bili smo dehumanizirani. Nismo mogli funkcionirati kao ljudska bića niti razlikovati dobro i zlo. Jedina stvar koju sam mogao misliti bila je: 'Još jedan dan' i tako sam preživio. Često bih vidio mrtvo tijelo osobe koja nije do kraja pojela svoj kruh. Kad bi se uspio dokopati tih ostataka, za mene je bio sretan dan", ispričao je Harry. 

Otkrio je kako u koncentracijskom logoru, u kojem su mu umrli brat i sestra, nitko nije imao energije propitivati nepravdu koja im se događa. 

Život u getu

Prisjetio se kako je njegova obitelj bila među prvima koja se morala preseliti u geto, mjesto na kojem je vladalo teško siromaštvo i gdje su Nijemci protjerali Židove, a već od malih nogu je navikao gledati smrt. 

"Ponekad bi skupili najvažnije ljude u zajednici - liječnike i odvjetnike - i pucali po njima bez ikakvog razloga. U to je vrijeme u getu živjelo oko 25 tisuća Židova", kaže on. 

Većina Harryjeve rodbine, prijatelja i susjeda odvedena je u Treblinku, logor u kojem je, s iznimkom Auschwitza, ubijeno više Židova nego u bilo kojem drugom logoru. Među nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su završili u Treblinki preživjelo ih je samo 67. 

"Navikli smo na smrt"

Harry i njegova obitelj bili su poslani u logor Rehmsdorf, a on se sjeća kako ne bi prošao dan kad ljudi ne bi bili poslani "na tuširanje" ili kad ne bi vidio mrtva tijela. 

"Stalno smo gledali smrt. Mrtve i umiruće, nebitno. Toliko smo se na to naviknuli da to više nismo primjećivali. Ako se ujutro osoba pokraj tebe u krevetu nije probudila, samo si to ignorirao. Smrt je dio života, ali kad to gledate na dnevnoj bazi, više je se ne bojite jer znate da se može dogoditi u bilo kojem trenutku", kaže Harry. 

Marš smrti

Kad su se Saveznici počeli približavati logoru, nacisti su 3000 ljudi koji su se u tom trenu nalazili poslali na takozvani "marš smrti" u Theresienstadt. Prisjetio se kako su ljudima koji su već tada umirali od gladi i slabosti rekli da krenu ili će ih upucati. Neki su samo odustali. 

"Kad čuješ pucanj i netko se sruši pored tebe, isti tren ustaješ i počinješ hodati", ispričao je. 

Harry je bio jedan od 270 ljudi koji su preživjeli taj marš i našao se među 732 djeteta koja su dovedena u Veliku Britaniju nakon rata. 

Danas mu je 89 godina, u sretnom braku je duže od 60 godina, ima troje djece, devetero unučadi i jednog praunuka.